PRETPOSTAVIMO da si zamolio nekog umjetnika da načini tvoj portret. Kada je završio, presretan si; sličnost je savršena. Zamišljaš kako tvoja djeca, unuci i njihovi unuci ponosno gledaju taj portret.

No nekoliko generacija kasnije, jedan od tvojih potomaka smatra da je na portretu tvoja kosa prekratka, što ne izgleda baš lijepo, pa daje naslikati malo kose. Drugome se ne sviđa oblik tvog nosa, pa to daje promijeniti. Naredne generacije napravile su daljnja “poboljšanja” tako da na kraju portret nema gotovo nikakve sličnosti s tobom. Kada bi znao da će se to dogoditi, kako bi se osjećao? Sigurno bi bio ogorčen.

Nažalost, priča o ovom portretu u biti je priča o nominalnoj kršćanskoj crkvi. Povijest pokazuje da se ubrzo nakon smrti Kristovih apostola pravo lice “kršćanstva” počelo mijenjati, baš kao što je Biblija i prorekla (Matej 13:24-30, 37-43; Djela apostolska 20:30). *

Naravno, posve je ispravno primjenjivati biblijska načela na različite kulture i različita povijesna razdoblja. Ali sasvim je druga stvar mijenjati biblijska učenja kako bi ona odgovarala popularnom razmišljanju. No upravo se to dogodilo. Uzmimo za primjer promjene do kojih je došlo na brojnim važnim područjima.

Isus je učio da je njegova vladavina, ili Kraljevstvo, nebeska i da će ona, u za to određeno vrijeme, uništiti sve ljudske vladavine i vladati nad cijelom zemljom (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10). To Kraljevstvo neće vladati putem ljudskih političkih sistema. “Moje kraljevstvo nije dio ovog svijeta”, rekao je Isus (Ivan 17:16; 18:36). Stoga se Isusovi učenici, iako su poslušni zakonu, ne miješaju u politiku.

Međutim, do vremena rimskog cara Konstantina iz četvrtog stoljeća, mnogi koji su se izjašnjavali kao kršćani postali su nestrpljivi u iščekivanju Kristovog povratka i uspostave Božjeg Kraljevstva. Malo-pomalo njihov se stav prema politici promijenio. “Prije Konstantina”, kaže knjiga Europe—A History, “kršćani nisu pokušavali steći [političku] moć kako bi ostvarivali svoje ciljeve. Nakon Konstantina kršćanstvo i utjecajna politika išli su ruku pod ruku.” Izmijenjeno kršćanstvo postalo je službena “sveopća”, odnosno “katolička”, religija Rimskog Carstva.

 Enciklopedija Great Ages of Man navodi da je zbog tog braka između crkve i države “do 385. po. Kr., samo 80 godina nakon posljednjeg velikog vala progonstva kršćana, sama crkva počela ubijati heretike, a njeno je svećenstvo konačno steklo moć gotovo jednaku moći careva”. Tako je započelo doba u kojem je mač zasjenio uvjeravanje riječima kao sredstvo za obraćenje ljudi, a svećenstvo, koje je prisvajalo titule i moć, zamijenilo je ponizne propovjednike prvog stoljeća (Matej 23:9, 10; 28:19, 20). Povjesničar H. G. Wells pisao je o “velikim razlikama između” kršćana četvrtog stoljeća “i učenja Isusa iz Nazareta”. Te su ‘velike razlike’ utjecale čak i na temeljna učenja o Bogu i Kristu.

Krist i njegovi učenici naučavali su da postoji samo “jedan Bog, Otac”, kojeg se prepoznaje po njegovom osobnom imenu Jehova, koje se u ranim biblijskim rukopisima pojavljuje oko 7 000 puta (1. Korinćanima 8:6; Psalam 83:18). Isusa je stvorio Bog; on je “prvorođenac svakoga stvorenja”, kako to stoji u Kološanima 1:15 prema katoličkom prijevodu Stvarnost/Kršćanska sadašnjost. Stoga je Isus, kao stvoreno biće, otvoreno rekao: “Otac je veći od mene” (Ivan 14:28).

No do trećeg stoljeća pojedini utjecajni svećenici koji su bili oduševljeni učenjem o trojstvu koje je zastupao poganski grčki filozof Platon, počeli su mijenjati sliku Boga kako bi odgovarala ideji o Trojstvu. Tijekom narednih stoljeća ta nebiblijska doktrina uzdigla je Isusa na položaj jednak Jehovi, a Božji je sveti duh, ili aktivnu silu, pretvorila u osobu.

U vezi crkvenog usvajanja poganske predodžbe o Trojstvu, New Catholic Encyclopedia kaže: “Formulacija ‘Jedan Bog u tri Osobe’ nije bila čvrsto utemeljena, sigurno ne potpuno prihvaćena u kršćanski život i kršćansko vjerovanje prije kraja 4. stoljeća. Ali upravo je to formulacija koja je prva svojatala naziv Dogma o Trojstvu. Takvo shvaćanje, ili predodžba, bilo je posve strano apostolskim ocima.”

Slično tome, The Encyclopedia Americana kaže: “Trinitarizam četvrtog stoljeća nije ispravno odražavao ranokršćansku nauku o prirodi Boga; suprotno tome, bilo je to skretanje od te nauke.” The Oxford Companion to the Bible naziva Trojstvo jednim od brojnih “kasnije formuliranih vjerovanja”. No Trojstvo nije jedina poganska nauka koju je crkva usvojila.

Danas je uobičajeno vjerovati da ljudi imaju besmrtnu dušu koja nadživljava smrt tijela. No jesi li znao da je i to crkveno učenje kasnije dodano? Isus je potvrdio biblijsku istinu da mrtvi “ne znaju ništa”, da, takoreći, spavaju (Propovjednik 9:5; Ivan 11:11-13). Život će biti obnovljen uskrsnućem — ‘ponovnim ustajanjem’ iz smrtnog sna (Ivan 5:28, 29). Ako postoji besmrtna duša, ona ne treba uskrsnuće, jer besmrtnost isključuje smrt.

Isus je čak u praksi predočio biblijsko učenje o uskrsnuću, tako što je podizao ljude iz smrti. Uzmimo za primjer Lazara, koji je četiri dana bio mrtav. Kada ga je Isus uskrsnuo, Lazar je izašao iz groba kao živ čovjek koji opet diše. Nikakva besmrtna duša nije bila ponovno vraćena iz nebeskog blaženstva u Lazarovo tijelo kada se probudio iz smrti. Da se to dogodilo, Isus mu ne bi učinio uslugu time što ga je uskrsnuo! (Ivan 11:39, 43, 44).

Odakle, onda, potječe teorija o besmrtnosti duše? The Westminster Dictionary of Christian Theology kaže da ta nauka “prije potječe iz grčke filozofije nego iz biblijske objave”. The Jewish Encyclopedia objašnjava: “Vjerovanje da duša nastavlja svoju egzistenciju nakon raspadanja tijela prije je stvar filozofske ili teološke spekulacije, nego stvar jednostavne vjere,  i zbog toga se nigdje izričito ne naučava u Svetom pismu.”

Jedna zabluda često vodi do druge, što se pokazalo istinitim i kod nauke o besmrtnosti duše. Ona je otvorila put predodžbi o vječnom mučenju u gorućem paklu. * No Biblija jasno kaže: “plaća koju daje grijeh je smrt” — a ne vječno mučenje (Rimljanima 6:23). Stoga prijevod Škarić opisujući uskrsnuće kaže: “I izbacì more mrtve, koji biahu u njem, i smrt i pakao dadoše (...) svoje mrtve.” Slično tome, prijevod Karadžić kaže: “I more dade svoje mrtvace, i smrt i pakao dadoše svoje mrtvace.” Dakle, jednostavno rečeno, oni koji su u paklu mrtvi su, ‘spavaju’, kako je to Isus rekao (Otkrivenje 20:13).

Vjeruješ li doista da učenje o vječnom prokletstvu u paklu privlači ljude Bogu? Teško da bi se to moglo reći. Za ljude koji posjeduju osjećaje pravde i ljubavi to je odvratna pomisao! Biblija pak uči: “Bog je ljubav”, te da je Bogu takva okrutnost, čak i prema životinjama, mrska (1. Ivanova 4:8; Priče Salamunove 12:10; Jeremija 7:31; Jona 4:11).

Izobličavanje slike Boga i kršćanstva nastavlja se i danas. Jedan je profesor religijskih studija nedavno opisao borbu koja se odvija u protestantskoj crkvi kojoj on pripada kao borbu “autoriteta Svetog pisma i vjerovanja s jedne strane nasuprot autoritetu tuđih i humanističkih ideologija s druge strane, borbu vjernosti crkve Kristovom autoritetu protiv prilagođavanja i mijenjanja kršćanstva shodno duhu vremena. Sporno pitanje glasi: Tko određuje pravac djelovanja crkve (...), Sveto pismo ili ideologija koja trenutno prevladava?”

Nažalost “ideologija koja trenutno prevladava” još uvijek pobjeđuje. Naprimjer, nije tajna da mnoge crkve mijenjaju gledišta o raznim pitanjima kako bi pokazale da su progresivne i otvorenog uma. Kao što je spomenuto u uvodnom članku, crkve su postale prilično liberalne posebno u pogledu moralnih pitanja. No Biblija jasno kaže da su blud, preljub i homoseksualnost teški grijesi u Božjim očima i da oni koji čine takve grijehe “neće naslijediti Božje kraljevstvo” (1. Korinćanima 6:9, 10; Matej 5:27-32; Rimljanima 1:26, 27).

Kada je apostol Pavao pisao gornje riječi, grčko-rimski svijet u kojem je živio bio je prepun svih oblika iskvarenosti. Pavao je mogao razmišljati: ‘Da, Bog je Sodomu i Gomoru pretvorio u pepeo zbog teških spolnih grijeha, ali to je bilo prije 2 000 godina! Takvo što sigurno se neće dogoditi u ovo napredno doba.’ Ipak, on nije pokušao racionalno opravdati takvo postupanje; nije želio iskrivljavati biblijsku istinu (Galaćanima 5:19-23).

Kada se obraćao židovskim vjerskim vođama svog vremena, Isus je rekao da je njihovo obožavanje ‘uzaludno, jer kao nauke naučavaju ljudske zapovijedi’ (Matej 15:9). Ti su svećenici učinili gotovo istu stvar Jehovinom zakonu danom preko Mojsija koju je i svećenstvo crkava kršćanstva učinilo, a i dalje je čini Kristovom učenju — božansku istinu su umrljali “bojom” tradicije. No Isus je u korist ljudi iskrena srca skinuo sa slike svu boju zabluda (Marko 7:7-13). Isus je govorio istinu bila ona općeprihvaćena ili ne. Božja mu je Riječ uvijek bila autoritet (Ivan 17:17).

U kakvoj je samo suprotnosti Isus u odnosu na većinu onih koji se smatraju kršćanima! Doista, Biblija je prorekla: “Ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da  im škaklju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4, St). Te su ‘bajke’, od kojih smo razmotrili samo nekoliko, pogubne u duhovnom smislu za razliku od istine iz Božje Riječi koja izgrađuje i vodi u vječni život. Jehovini svjedoci potiču te da istražiš tu istinu (Ivan 4:24; 8:32; 17:3).