CHIAPAS je najjužnija država Meksika, a graniči s Gvatemalom. Grupa Maya Indijanaca, tamošnjih starosjedilaca, koji iza sebe imaju dugačku povijest siromaštva i oskudice, u siječnju 1994. organizirala je oružanu pobunu pod zastavom pokreta Ejército Zapatista de Liberación Nacional (EZLN, Zapatistička vojska narodnog oslobođenja). Pregovori za mirno rješenje odužili su se. Pljačke i napadi, i pobunjenika i vladine vojske, doveli su do krvoprolića i smrti. Neredi su natjerali mnoge seljane iz tog područja da bježe u potrazi za sigurnošću.

U takvim neizvjesnim okolnostima jedna je grupa ljubitelja mira ostala neutralna u političkim previranjima. Oni revno usmjeravaju pažnju na Božje Kraljevstvo kao jedinu nadu za rješenje lokalnih i globalnih problema koji pogađaju ljude (Danijel 2:44). Koja je to grupa? To su Jehovini svjedoci. Iz poslušnosti Isusovoj zapovijedi oni daju sve od sebe kako bi dobru vijest o Božjem Kraljevstvu prenijeli u najnedostupnije dijelove planinskog područja Chiapasa (Matej 24:14). Kako je bilo propovijedati u takvim okolnostima i kakvi su bili rezultati?

Adolfo, mladić koji je nedavno postao objavitelj Kraljevstva, jednog je dana radio na radiostanici u Ocosingu. Iznenada je čuo da netko snažno kuca na vrata. Grupa maskiranih muškaraca nagrnula je unutra i uperila mu pištolje u glavu. Uletjeli su u studio, preuzeli opremu i preko radija oglasili da vladi objavljuju rat.

Jedan naoružani čovjek okrenuo se Adolfu i naredio mu da se pridruži njihovom pokretu. “Ja sam Jehovin svjedok”, rekao je Adolfo, premda se još nije krstio. Objasnio je da je jedina nada za mir Božje Kraljevstvo i odlučno je odbio uzeti uniformu i pištolj koje su mu davali. Kad su vidjeli njegov odlučan stav, pustili su ga. Prisjećajući se toga, Adolfo kaže: “Taj je događaj stvarno ojačao moju vjeru.”

S vremenom se situacija smirila, ali to je područje još uvijek bilo pod nadzorom vojske. Usprkos tome, Adolfo je sa zadovoljstvom prihvatio poziv starješina iz tamošnje skupštine da surađuje s jednom izoliranom grupom kršćana na tom području. Na kontrolnim točkama  koje je morao prelaziti vojnici su se prema njemu odnosili s poštovanjem kad im je rekao da je Jehovin svjedok. Kasnije se krstio i raduje se što je mogao pomoći da ta izolirana grupa postane skupština Jehovinih svjedoka. “Sad kad sam kršten”, rekao je Adolfo, “mogu s punim uvjerenjem reći da sam Jehovin svjedok!”

Ubrzo nakon što je EZLN preko radija objavio vladi rat, mještani su pobjegli. Francisco, punovremeni propovjednik, odnosno pionir, objasnio je kako je Jehova ojačao njega i njegovu suprugu u svemu kroz što su morali proći.

“Odlučili smo pobjeći u područje udaljeno tri sata hoda. Tamo je bila jedna skupština, tako da smo bili s braćom. Uskoro je došlo vrijeme da se u Palenqueu održi pokrajinski sastanak. Moja supruga i ja nismo željeli propustiti poseban sastanak za pionire, no čuli smo da je vojska EZLN-a prepriječila put za tamo. Odlučili smo ići kroz prašumu, za što nam je trebalo devet sati. Došli smo navrijeme da prisustvujemo pionirskom sastanku u kojem smo stvarno uživali, kao i  u čitavom programu pokrajinskog sastanka.

Kad smo se vratili, naš je dom bio spaljen, a životinje ukradene. Sve što je ostalo bila je vrećica s odjećom. Bili smo tužni zbog tog gubitka, ali braća u Ocosingu susretljivo su nas primila u svoj dom. Također su nas naučila kako raditi poslove koje kao poljoprivrednici nikad prije nismo radili. Jedan brat naučio me je fotografirati, a drugi popravljati cipele. Zahvaljujući tome moja supruga i ja zbrinjavamo svoje potrebe sve do sada, a da nismo morali prekinuti pionirsku službu. Dok razmišljamo o svemu što se dogodilo, vidimo da nas je Jehova jačao kad nam nije bilo lako ustrajati.”

Svjedoci u državi Chiapas nisu dopustili da ih poteškoće i opasnost spriječe da ulažu posebne napore i ljudima na tom području prenose dobru vijest. Naprimjer, u travnju i svibnju 1995. pridružili su se svojim sukršćanima širom svijeta u akciji raspačavanja Vijesti Kraljevstva br. 34, sa stvarno prikladnim naslovom Zašto u životu ima toliko problema?

Tokom te akcije — na jednom imanju koje se zove Pueblo Nuevo — opći pionir Ciro pronašao je obitelj koja je pokazala interes. Kad se vratio nakon tri dana, započeo je s tom obitelji biblijski studij. No kad su Ciro i njegov suradnik ponovno došli kako bi nastavili studij, kućedomaćin nije bio kod kuće. Umjesto njega, tamo je bila grupa maskiranih ljudi koji su ga čekali sa zlim namjerama. Oni su upitali Cira i njegovog suradnika što tamo traže i prijetili im da će ih ubiti. Nakon što su se u sebi pomolili Jehovi, dvojica su kršćana hrabro objasnila da su došli kako bi obitelj učili o Bibliji. Tada su ih ti maskirani ljudi pustili. Iz nekog razloga kućedomaćin tog dana uopće nije došao kući.

Jednog dana nakon skoro tri godine Ciro se iznenadio kad mu se na vratima pojavio taj čovjek. Kako li je bio radostan kad je saznao da se cijela obitelj krstila i da sada surađuje s jednom skupštinom u Gvatemali! Jedna od njihovih kćeri čak je služila kao opći pionir.

Usprkos neprestanim poteškoćama u Chiapasu, oblasni nadglednik izvještava da Svjedoci na tom području doista uviđaju važnost sastajanja (Hebrejima 10:24, 25). On izvještava što se dogodilo na nedavnom danu posebnog  sastanka za koji je dogovoreno da započne rano ujutro kako bi se oni koji prisustvuju mogli vratiti kući za dana, dok je još donekle sigurno. Premda je većina morala pješačiti više od tri sata kroz prašumu kako bi došli do mjesta održavanja sastanka, svi su u 7.00 bili na svom mjestu. Među njima je bilo i šestero pripadnika EZLN-a, koji su slušali i pljeskali, očito uživajući u programu. I oni su pješačili tri sata kako bi prisustvovali sastanku. Dvadesetero članova tog pokreta također je došlo na Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti, koja se održavala u jednoj mjesnoj Dvorani Kraljevstva.

Jednog drugog mladića iz gerilskog pokreta njegovi su nadređeni poslali da patrolira jednim dijelom prašume. Kad je došao u taj kraj, ustanovio je da su svi stanovnici, od kojih su većina bili Jehovini svjedoci, pobjegli. Tako se smjestio u jednoj napuštenoj kući. Budući da baš nije imao što raditi, uzeo je neke knjige koje je pronašao u kući i počeo ih je čitati. Bile su to publikacije Društva Watch Tower koje su ostavili Svjedoci. Kako je bio sam, mladić je imao vremena razmišljati o onome što je pročitao. Shvatio je da mora promijeniti svoj život i predati oružje. Čim je bio u mogućnosti, pronašao je Svjedoke i počeo proučavati Bibliju. Za šest mjeseci prenosio je dobru vijest drugima. On i tri člana njegove obitelji koji su bili pristaše gerilskog pokreta sada su kršteni kršćani.

Premda je prouzrokovao mnoge poteškoće, taj je sukob zapravo pozitivno utjecao na stav ljudi prema djelu propovijedanja. Jedan starješina iz samog grada u kojem je započela borba priča: “Otprilike pet dana nakon što je započeo rat, organizirali smo djelo propovijedanja i u gradu i izvan njega. Ljudi su nas rado slušali. Davali smo puno biblijske literature i započeli nekoliko biblijskih studija. Na jednom su se području mnogi protivili istini, no zbog tog sukoba oni sada slušaju, proučavaju Bibliju te pohađaju sastanke i kongrese.”

Braća su sretna što uspijevaju ispunjavati sve svoje teokratske aktivnosti usprkos tim vrlo nesigurnim okolnostima. Uz dopuštenje i vladine vojske i EZLN-a oni i dalje održavaju svoje sastanke, koji ih duhovno jačaju. Posjeti pokrajinskih nadglednika također im daju snažan poticaj da nastave s djelom propovijedanja. Zanimljivo je da ohrabrenje dolazi i od onih koji sudjeluju u sukobu i oni često potiču Svjedoke da nastave s djelom propovijedanja.

Premda su se nevolje i poteškoće koje su ljudi u Chiapasu morali podnositi s vremenom nešto smanjile, one još nisu prošle. No bez obzira na to, jedno je sigurno — Jehovini svjedoci su odlučni i dalje se neprestano truditi da ljudima donose dobru vijest mira iz Božje Riječi, Biblije (Djela apostolska 10:34-36; Efežanima 6:15). Oni uviđaju da, kao što je to rekao prorok Jeremija, “put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim” (Jeremija 10:23). Samo Božje Kraljevstvo u rukama njegovog Sina, Isusa Krista, može riješiti problem nepravde i siromaštva u svijetu (Matej 6:10).