RODILA sam se 18. kolovoza 1907. u Allianceu (Ohio, SAD) kao najstarije od petero djece. Kad mi je bilo osam godina, na našu se mljekarsku farmu biciklom dovezao jedan punovremeni propovjednik Istraživača Biblije, kako su se u to vrijeme nazivali Jehovini svjedoci. Na vratima se pojavila moja majka, Laura Gerber, i on ju je upitao da li zna zašto Bog dopušta zlo. Majka se to oduvijek pitala.

Nakon što je porazgovarala s ocem, koji je bio u sjeniku, majka je naručila komplet od šest svezaka pod naslovom Studies in the Scriptures (Studije Svetog pisma). Naprosto ih je progutala, a biblijske istine koje je saznala duboko su je se dojmile. Proučavajući 6. svezak, The New Creation (Novo stvorenje), jasno je razumjela da se kršćani trebaju krstiti podranjanjem pod vodu. Kako nije znala gdje bi pronašla Istraživače Biblije, zamolila je oca da je krsti u rječici koja je tekla kroz farmu, usprkos tome što je bio hladni mjesec ožujak 1916.

Nedugo nakon toga majka je u novinama ugledala oglas kojim se najavljivalo da će u Daughters of Veterans Hallu u Allianceu biti održano jedno predavanje. Predavanje je nosilo naslov “Božanski plan vjekova”. Kako je 1. svezak djela Studies in the Scriptures imao isti naslov kao i predavanje, smjesta je reagirala. Upregnuli smo konja i čitava je obitelj otišla na svoj prvi sastanak. Od tog smo dana prisustvovali sastancima,  koji su se nedjeljom i srijedom uvečer održavali u domovima braće. Nedugo nakon toga majka se ponovo krstila, ali ovog je puta to učinio jedan predstavnik kršćanske skupštine. Otac je na farmi uvijek imao pune ruke posla, no s vremenom je i on pokazao zanimanje za biblijski studij, te se krstio nekoliko godina kasnije.

Desetog lipnja 1917. J. F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, posjetio je Alliance i održao predavanje pod naslovom “Zašto narodi ratuju?” Imala sam devet godina i tom sam sastanku prisustvovala s roditeljima i svoja dva brata, Williem i Charlesom. Na sastanku se okupilo preko stotinu osoba, što je bilo lijepo mnoštvo. Po završetku predavanja većina prisutnih fotografirala se ispred Columbia Theatera, u kojem je brat Rutherford održao to predavanje. Narednog je tjedna na tom istom mjestu A. H. Macmillan održao predavanje na temu “Božje dolazeće Kraljevstvo”. Zaista smo bili povlašteni time što su ta braća posjetila naš mali grad.

Svom prvom kongresu prisustvovala sam 1918. u Atwateru (Ohio), gradu udaljenom nekoliko kilometara od Alliancea. Mama je na tom kongresu upitala predstavnika Društva jesam li dovoljno odrasla da se krstim. Svoje predanje Bogu za vršenje njegove volje smatrala sam pravovaljanim, pa mi je bilo dozvoljeno da se tog dana krstim u rječici koja je tekla pored jednog velikog jabučnjaka. Presvukla sam se u šatoru koji su braća podigla u tu svrhu i krstila se u staroj, debeloj spavaćici.

U rujnu 1919. roditelji i ja otišli smo vlakom u grad Sandusky (Ohio), na jezeru Erieu. Tamo smo ušli u trajekt i za kratko vrijeme stigli u Cedar Point, gdje se trebao održati nezaboravni kongres. Po silasku s broda ugledali smo jedan mali štand na kojem se mogao kupiti ručak. Ja sam dobila hamburger, što je u to vrijeme za mene bio pravi luksuz. Bio je tako slastan! Najveći broj prisutnih na tom osmodnevnom kongresu iznosio je 7 000. Kako na kongresu nije bilo ozvučenja, morala sam s posebnom pažnjom pratiti program.

Na tom je kongresu bilo najavljeno izlaženje popratnog časopisa Kule stražare, pod nazivom The Golden Age (Zlatni vijek, sada Probudite se!). Zbog odlaska na taj kongres propustila sam prvi tjedan škole, no to se itekako isplatilo. Cedar Point bio je odmaralište s restoranima u kojima su kuhari pripremali obroke za delegate. No kuhari i konobari iz nekog su razloga obustavili rad, pa su se kršćanska braća koja su se razumjela u kuhanje latila posla i pripremala hranu za delegate. Niz narednih desetljeća Jehovin je narod sam na sastancima pokrajine i kongresima pripremao obroke.

Imali smo i tu prednost da smo ponovo posjetili Cedar Point u rujnu 1922, kad se u njemu održavao devetodnevni kongres, na kojem je najveći broj prisutnih iznosio preko 18 000. Na tom nas je kongresu brat Rutherford ohrabrio da ‘oglašujemo, oglašujemo, oglašujemo Kralja i njegovo kraljevstvo’. No ja sam sa službom već bila započela nekoliko godina ranije, raspačavajući traktate i časopis The Golden Age.

Početkom 1918. raspačavali smo traktat The Fall of Babylon (Pad Babilona) po susjednim farmama. Kako je bilo hladno, kod kuće bismo na peći na drva zagrijali kamen masnik i stavili ga u kola da nam grije noge. Obukli bismo debele kapute i stavili kape jer su kola bila samo natkrivena i s dvije strane zastrta ceradom, a grijanja nije bilo. No to su bila sretna vremena.

Godine 1920. pripremljeno je posebno izdanje knjige The Finished Mystery (Svršena tajna) u obliku časopisa, nazvano ZG. * S tom smo publikacijom roditelji i ja otišli u službu u Alliance. U to su vrijeme svi išli sami na vrata, tako da sam se puna strepnje popela na jedan trijem na kojem je sjedilo nekoliko ljudi. Nakon moje prezentacije jedna je žena rekla: “Nije li održala  krasni, kratki govor” i uzela publikaciju. Tog sam dana uručila 13 ZG-a, a to je bio prvi put da sam u službi od kuće do kuće koristila dužu, formalnu prezentaciju.

Kad sam išla u prvi razred srednje škole, majka je oboljela od upale pluća i više od mjesec dana bila vezana za krevet. Moja najmlađa sestra, Hazel, bila je još jako mala, stoga sam napustila školu kako bih pomagala u poslovima na farmi i brinula za djecu. Ipak, kako je naša obitelj biblijsku istinu smatrala nečim veoma važnim, redovito smo pohađali sve skupštinske sastanke.

Na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti održanoj 1928. svi smo prisutni dobili traktat pod naslovom “Where Are the Nine?” (“Gdje su devetorica?”). U njemu su razmatrani reci iz Luke 17:11-19, gdje Biblija govori da se samo jedan od deset izliječenih gubavaca ponizno zahvalio Isusu na tome što ga je na čudesan način izliječio. To me je dirnulo u srce. Pitala sam se: ‘Koliko sam ja zahvalna?’

Budući da je u to vrijeme kod kuće bilo sve kako treba, a ja sam bila zdrava i bez ikakvih obaveza, odlučila sam otići od kuće i započeti s pionirskom službom, što je naziv za punovremenu službu. Roditelji su me ohrabrili na taj korak. Tako je mojoj partnerici, Agnesi Aleti, i meni bio dodijeljen zadatak i mi smo 28. kolovoza 1928. u 21.00 ušle u vlak. Svaka je imala samo jedan kofer i torbu u kojoj je nosila svoju biblijsku literaturu. Na stanici su plakali moji roditelji i sestre, a i mi. Kako smo vjerovali da je Harmagedon blizu, mislila sam da ih možda više nikad neću vidjeti. Sljedećeg smo jutra stigle na dodijeljeno nam područje, u grad Brooksville (Kentucky).

U jednom smo pansionu unajmile sobicu, kupile smo špagete u konzervi i napravile sendviče. Svakog smo dana odlazile pješice u nekom drugom pravcu i svjedočile odvojeno, nudeći stanarima pet knjiga za prilog od 1,98 dolara. Tako smo, dio po dio, obradile čitav grad i upoznale mnoge ljude koji su pokazali popriličan interes za Bibliju.

Za otprilike tri mjeseca posjetile smo svaki dom u Brooksvilleu, Augusti i u njihovoj okolici. Stoga smo otišle i nastavile propovijedati u gradovima Maysvilleu, Parisu i Richmondu. U tri naredne godine obradile smo mnoge oblasti u Kentuckyu u kojima nije bilo skupštine. Često su nam pomagali prijatelji i članovi obitelji iz Ohia koji bi došli kod nas i ponekad tjedan dana ili više proveli s nama u službi propovijedanja.

Kongres u Columbusu (Ohio), koji je trajao od 24. do 30. srpnja 1931, uistinu je bio nezaboravan. Na njemu je bilo objavljeno da ćemo nadalje biti poznati kao Jehovini svjedoci, po imenu koje se temelji na Bibliji (Izaija 43:12). Kad bi nas ljudi prije toga pitali kojoj religiji pripadamo, rekli bismo: “Međunarodnim istraživačima Biblije.” No to nas zapravo nije dovoljno razlikovalo od ostalih religija, budući da je u to vrijeme bilo istraživača Biblije koji su surađivali s različitim vjerskim grupama.

U međuvremenu se moja partnerica Agnes udala i ja sam ostala sama; zato sam bila oduševljena kad je objavljeno da bi se svi oni koji traže partnera za pionirsku službu trebali javiti na jedno određeno mjesto. Tamo sam upoznala Berthu i Elsie Garty te Bessie Ensminger. Imale su dva automobila i tražile su četvrtu pionirku koja bi s njima surađivala. Iako se dotad nismo poznavale, s tog smo kongresa otišle zajedno.

Tijekom ljeta propovijedale smo diljem Pennsylvanie. Zatim bismo s dolaskom zime zatražile da nas Društvo pošalje u toplije države na jugu, kao što su Sjeverna Karolina, Virginia i Maryland. U proljeće smo se vraćale na sjever. U to su vrijeme pioniri običavali tako raditi. Godine 1934. John Booth i Rudolph Abbuhl po ovom su običaju poveli Ralpha Moyera i njegovog mlađeg brata Willarda sa sobom u Hazard (Kentucky).

Ralpha sam dotad već srela nekoliko puta, no bolje smo se upoznali za vrijeme velikog kongresa u Washingtonu, D. C., koji se održavao od 30. svibnja do 3. lipnja 1935. Ralph i ja sjedili smo zajedno na balkonu kad je održano predavanje o ‘velikoj gomili’, odnosno ‘velikom  mnoštvu’ (Otkrivenje 7:9-14). Sve dotad vjerovali smo da su pripadnici velike gomile oni članovi nebeskog razreda koji su se pokazali manje vjernima od 144 000 (Otkrivenje 14:1-3). Zbog toga nisam željela biti jedna od njih!

Kada je brat Rutherford objasnio da je velika gomila zapravo zemaljski razred vjernih osoba koji će preživjeti Harmagedon, mnogi su bili iznenađeni. Zatim je pozvao sve one koji pripadaju velikoj gomili da ustanu. Ja nisam ustala, no Ralph je to učinio. Kasnije su mi te stvari postale jasnije, tako da je 1935. bila posljednja godina koje sam uzela kruh i vino, simbole na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti. Majka ih je nastavila uzimati sve do svoje smrti, u studenom 1957.

Ralph i ja nastavili smo se dopisivati. Ja sam služila u Lake Placidu (New York), a on je bio u Pennsylvanii. Godine 1936. izradio je malu prikolicu kakvu je mogao vući njegov automobil. Dovezao ju je iz Pottstowna (Pennsylvania) u Newark (New Jersey), gdje se od 16. do 18. listopada održavao kongres. Jedne večeri po završetku programa nekolicina nas pionira otišla je pogledati Ralphovu novu prikolicu. Ralph i ja stajali smo u prikolici pored malog ugrađenog sudopera kad me on upitao: “Sviđa li ti se ova prikolica?”

Nakon mog potvrdnog odgovora, upitao me: “Želiš li živjeti u njoj?”

“Da”, odgovorila sam, a on me tako nježno poljubio da taj poljubac neću nikad zaboraviti. Nekoliko dana kasnije pribavili smo dozvolu za vjenčanje. Dan nakon kongresa, 19. listopada, otišli smo u Brooklyn i obišli tiskaru Društva Watch Tower. Zatim smo tražili da nam se dodijeli područje za propovijedanje. U to je vrijeme Grant Suiter bio odgovoran za područja i pitao je tko će raditi na tom području. Ralph je odgovorio: “Mi, ako se stignemo vjenčati.”

“Ako dođete ponovo u 17.00, možemo se pobrinuti da se to riješi”, odgovorio je brat Suiter. Tako smo se te večeri vjenčali u domu jednog Svjedoka u Brooklyn Heightsu. S nekoliko smo prijatelja otišli na večeru u jedan restoran, a zatim smo se javnim prijevozom odvezli do Ralphove prikolice u Newarku (New Jersey).

Kratko vrijeme nakon toga već smo bili na putu za Heathsville (Virginia), naše prvo zajedničko područje koje nam je dodijeljeno za pionirsku službu. Obradili smo okrug Northumberland, a zatim propovijedali u okruzima Fulton i Franklin u Pennsylvanii. Godine 1939. Ralph je pozvan da služi kao zonski nadglednik, što je bio jedan vid službe u kojem smo po principu rotacije posjećivali mnoge skupštine. Služili smo u skupštinama u Tennesseeu. Sljedeće se godine rodio naš sin Allen, tako da smo 1941. prestali sa zonskom službom. Tada smo poslani u Marion (Virginia) da tamo služimo kao specijalni pioniri. To je u ono vrijeme  značilo provesti 200 sati mjesečno u službi propovijedanja.

Godine 1943. morala sam prestati sa specijalnom pionirskom službom. Pored života u maloj prikolici, brige za malo dijete, pripreme obroka i vođenja brige o tome da svi imamo čistu odjeću, ostajalo mi je tek toliko vremena da u službi propovijedanja provedem oko 60 sati mjesečno. No Ralph je nastavio sa specijalnom službom.

Godine 1945. preselili smo se u Alliance (Ohio), prodali prikolicu koja je devet godina bila naš dom i počeli živjeti u kući na farmi mojih roditelja. U toj se kući, na verandi, rodila naša kćerkica Rebekah. Ralph je u Allianceu našao posao sa skraćenim radnim vremenom i nastavio služiti kao opći pionir. Ja sam radila na farmi i činila sve kako bih mu pomogla da ostane u pionirskoj službi. Iako nam je moja obitelj ponudila zemlju i kuću bez ikakve naknade, Ralph je to odbio. Želio je ostati slobodan kako bismo se mogli u punijoj mjeri posvetiti interesima Kraljevstva.

Godine 1950. preselili smo se u Pottstown (Pennsylvania) i unajmili kuću za 25 dolara mjesečno. U narednih 30 godina najamnina je porasla na samo 75 dolara. Osjećali smo kako nam Jehova pomaže da i dalje vodimo jednostavan život (Matej 6:31-33). Ralph je tri dana u tjednu radio kao brijač. Svakog smo tjedna s naše dvoje djece proučavali Bibliju, pohađali skupštinske sastanke i zajednički kao obitelj propovijedali dobru vijest o Kraljevstvu. Ralph je u skupštini služio kao predsjedavajući nadglednik. Kako smo i dalje vodili jednostavan život, mogli smo učiniti puno u Jehovinoj službi.

Dana 17. svibnja 1981. sjedili smo u Dvorani Kraljevstva i slušali javno predavanje. Ralphu nije bilo dobro, pa je otišao u stražnji dio dvorane i poslao mi poruku po jednom redaru da je otišao kući. To je bilo tako neobično za Ralpha da sam zamolila da me netko iz dvorane smjesta odveze kući. U roku od jednog sata Ralph je umro od snažnog moždanog udara. Na kraju studija Kule stražare tog jutra u skupštini je bilo objavljeno da je Ralph preminuo.

Ralph je tog mjeseca već proveo preko 50 sati u službi propovijedanja. Njegov životni put punovremene pionirske službe potrajao je preko 46 godina. Proučavao je Bibliju s više od stotinu osoba koje su na kraju postale kršteni Jehovini svjedoci. Duhovni blagoslovi koje smo primili bili su vrijedni svake žrtve koju smo podnijeli tijekom tih godina.

Proteklih 18 godina živim sama, posjećujem sastanke, propovijedam koliko mi je to moguće i proučavam Božju Riječ. Sada živim u apartmanu u jednom domu umirovljenika. Imam samo nekoliko komada namještaja i odlučila sam da neću imati televizor. No moj je život ispunjen i duhovno bogat. Moji roditelji i dva brata ostali su vjerni sve do svoje smrti, a moje dvije sestre i dalje vjerno hode putem istine.

Sretna sam što moj sin Allen služi kao kršćanski starješina. Dugo je godina instalirao ozvučenje u Dvoranama Kraljevstva i Kongresnim dvoranama te na ljetnim kongresima. Njegova je žena lojalni Božji sluga, a njihova dva sina služe kao starješine. Moja kćerka, Rebekah Karres, već je više od 35 godina u punovremenoj službi, uključujući i četiri godine koje je provela u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Zadnjih 25 godina ona i njen muž proveli su u putujućoj službi u različitim dijelovima Sjedinjenih Država.

Isus je rekao da je Kraljevstvo poput skrivenog blaga koje se može pronaći (Matej 13:44). Zahvalna sam što je moja obitelj to blago pronašla prije toliko mnogo godina. Kakva li je prednost osvrnuti se na preko 80 godina predane službe Bogu — i to bez ikakvog žaljenja! Kad bih mogla ponovo živjeti, živjela bih isto kao i dosad jer je istina da je ‘Božja dobrota bolja od života’ (Psalam 63:3).