PARIZ je tokom proteklih 2 000 godina poput broda hrabro prkosio bezbrojnim olujnim provalama tuđinaca i unutarnjim pobunama te nastavio ploviti. Danas mu se ljudi dive kao jednom od najljepših gradova svijeta zbog njegove veličanstvene arhitekture, zelenih bulevara i muzeja koji su poznati po čitavom svijetu. Neki ga smatraju stjecištem pjesnika, slikara i filozofa. Drugi uživaju u njegovim gurmanskim specijalitetima i dive se tamošnjoj visokoj modi.

U povijesti je Pariz bio uporište katolicizma. Prije dvjesto godina nazvan je Gradom svjetla zbog značajne uloge koju je odigrao u evropskom intelektualnom pokretu koji se naziva prosvjetiteljstvo. Danas na većinu Parižana, bili oni toga svjesni ili ne, više utječe filozofija tog perioda nego religija.

No ljudska mudrost nije prosvijetlila živote ljudi kao što se to očekivalo. Mnogi danas prosvjetljenje traže na raznim mjestima. Jehovini svjedoci sada već otprilike 90 godina ‘svijetle kao svjetlila’ u Parizu (Filipljanima 2:15). Poput iskusnih pomoraca, stalno su se morali prilagođavati raznim  strujama odnosno zbivanjima kako bi na svoj brod ukrcali ‘izabrane iz svih naroda’ (Agej 2:7).

Godine 1850. Pariz je bio grad sa 600 000 stanovnika. Današnje stanovništvo, zajedno s onima koji žive u predgrađima, broji više od devet milijuna. Zbog tog rasta Pariz je postao grad s najšarolikijom populacijom u Francuskoj. On je svjetski centar akademskog obrazovanja, ima jedno od najstarijih sveučilišta u svijetu te se u njemu školuje oko 250 000 studenata. Mračna strana Pariza su neka predgrađa s mnogo nebodera koja obilježava delinkvencija i nezaposlenost. U svakom slučaju, Jehovini svjedoci moraju biti vješti i prilagodljivi kako bi na privlačan način prenosili dobru vijest svim vrstama ljudi (1. Timoteju 4:10).

Svake godine Pariz posjeti preko 20 milijuna turista. Oni mogu iskusiti uzbuđenje penjanja na Eiffelov toranj, šetati duž rijeke Seine ili se opustiti u obližnjim kavanama i bistroima, uživajući u okolini.  No svakodnevni život Parižana obično je veoma užurban. “Ljudi uvijek žure”, kaže Christian koji je punovremeni propovjednik. “Kad dođu kući s posla, premoreni su.” Razgovarati s tim zaposlenim ljudima nije lako.

No jedan od najvećih problema s kojima se Jehovini svjedoci suočavaju u Parizu je doći do ljudi u njihovim domovima. Neke zgrade imaju interfone. A budući da kriminala ima sve više, mnoge na ulazu imaju elektronske sigurnosne sisteme, te je nemoguće ući. To je nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih je na nekim područjima omjer Svjedoka i stanovništva samo 1 naprema 1 400. Zato se sve više svjedoči telefonom i neformalno. Da li Jehovini svjedoci puštaju da njihovo “svjetlo svijetli” i na te druge načine? (Matej 5:16).

Prilika i mjesta za neformalno svjedočenje ima mnogo. Martine je na autobusnom stajalištu primijetila ženu koja je izgledala utučeno. Ona je upravo izgubila svoju jedinu kćer. Martine joj je dala brošuru koja sadrži utješnu biblijsku nadu u uskrsnuće. Nakon toga nekoliko mjeseci nisu bile u kontaktu. Kad ju je Martine ponovno srela, započela je s njom biblijski studij. Usprkos protivljenju svog supruga, ta je žena postala Jehovin svjedok.

Javni prijevoz u Parizu jedan je od najefikasnijih u svijetu. Poznatom podzemnom željeznicom svakodnevno se vozi 5 000 000 putnika. Glavna podzemna stanica u Parizu, Châtelet-Les-Halles, navodno je najveća i najprometnija u svijetu. Prilika za razgovor s ljudima tamo je bezbroj. Alexandra svaki dan na posao putuje podzemnom željeznicom. Jednog je dana razgovarala s mladim čovjekom koji je bio neizlječivo bolestan od leukemije. Alexandra mu je dala traktat koji govori o nadi u Raj. Šest tjedana svakog su dana u isto vrijeme i na istom mjestu vodili biblijske razgovore. No jednog dana taj se čovjek više nije pojavio. Kratko nakon toga njegova je supruga telefonom nazvala Alexandru i rekla joj da dođe u bolnicu jer se stanje njenog supruga pogoršalo. Nažalost, Alexandra je došla prekasno. Nakon njegove smrti supruga se preselila u Bordeaux, na jugozapad Francuske, gdje su je posjetili tamošnji Svjedoci. Za Alexandru je zaista bila divna vijest kad je čula da se godinu dana nakon toga ta udovica krstila kao Jehovin svjedok te sada ima nadu da će vidjeti svog supruga kad on uskrsne! (Ivan 5:28, 29).

Jedna starija kršćanka razgovarala je s Renatom u vlaku koji je iz Pariza vozio za Limoges, u središte Francuske. Renata je u Poljskoj, gdje je rođena, pet godina studirala teologiju, hebrejski i grčki, no izgubila je vjeru. Tri mjeseca prije spomenutog razgovora molila se Bogu. Iako baš nije bila zainteresirana za ono što joj je ta starija sestra govorila, dala joj je svoj broj telefona, misleći da joj se ona neće javiti. No sestra je bila uporna i pobrinula se da ubrzo zatim netko posjeti Renatu. Kad ju je posjetio jedan bračni par Svjedoka, Renata je pomislila: ‘Što li će me oni naučiti?’ Usprkos svom teološkom obrazovanju pokazala je poniznost te ju je privukla biblijska istina. “Odmah sam shvatila da je to istina”, kaže ona. Sada je sretna što biblijsku poruku može prenositi drugim ljudima.

Michèle je išla u autoškolu. Jednom su ostali polaznici nastave o teoriji vožnje započeli razgovor o spolnim odnosima prije braka. Michèle im je dala na znanje da ona to ne odobrava. Tjedan dana nakon toga Sylvie, koja joj je bila instruktor, upitala ju je: “Jesi li ti Jehovin svjedok?” Sylvie se jako dojmio Michèlin stav temeljen na Bibliji. Započet je biblijski studij i nakon godinu dana Sylvie se krstila.

Brojni parkovi i perivoji u Parizu lijepo su mjesto za razgovor s ljudima. Josette je za vrijeme pauze otišla u park u kojem je šetala jedna starija gospođa po imenu Aline. Josette joj je pričala o divnim biblijskim obećanjima.  Dogovoren je biblijski studij i Aline je uskoro napredovala do krštenja. Sada, kad ima 74 godine, Aline je vrlo djelotvoran opći pionir, punovremeni propovjednik, te se raduje što drugima može prenositi kršćansku istinu.

Svjedoci u Parizu ne moraju putovati u udaljene zemlje kako bi uživali u bogatoj kulturnoj raznolikosti. Skoro 20 posto stanovništva iz drugih je zemalja. U Parizu kršćanske skupštine i grupe sastanke održavaju na 25 različitih jezika.

Domišljatost i malo mašte često donose dobre rezultate na tom posebnom području. Jedna Svjedokinja s Filipina stvorila je vlastito područje. Dok bi kupovala u trgovinama, započinjala bi razgovore s drugim Filipincima, što je urodilo mnogim biblijskim studijima.

Doista se isplati preuzimati inicijativu u propovijedanju. Nakon što su u prosincu 1996. saznali da u grad dolazi svjetski poznat cirkus, Jehovini svjedoci iz jedne skupštine stranog govornog područja odlučili su pokušati stupiti u kontakt s izvođačima. Jedne večeri nakon što je završio program razgovarali su s artistima koji su se vraćali u hotel. Rezultat toga bio je da su uručili 28 Biblija, 59 knjiga, 131 brošuru i 290 časopisa. Kad se njihov trotjedni boravak približio kraju, jedan je akrobat upitao: “Kako bih ja mogao postati Jehovin svjedok?” Drugi je rekao: “Propovijedat ću u svojoj zemlji!”

Gdje god pogledaju, posjetitelji Pariza mogu vidjeti izvanredna građevinska ostvarenja iz prošlosti. No ima nešto još dragocjenije što tek treba pronaći. Aniza je u Francusku došla sa svojim tetkom koji je diplomat. Ona je kod kuće redovito čitala Bibliju. Jednog dana dok je u žurbi izlazila iz kuće, jedna pionirka dala joj je traktat Zašto se možeš pouzdati u Bibliju. Dogovorile su se da će se vidjeti sljedeći tjedan te je započet biblijski studij. Anizina obitelj veoma se protivila, no ona je napredovala do krštenja. Što Aniza misli o prednosti da drugima prenosi istinu? “U početku mi je teško padalo propovijedati jer sam sramežljiva. No kad čitam Bibliju, ona me potiče. Jednostavno ne mogu biti mirna ako ne propovijedam.” To je stav mnogih Svjedoka u Parizu koji su “bogato zaposleni u Gospodinovom djelu” (1. Korinćanima 15:58).

Biblijska istina svijetli i u stambenim naseljima u okolici Pariza, gdje se pronalaze daljnji “dragulji”. Bruce je pošao kod svog prijatelja koji je tek postao Jehovin svjedok da posudi neke snimke. Kad je došao, taj je prijatelj razgovarao o Bibliji s nekim ljudima koje je i Bruce poznavao, pa je i on slušao razgovor. Prihvatio je biblijski studij, no imao je nekih problema. “Bio sam dobro poznat u svom kvartu. Moj najstariji brat uvijek se tukao, a ja sam organizirao bučne plesne zabave. Kako će drugi prihvatiti to što želim postati Jehovin svjedok?” Usprkos tome što su stalno tražili od njega da organizira zabave, Bruce to više nije činio. Nakon mjesec dana počeo je propovijedati. “Svi u mom kvartu htjeli su znati zašto sam postao Svjedok.” Ubrzo se zatim krstio. S vremenom je dobio prednost da pohađa Školu za osposobljavanje slugu.

Traženje blaga ponekad iziskuje veliki napor. No kad to urodi plodom, i radost je velika! Jacky, Bruno i Damien radili su kao pekari u Parizu. “Bilo je nemoguće stupiti s nama u kontakt jer smo non-stop radili i nikad nismo bili kod kuće”, objašnjava Jacky. Patrick, jedan opći pionir, vidio je da na vrhu njihove zgrade ima nekoliko malih soba, te je zaključio da barem u jednoj netko živi. Njegovi ustrajni napori da pronađe stanare urodili su dobrim rezultatima jer je jedno poslijepodne napokon pronašao Jackya, koji je privremeno tamo živio. Što je bio konačan rezultat? Ta trojica prijatelja postala su Svjedoci te  su pronašli drugi posao kako bi imali više vremena za teokratske aktivnosti.

Nedavno su neki mediji u Francuskoj Jehovine svjedoke okarakterizirali kao opasni vjerski kult. Godine 1996. Svjedoci su revno podijelili više od devet milijuna primjeraka posebnog informativnog traktata s naslovom Jehovini svjedoci — što biste o njima trebali znati. Rezultati su bili izvrsni.

Poduzeti su posebni napori kako bi se doprlo do svih ljudi. Mnoge službene osobe izrazile su svoje cijenjenje. Jedan gradski službenik napisao je: “Jehovini svjedoci dobro su postupili što su raspačali taj traktat. Njime su pobili laži.” Jedan je liječnik rekao: “Dugo sam to čekao!” Jedan je čovjek iz okolice Pariza napisao: “Slučajno sam pročitao traktat Jehovini svjedoci — što biste o njima trebali znati. Želio bih saznati više i prihvatio bih ponudu besplatnog proučavanja Biblije kod kuće.” Jedna je žena napisala: “Hvala vam na iskrenosti.” Jedna je katolkinja rekla: “Napokon ste poduzeli nešto po pitanju tih laži!”

Mnogim mladim Svjedocima u Parizu i njegovoj okolici naročitu je radost pružila akcija organiziranog propovijedanja u vrijeme katoličkih Svjetskih dana mladeži 1997. Iako je temperatura bila viša od 35 Celzijevih stupnjeva, oko 2 500 Svjedoka sudjelovalo je u toj akciji. Za samo nekoliko dana mladima iz svih dijelova svijeta uručili su 18 000 brošura Knjiga za sve ljude. Osim što su tom akcijom dali izvrsno svjedočanstvo za Jehovino ime i posijali sjeme istine, ona je oduševila mlade Svjedoke. Jedna mlada sestra koja se ranije vratila s godišnjeg odmora kako bi mogla sudjelovati u cijeloj toj posebnoj akciji napisala je: “Jehova na Zemlji ima sretan narod koji koristi svoju snagu kako bi donosio hvalu njegovom imenu. Ova dva tako ispunjena i bogata dana doista su vrijedna svih godišnjih odmora zajedno! (Psalam 84:10).”

Dana 28. veljače 1998. bila je 65. godišnjica Hitlerove odredbe koja je rezultirala zabranom djela Jehovinih svjedoka u Njemačkoj. Svjedoci u Francuskoj iskoristili su taj dan kako bi u unajmljenim dvoranama javnosti prikazali videofilm Jehovini svjedoci stoje čvrsto pod nasrtajem nacizma, koji opisuje kakvo je progonstvo prošao Jehovin narod. Podijeljeno je preko sedam milijuna pozivnica. Povjesničari i nekadašnji zatočenici logora iznijeli su potresna svjedočanstva. Tom je prikazivanju u Parizu i njegovoj okolici prisustvovalo skoro 5 000 ljudi, među kojima je bio i popriličan broj onih koji nisu Svjedoci.

Mnogi u Parizu doista cijene duhovno svjetlo i drago im je što objavitelji Kraljevstva jasno svijetle poput svjetlila. Upravo je onako kako je rekao Isus: “Žetva je velika, a radnika je malo” (Matej 9:37). Odlučnost Jehovinih svjedoka u svladavanju izazova propovijedanja u gradu na poseban je način učinila Pariz Gradom svjetla i to na hvalu Jehovi.