MORALNA klima našeg vremena jedan je od razloga zbog kojih u srcu mnogih nedostaje samilosti. Ljudi su sve manje zainteresirani za dobrobit drugih, ponekad čak kad su u pitanju i članovi njihove vlastite obitelji.

To veoma pogađa mnoge pojedince koji uslijed raznih okolnosti nemaju zbrinute osnovne životne potrebe. Uslijed ratova, prirodnih katastrofa i izbjeglištva broj udovica i siročadi neprestano raste (Propovjednik 3:19). “Zbog rata je više od milijun [djece] postalo siročad ili je razdvojeno od svoje obitelji”, stoji u izvještaju Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci. Vjerojatno si također svjestan velikog broja neudanih, napuštenih ili razvedenih majki koje se same moraju boriti za puko preživljavanje i zbrinjavanje svoje obitelji. U nekim je zemljama zbog velike ekonomske krize situacija još teža i mnogi njihovi državljani žive u krajnjem siromaštvu.

S obzirom na sve to, ima li ikakve nade za one koje je zadesila takva nesreća? Kako pomoći udovicama i siročadi u njihovim nevoljama? Hoće li taj problem ikada biti riješen?

Brinuti se za fizičke i duhovne potrebe udovica i siročadi uvijek je bilo sastavni dio obožavanja Boga. Kad su želi svoje žito i ubirali plodove, Izraelci nisu smjeli sakupljati ono što je ostalo na polju, odnosno pabirčiti. Ono što je ostalo za njima bilo je za ‘došljake, sirote i udovice’ (5. Mojsijeva 24:19-21). Mojsijev zakon izričito je nalagao: “Nemojte  cviliti udovice i sirote” (2. Mojsijeva 22:22, 23). Kad se u Bibliji govori o udovicama i siročadi misli se na one koji su bili siromašniji, jer su nakon smrti svog supruga, oca ili oba roditelja možda ostali sami i bez sredstava za život. Patrijarh Job rekao je: “Izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomogne” (Job 29:12).

U počecima kršćanske skupštine briga za one u nevolji i one koji su bili u oskudici jer su izgubili roditelje ili supruga bila je karakteristično obilježje pravog obožavanja. Učenik Jakov je s iskrenim zanimanjem za dobrobit takvih napisao: “Oblik obožavanja koji je čist i neokaljan sa stanovišta našeg Boga i Oca jest ovo: brinuti se za siročad i udovice u njihovoj nevolji, i čuvati sebe bez mrlje od svijeta” (Jakov 1:27).

Osim što je spomenuo siročad i udovice, Jakov je pokazao veliku brigu i za druge koji su bili siromašni i bez osnovnih sredstava za život (Jakov 2:5, 6, 15, 16). Apostol Pavao također je pokazivao brigu za druge. Kad su on i Barnaba dobili svoj propovjednički zadatak, upute u vezi s tim uključivale su i zahtjev da ‘na umu imaju siromašne’. “I upravo sam to revno nastojao raditi”, mogao je mirne savjesti reći Pavao (Galaćanima 2:9, 10). Izvještaj o djelovanju kršćanske skupštine kratko nakon što je ona osnovana kaže: “Nitko među njima nije bio u oskudici. (...) Zatim se dijelilo svakome koliko mu je trebalo” (Djela apostolska 4:34, 35). Da, ta pomoć koja se pružala još u starom Izraelu, naime briga za siročad, udovice i siromašne,  bila je uobičajena i u kršćanskoj skupštini.

Dakako, pomoć je bila skromna i u skladu s mogućnostima svake skupštine. Novac se nije razbacivao, a pomagalo se samo onima kojima je to stvarno bilo potrebno. Nijedan kršćanin nije smio zloupotrebljavati tu pomoć, te se na skupštinu nije stavljao nepotreban teret. To je jasno vidljivo iz Pavlovih uputa u 1. Timoteju 5:3-16. One pokazuju da su rođaci koji su bili u mogućnosti pružiti pomoć osobi u oskudici trebali preuzeti tu odgovornost. Siromašne udovice morale su udovoljavati određenim zahtjevima da bi dobile pomoć. Sve to pokazuje da se Jehova na mudar način brine za one koji su u oskudici. No pokazuje i to da je potrebno sačuvati uravnoteženost kako nitko ne bi iskorištavao ukazanu mu dobrotu (2. Solunjanima 3:10-12).

Načela u vezi s pokazivanjem brige i pružanjem pomoći onima u nevolji koja su slijedili Božji sluge u prošlosti primjenjuju se i u skupštinama Jehovinih svjedoka. Bratska ljubav njihovo je obilježje, u skladu s onim što je rekao Isus: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Ako su neka braća u oskudici ili su žrtva neke katastrofe ili posljedica rata odnosno građanskog sukoba, drugi pripadnici međunarodnog bratstva spremno traže načine da im pruže duhovnu i materijalnu pomoć. Razmotrimo neke današnje primjere koji pokazuju što se čini u tom pravcu.

Pedro se baš ne sjeća svoje majke jer je ona umrla kad je imao samo godinu i po. Kad je imao pet godina, umro je i njegov otac. Tako je Pedro ostao sam sa svojom braćom. Budući da su Jehovini svjedoci posjećivali njihovog oca, Pedro i njegova starija braća počeli su proučavati Bibliju.

Pedro priča: “Već sljedećeg tjedna počeli smo ići na sastanke. Družeći se s braćom, osjećali smo njihovu ljubav prema nama. Skupština je za mene bila utočište zbog ljubavi i naklonosti koju su mi pokazivala braća i sestre, baš kao da su mi roditelji.” Pedro se sjeća da ga je jedan kršćanski starješina znao pozvati k sebi. Kod njega je uživao u obiteljskim razgovorima i druženju. “To su mi vrlo drage uspomene”, kaže Pedro, koji je o svojoj vjeri počeo propovijedati kad je imao 11 godina, a krstio se s 15. Njegova su starija braća, zahvaljujući pomoći skupštine, također lijepo duhovno napredovala.

Tu je i Davidov slučaj. Kad su se njegovi roditelji rastali, napustili su njega i njegovu sestru blizanku. Za njih su se brinuli djed, baka i tetka. “Kad smo malo porasli i postali svjesni situacije u kojoj se nalazimo, obuzela nas je nesigurnost i tuga. Trebao nam je nekakav oslonac. Moja je tetka postala Jehovin svjedok, pa je zahvaljujući tome i nas poučavala biblijskoj istini. Braća su nam pokazivala svoju naklonost i prijateljstvo. Jako su nas voljela i ohrabrivala da si postavljamo ciljeve te nastavimo služiti Jehovi. Kad sam imao oko deset godina, jedan sluga pomoćnik znao bi doći po mene kako bismo išli u službu propovijedanja. Jedan drugi brat brinuo se za moje troškove kad smo išli na kongrese. Drugi mi je čak novčano pomagao  kako bih mogao prilagati u Dvorani Kraljevstva.”

David se krstio kad je imao 17 godina, a kasnije je počeo služiti u podružnici Jehovinih svjedoka u Meksiku. Čak i sad on priznaje: “Nekolicina starješina pruža mi potrebnu pouku i daje mi korisne savjete. Zahvaljujući tome mogu se nositi s osjećajem nesigurnosti i usamljenosti.”

Abel, starješina u jednoj skupštini u Meksiku u kojoj nekoliko udovica treba pomoć, priča: “Uvjeren sam u to da je emocionalna podrška ono što udovicama najviše treba. One ponekad prolaze periode depresije; usamljene su. Zato je veoma važno pružati im podršku, slušati ih. Mi [skupštinski starješine] redovito ih posjećujemo. Važno je odvojiti vrijeme kako bismo poklonili pažnju njihovim problemima. Tako im pružamo duhovnu utjehu.” No ponekad je potrebna i materijalna pomoć. “Upravo gradimo kuću jednoj sestri koja je udovica”, rekao je nedavno Abel. “Subote i neka poslijepodneva u tjednu provodimo radeći tamo.”

S obzirom na svoje iskustvo u pružanju pomoći siročadi i udovicama, jedan drugi skupštinski starješina kaže: “Smatram da je siročadi kršćanska ljubav još potrebnija nego udovicama. Primijetio sam da se češće osjeća odbačeno nego djeca i adolescenti koji imaju oba roditelja. Siročad ima potrebu da im se neprestano pokazuje bratska naklonost. Važno je pristupiti im nakon sastanka i popričati s njima o tome kako su. U skupštini ima jedan oženjeni brat koji je kao mali dječak postao siroče. Na sastanku ga uvijek srdačno pozdravim, a on me uvijek zagrli. To jača veze prave bratske ljubavi.”

Da bi se udovice i siročad nosili sa svojim poteškoćama, veoma je važno da se pouzdaju u Jehovu. Za njega piše: “Jehova čuva došljake, pomaže siroti i udovici” (Psalam 146:9). Potpuno rješenje tih problema doći će jedino putem Božjeg Kraljevstva pod vladavinom Isusa Krista. Proročanski opisujući Mesijinu vladavinu, psalmist je napisao: “Jer će izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti” (Psalam 72:12, 13).

Kako se približava kraj sadašnjeg sustava stvari, pritisci s kojima se kršćani kao cjelina suočavaju sigurno će se povećavati (Matej 24:9-13). Za kršćane je važno da svakodnevno pokazuju sve veću brigu jedni za druge i da ‘imaju žarku ljubav jedni prema drugima’ (1. Petrova 4:7-10). Kršćanski muževi, naročito starješine, moraju pokazivati brigu prema onima koji su postali siročad i suosjećati s njima. Zrele žene u skupštini također mogu pružiti veliku podršku udovicama i biti im izvor utjehe (Titu 2:3-5). Ustvari, svatko može učiniti svoj dio, pokazujući zanimanje za one koji se nalaze u nevolji.

Pravi kršćani ne ‘zatvaraju vrata svoje duboke samilosti’ kad ‘vide da im je brat u potrebi’. Oni su duboko svjesni potrebe da slijede savjet apostola Ivana: “Dječice, nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i istinom” (1. Ivanova 3:17, 18). Stoga, ‘brinimo se za siročad i udovice u njihovoj nevolji’ (Jakov 1:27).