STOLJEĆIMA je mjesto na kojem se nalazio drevni grad Jezrahel bilo pusto. Nekada je to bio istaknuti grad biblijske povijesti. Sada, kada je lišen svoje nekadašnje slave i prekriven naslagama zemlje, od njega je ostala samo hrpa kamenja, odnosno brežuljak. Posljednjih su godina arheolozi počeli istraživati ostatke Jezrahela. Što nam te ruševine otkrivaju o biblijskim izvještajima?

Jezrahel je bio smješten u istočnom dijelu Jezrahelske doline, u jednom od plodnijih područja drevne zemlje Izrael. Točno nasuprot dolini, u pravcu sjevera, gora je Moreh, na kojoj su se utaborili Madijanci dok su pripremali napad na suca Gedeona i njegove trupe. Malo istočnije, u podnožju gore Gelboje, nalazi se izvor Harad. Na tom je mjestu Jehova Gedeonovu vojsku od nekoliko tisuća vojnika sveo na svega 300 ljudi kako bi pokazao da svoj narod može izbaviti i bez moćne vojne sile (Suci 7:1-25; Zaharija 4:6). Na obližnjoj gori Gelboji Filistejci su porazili Saula, prvog izraelskog kralja, u dramatičnoj bici u kojoj su ubijeni Jonatan i još dva Saulova sina, a sam Saul počinio je samoubojstvo (1. Samuelova 31:1-5).

Biblijski zapisi o drevnom gradu Jezrahelu puni su izrazitih suprotnosti. Govore o zloupotrebi moći i otpadništvu izraelskih vladara, ali i o vjernosti i revnosti koje su pokazivali Jehovini sluge. Upravo je u Jezrahelu kralj Ahab — vladar sjevernog desetplemenskog Izraela u drugoj polovici desetog stoljeća pr. n. e. — podigao sebi kraljevsku rezidenciju, iako je glavni grad kraljevstva službeno bila Samarija (1. Kraljevima 21:1). To je grad iz kojeg je Ahabova žena Jezabela, koja je bila strankinja, prijetila smrću Jehovinom proroku Iliji. Bila je gnjevna jer je Ilija, nakon što je na gori Karmelu načinio ispit božanske moći, neustrašivo pogubio Baalove proroke (1. Kraljevima 18:36–19:2).

Potom je u Jezrahelu počinjen zločin. Ubijen je Nabot Jezraheljanin. Kralj Ahab poželio je Nabotov vinograd. Kad je zatražio da mu ustupi tu zemlju, Nabot mu je beskompromisno odgovorio: “Jehova me sačuvao od toga da bih ti dao nasljedstvo otaca svojih.” Taj odgovor kojim je Nabot pokazao da je dosljedan svojim načelima izazvao je veliko Ahabovo negodovanje. Vidjevši da je kralj zlovoljan, kraljica Jezabela improvizirala je lažno suđenje, optuživši Nabota za hulu. Nevini je Nabot proglašen krivim i ubijen kamenovanjem, a kralj je prisvojio njegov vinograd (1. Kraljevima 21:1-16).

Zbog tog je zlodjela Ilija prorokovao: “Psi će izjesti Jezabelu ispod zidova Jezrahelskih.” Prorok je nadalje objavio: “Tko Ahabov pogine u gradu izješće ga psi (...). I ne bi takvoga kao Ahab, koji se prodade da čini što je zlo pred Jehovom, jer ga podgovaraše žena njegova Jezabela.” Međutim, nakon što  je Ilija izrekao Jehovinu presudu Ahab se ponizio, pa je Jehova objavio da ta kazna neće biti izvršena za Ahabova života (1. Kraljevima 21:23-29). Biblijski izvještaj nadalje govori o tome kako je u danima Ilijinog nasljednika, Elizeja, Jehuv pomazan za kralja Izraela. Dok je Jehuv svojim kolima ulazio u Jezrahel, zapovjedio je da se Jezabelu baci s prozora njene palače, tako da su je pregazili konji. Kasnije je otkriveno da su psi strvinari pojeli čitavo njeno tijelo osim lubanje, stopalâ i šaka (2. Kraljevima 9:30-37). Posljednji događaj koji Biblija spominje u direktnoj vezi s Jezrahelom uslijedio je nakon pogubljenja 70 Ahabovih sinova. Jehuv je njihove glave dao posložiti u dvije velike gomile na jezrahelskim gradskim vratima, nakon čega je pobio ostale vodeće ljude i svećenike koji su podupirali Ahabovu otpadničku vladavinu (2. Kraljevima 10:6-11).

Godine 1990. započeo je zajednički projekt iskapanja na lokaciji nekadašnjeg Jezrahela. U njemu su sudjelovali Arheološki institut Sveučilišta u Tel Avivu (predstavljao ga je David Ussishkin) i Britanska arheološka škola u Jeruzalemu (predstavljao ju je John Woodhead). Tijekom sedam etapa iskapanja (svaka etapa trajala je šest tjedana), koje se provodilo od 1990. do 1996, na tom je arheološkom nalazištu radilo negdje između 80 i 100 dobrovoljnih radnika.

Suvremeni pristup arheologije sastoji se u tome da se svaki nalaz procijeni na temelju njegovog stvarnog značaja, ne oslanjajući se pritom na već postojeće ideje i teorije. Zbog toga arheolozi koji istražuju biblijske zemlje ne smatraju da je po tom pitanju najmjerodavniji biblijski izvještaj. Oni moraju razmotriti i pažljivo procijeniti sve postojeće izvore i materijalne dokaze. No, prema riječima Johna Woodheada, o Jezrahelu ne postoje nikakvi drevni pisani dokazi osim nekoliko poglavlja u Bibliji. Stoga bi u svako takvo istraživanje trebalo uključiti biblijske izvještaje i njenu kronologiju. Što nam je otkrio rad arheologa?

Odmah po otkopavanju zidina i grnčarije postalo je jasno da ruševine potječu iz takozvanog željeznog doba, što ih smješta točno unutar vremenskog perioda u kojem se spominje biblijski Jezrahel. No daljnja su iskapanja dovela do nekih iznenađenja. Prvo iznenađenje bilo je veličina pronađenog grada i njegovih masivnih utvrda. Arheolozi su očekivali da će pronaći grad s utvrdama veličine onih u drevnoj Samariji, glavnom gradu izraelskog kraljevstva. Međutim, kako se iskapanje nastavilo, postalo je očito da je Jezrahel bio daleko veći. Duljina zidina iznosila je otprilike 300 puta 150 metara, tako da je čitavo područje unutar utvrda bilo više nego tri puta veće od bilo kojeg grada  otkrivenog u Izraelu koji datira iz tog vremenskog razdoblja. Grad je bio okružen opkopom, koji je zajedno s utvrdama tvorio 11 metara dubok ponor. Prema riječima profesora Ussishkina, taj je opkop bio nešto besprimjerno u biblijskim vremenima. “Ništa slično tome ne nalazimo u Izraelu sve do vremena križara”, rekao je.

U središtu grada nije bilo velikih građevina, što je još jedno iznenađujuće obilježje grada. Velike količine crvenkastosmeđe zemlje navezene u vrijeme podizanja grada poslužile su za stvaranje jedne povišene ravne površine — neke vrste velikog podija, odnosno platforme — unutar same utvrde. Djelo Second Preliminary Report, koje sadrži izvještaje o iskapanjima u Tel Jezrahelu, navodi da bi taj veličanstveni podij mogao biti dokaz da je Jezrahel bio nešto više nego samo kraljevska rezidencija. U njemu stoji: “Htjeli bismo predočiti mogućnost da je Jezrahel bio središnja vojna baza izraelske kraljevske vojske u vrijeme kraljevanja Amrija i kraljeva iz njegove dinastije (...), gdje su bila stacionirana kraljevska bojna kola i konjica i gdje ih se uvježbavalo.” Procjenjujući prema veličini podija, kao i po veličini samog ograđenog zemljišta, Woodhead pretpostavlja da je to možda bila neka vrsta paradnog prostora za isticanje vojne moći tada najveće sile po broju bojnih kola na Srednjem istoku.

Otkopani ostaci gradskih vrata posebna su zanimljivost za arheologe. Oni otkrivaju ulaz koji se sastojao od najmanje četiri vratima povezane komore. Međutim, kako su ljudi kroz stoljeća s tog mjesta odnosili velike količine kamenja, arheološki su nalazi nepotpuni. Woodhead je mišljenja da ti ostaci ukazuju na to da su na tom mjestu nekada bila vrata koja su se sastojala od šest komora i koja su bila približno iste veličine kao i ona u Megidu, Hazoru i Gezeru. *

Arheološka otkrića ukazuju da je taj grad, koji je bio smješten na idealnoj lokaciji, kako sa strateške tako i s geografske točke gledišta, postojao zapanjujuće kratko vrijeme. Woodhead naglašava da je Jezrahel, mada velik i utvrđen grad, postojao samo jedno određeno vrijeme — svega nekoliko desetljeća. To je u oštroj suprotnosti s mnogim drugim ključnim biblijskim gradovima u Izraelu, kao što su Megido, Hazor i glavni grad Samarija, koji su u nekoliko navrata tijekom povijesti bili nanovo zidani, proširivani i nastanjeni. Zašto je ovaj grad, mada idealno smješten, tako brzo propao? Woodhead pretpostavlja da su Ahab i njegova dinastija, rasipajući nemilice sredstva čitave nacije, gotovo uzrokovali njenu ekonomsku propast. O tome svjedoče pretjerana veličina i sila Jezrahela. Nova vlast na čelu s Jehuvom vjerojatno je htjela raskinuti svaku vezu s onim što ih je podsjećalo na Ahaba, pa je napustila grad.

Svi dosad iskopani nalazi potvrđuju da je Jezrahel bio jedan od glavnih izraelskih centara u željeznom dobu. Njegova veličina i utvrde odgovaraju biblijskom opisu tog grada, koji ga spominje kao istaknutu kraljevsku rezidenciju Ahaba i Jezabele. Pokazatelji koji svjedoče u prilog toga da je grad bio nastanjen jedno kratko vrijeme tijekom tog perioda slažu se s onim što Biblija izvještava o gradu: Grad je tijekom Ahabove vladavine brzo zauzeo istaknuto mjesto, nakon čega je, po Jehovinoj zapovijedi, očigledno doživio sraman krah kad je Jehuv ‘pobio sve koji bijahu ostali od doma Ahabova u Jezrahelu i sve velikaše njegove i prijatelje njegove i svećenike njegove, da ne osta ni jedan’ (2. Kraljevima 10:11).

“U arheologiji je veoma teško odrediti točno uporište na temelju kojeg se nešto može datirati”, priznaje John Woodhead. Nakon što su istražili rezultate sedmogodišnjeg iskapanja, arheolozi su te nalaze usporedili s nalazima s drugih arheoloških nalazišta. Uslijedile su ponovne procjene i rasprave. Zašto? Zato što su od iskapanja grada Megida, koja je tijekom 1960-ih i početkom 1970-ih proveo izraelski arheolog Yigael Yadin, mnogi u arheološkim krugovima smatrali za gotovu činjenicu da utvrde i gradska vrata koje je on otkrio potječu iz vremena kralja Salamuna. Utvrde, grnčarija i vrata koje su otkrivene u Jezrahelu sada su navele neke da preispitaju te zaključke.

Naprimjer, grnčarija pronađena u Jezrahelu identična je onoj koja je pronađena u naslagama zemlje na mjestu grada Megida, a koju je Yadin povezao s razdobljem Salamunove vladavine. Struktura gradskih vrata i veličina ova dva nalazišta slične su, ako ne i identične. Woodhead kaže: “Ili svi ti dokazi upućuju na to da je Jezrahel postojao ranije, u vrijeme Salamuna, ili identična obilježja nalaza s drugih nalazišta [Megida i Hazora] vrijeme njihovog nastanka pomiču unaprijed, u vrijeme Ahaba.” Budući da se Jezrahel u Bibliji sasvim jasno povezuje s vremenom u kojem je živio Ahab, on smatra da bi bilo logičnije prihvatiti da naslage u kojima su pronađeni ti nalazi potječu iz vremena Ahabove vladavine. David Ussishkin slaže se s time: “Biblija govori da je Salamun sagradio Megido — no ona ne govori ništa o tome da je sagradio baš ta vrata.”

Bacaju li ovi arheološki nalazi i rasprave koje zbog njih usljeđuju sumnju na biblijski izvještaj o Jezrahelu ili Salamunu? Ustvari, nesuglasice koje postoje među arheolozima nemaju nekog izravnog utjecaja na biblijski izvještaj. Arheologija ne istražuje povijest na temelju onog što je zapisano u Bibliji. Ona se bavi drugim pitanjima i naglasak stavlja na neke druge stvari. Istraživač Biblije i arheolog mogli bi se usporediti s putnicima koji putuju u gotovo paralelnom smjeru. Jedan se vozi cestom, a drugi hoda pločnikom. Njihova pažnja i zanimanje usmjereni su na različite stvari. Pa ipak, njihovi se vidici češće nadopunjuju nego suprotstavljaju. Uspoređivanjem dojmova tih dvaju putnika može se doći do zadivljujućih saznanja.

Biblija sadrži pisani zapis o događajima i ljudima iz drevne povijesti; arheologija nastoji doći do informacija o tim događajima i ljudima, istražujući svaki i najmanji trag u zemlji koji je još ostao iza njih. No obično su ti ostaci veoma nepotpuni i podložni različitim interpretacijama. U svojoj knjizi Archaeology of the Land of the Bible—10 000−586 B.C.E. Amihai Mazar je s tim u vezi komentirao sljedeće: “Područje rada kojim se bavi arheologija (...) velikim je dijelom umjetnost, kao i kombinacija obučenosti i stručnosti. Nema te metodologije koja nam sama po sebi može zajamčiti uspjeh, a fleksibilnost i stvaralački um voditeljâ nekog projekta nezaobilazni su. Osobnost, talent i zdrav razum nekog arheologa nisu ništa manje važni od njegove obučenosti i sredstava koja mu stoje na raspolaganju.”

Arheologija je potvrdila postojanje jednog od glavnih kraljevskih i vojnih centara, Jezrahela, centra koji je postojao iznenađujuće kratko vrijeme unutar jednog povijesnog razdoblja koje se poklapa s razdobljem Ahabove vladavine — baš onako kako to Biblija navodi. Mnogo je intrigantnih pitanja koja se još nameću i koja će arheolozi možda istraživati još dugi niz godina. Ipak, stranice Božje Riječi, Biblije, nastavljaju jasno govoriti, pružajući nam uvid u cjeloviti izvještaj na način kako to arheolozi nikada neće biti u stanju učiniti.