NO, KADA je Vicky imala godinu i po, naš svijet kao da se počeo rušiti. Neko se vrijeme nije osjećala dobro, pa smo je odveli u bolnicu. Nikad nećemo zaboraviti trenutak kad nam je liječnik rekao da naša kćerka boluje od akutne limfatične leukemije, jednog oblika raka kod djece koji napada bijele krvne stanice.

Teško smo prihvatili činjenicu da je našu malu djevojčicu pogodila ta strašna bolest. Tek je počela biti svjesna stvari oko sebe, a sada je mogla umrijeti. Nastojeći nas utješiti, liječnik nam je rekao da bi liječenje moglo biti potpuno uspješno, a sastojalo bi se od kemoterapije i primanja nekoliko transfuzija krvi. To nam je bio sljedeći šok.

Nema sumnje da smo voljeli svoju kćer i da smo joj željeli omogućiti najbolju zdravstvenu njegu. Pa ipak, transfuzija nikako nije dolazila u obzir. Čvrsto vjerujemo u Božju Riječ, Bibliju, koja jasno kaže da se kršćani moraju ‘uzdržavati od krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29). Znali smo i da je primanje transfuzije povezano s rizicima. Tisuće se ljudi zbog primanja transfuzije zarazilo bolestima i umrlo. Jedina mogućnost bila je izuzetno kvalitetno liječenje, ali bez transfuzije krvi. I tako je započela naša borba za vjeru.

Što smo mogli učiniti? Za pomoć smo se obratili Službi za suradnju s bolnicama u  podružnici Jehovinih svjedoka u Švedskoj. * Odmah se telefaksom poslalo dopise različitim bolnicama po cijeloj Evropi kako bi se pronašlo bolnicu i liječnika koji je spreman provesti kemoterapiju bez transfuzije krvi. Ljubav naše kršćanske braće i svesrdni napori koje su ulagala da nam pomognu dali su nam mnogo snage. U svojoj borbi za vjeru nismo bili sami.

Za nekoliko sati pronašlo se odgovarajuću bolnicu i liječnika u Homburg/Saaru (Njemačka). Organizirano je da idućeg dana s Vicky odletimo tamo radi pretraga. Kad smo stigli, dočekala su nas naša kršćanska braća iz jedne tamošnje skupštine Jehovinih svjedoka kao i neki naši rođaci. Srdačno nas je dočekao i predstavnik Odbora za kontaktiranje s bolnicama. Otišao je zajedno s nama u bolnicu i pružio nam svu moguću podršku. Utješili smo se kad smo vidjeli da čak i u stranoj zemlji imamo duhovnu braću koja nas podupiru.

Kad smo se u bolnici upoznali s dr. Grafom, ponovno smo osjetili olakšanje. Bio je pun razumijevanja i jamčio nam da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi Vicky liječio bez transfuzije krvi. Čak i da joj je razina hemoglobina pala na 5 g/dl bio bi spreman nastaviti s liječenjem bez transfuzije krvi. Također nam je rekao da zbog toga što je bolest rano dijagnosticirana i što smo Vicky brzo doveli u bolnicu postoje velike šanse da liječenje bude uspješno. Priznao je da će mu ovo biti prvi put da provodi kemoterapiju bez transfuzije krvi u jednom ovakvom slučaju. Bili smo veoma sretni i divili se odvažnosti dr. Grafa te njegovoj spremnosti da pomogne.

Sada se pojavilo pitanje: Kako ćemo platiti liječenje? Zaprepastili smo se kad smo čuli da će dvije godine liječenja stajati oko 150 000 maraka. Nismo imali ni približno toliko novca, a on je bio neophodan da bi se odmah započelo s liječenjem naše Vicky. Budući da smo morali otići iz Švedske u Njemačku, ovdje nismo imali nikakvih prava na državno zdravstveno osiguranje. Kćerka nam je bila teško bolesna, a stručno medicinsko osoblje spremno pomoći, no nismo imali dovoljno novca.

Bolnica nam je izišla ususret i rečeno nam je da će se odmah započeti s liječenjem ako platimo 20 000 maraka u gotovini i potpišemo garanciju da ćemo kasnije platiti ostatak. Imali smo nešto ušteđevine i zahvaljujući prijateljima i rođacima koji su nam spremno pomogli uspjeli smo platiti tih 20 000 maraka — ali kako prikupiti ostatak?

Dogodilo se nešto što nas je još jednom podsjetilo da nismo sami u svojoj borbi za vjeru. Jedan kršćanski brat, tada nismo znali koji, bio je spreman podmiriti troškove liječenja. Ipak, nismo morali prihvatiti njegovu velikodušnu ponudu jer smo se uspjeli snaći na drugi način.

Započelo se s kemoterapijom. Prolazili su dani i tjedni. Bilo je jako teških i mučnih trenutaka kako za našu kćerkicu tako i za nas. S druge strane, bili smo neizmjerno sretni i zahvalni svaki put kad bi Vicky pokazivala da joj je bolje. Kemoterapija je trajala osam mjeseci. Najniža vrijednost hemoglobina koju je Vicky imala bila je 6 g/dl i dr. Graf se držao svog obećanja.

Prošlo je preko šest godina i posljednja pretraga cerebrospinalnog likvora pokazala je da više nema tragova leukemije. Vicky je sada sretna djevojčica bez ikakvih naznaka  bolesti. Doista je pravo čudo da je potpuno ozdravila. Svjesni smo da mnoga djeca s ovom istom bolesti umru usprkos kemoterapiji i transfuziji krvi.

Pobijedili smo u svojoj borbi za vjeru, no to ne bismo uspjeli bez pomoći svojih rođaka, kršćanske braće i sestara te stručnog medicinskog osoblja. Služba za suradnju s bolnicama pružala nam je punu podršku 24 sata dnevno. Dr. Graf i njegovi kolege upotrijebili su svu svoju stručnost kako bi pomogli Vicky da ozdravi. Doista smo zahvalni za sve to.

Ipak, svom Bogu, Jehovi, dugujemo najveću zahvalnost za brigu punu ljubavi i snagu koju smo dobili posredstvom njegove Riječi, Biblije. Kada pogledamo unazad, shvaćamo koliko smo mnogo naučili i koliko nam je ovo teško iskustvo u životu ojačalo vjeru.

Sada svim srcem želimo sačuvati svoj blizak odnos s Jehovom Bogom i poučiti svoju kćer koliko je dragocjeno živjeti u skladu s njegovim zahtjevima. Da, želimo joj prenijeti vrijedno duhovno nasljeđe kako bi vječno živjela u predstojećem Raju na Zemlji. (Prilog suradnika.)