Koliko je čistoća važna?
LJUDI različito shvaćaju što je čistoća. Naprimjer, kad majka svom sinčiću kaže da opere ruke i lice, on možda misli da je dovoljno staviti prste pod mlaz vode i malo navlažiti usne. No majka bolje zna što je čistoća. Vodi ga natrag u kupaonicu i s puno sapunice i vode pere mu ruke i lice — unatoč njegovom glasnom negodovanju!
Dakako, mjerila čistoće nisu posvuda po svijetu ista, stoga ljudi odrastaju s različitim predodžbama o čistoći. Nekad je čist i uredan školski ambijent u mnogim zemljama pomagao učenicima da razviju dobre higijenske navike. No danas na nekim školskim igralištima ima toliko smeća i raznog otpada da ona više podsjećaju na smetlišta nego na mjesta za igru ili sportske aktivnosti. A kako je s učionicama? Darren, domar jedne srednje škole u Australiji, zapazio je: “Sada se prljavštinu može vidjeti i u učionicama.” Kad im se kaže: “Pokupi to!” ili “Očisti to!”, neki učenici smatraju da ih se time kažnjava. Problem je što neki nastavnici i koriste čišćenje kao sredstvo kažnjavanja.
S druge strane, odrasli nisu uvijek primjerni u održavanju čistoće, niti u svakodnevnom životu niti u poslovnom svijetu. Naprimjer, mnoga javna mjesta prljava su i neugledna. Neke grane industrije zagađuju okoliš. Međutim, zagađenost ne uzrokuju neka anonimna industrija i trgovina, već ljudi. Premda je pohlepa, po svemu sudeći, glavni uzrok svjetskog problema zagađenosti i mnogih njenih štetnih posljedica, dio problema rezultat je loših higijenskih navika pojedinaca. Bivši generalni guverner Australskog Saveza podržao je taj zaključak rekavši: “Svi javnozdravstveni problemi na kraju se tiču postupaka svakog muškarca, svake žene i svakog djeteta.”
Pa ipak, neki smatraju da je čistoća privatna stvar i da se drugih ne tiče. No je li to doista tako?
Važnost čistoće ne može se prenaglasiti kad se radi o hrani — bilo da je kupujemo na tržnici, jedemo u restoranu ili kod prijatelja. Očekujemo da oni koji pripremaju ili serviraju hranu koju jedemo poštuju visoka mjerila čistoće. Prljave ruke — njihove ili naše — mogu biti uzrokom mnogih bolesti. A kako je s
bolnicama — mjestima na kojima bismo više no igdje drugdje željeli zamijetiti čistoću? Časopis The New England Journal of Medicine izvijestio je da to što neki doktori i medicinske sestre nedovoljno peru ruke objašnjava zašto bolnički pacijenti obolijevaju od infekcija čije liječenje košta i do deset milijardi dolara godišnje. Mi s pravom očekujemo da nam nitko neće ugroziti zdravlje svojim lošim higijenskim navikama.Isto tako, vrlo je ozbiljna stvar kad nam netko — namjerno ili nepažnjom — zagadi zalihe vode. A koliko je sigurno da čovjek bos hoda plažom po kojoj su razbacane šprice koje su za sobom ostavili narkomani i njima slični? Možda je od još većeg značaja pitanje koje se tiče svakog od nas osobno: Drži li se u mom domu do čistoće?
U svojoj knjizi Chasing Dirt Suellen Hoy pita: “Držimo li do čistoće kao nekad?” Ona odgovara: “Po svemu sudeći, ne.” Kao glavni razlog tome ona navodi izmijenjene društvene vrijednosti. Budući da ljudi provode sve manje i manje vremena kod kuće, jednostavnije im je da plate nekoga da čisti umjesto njih. Posljedica toga je da se održavanje čistoće okoliša više ne smatra odgovornošću svakog pojedinca. “Ja ne perem kadu — perem sebe”, rekao je jedan čovjek. “Ako mi je već kuća prljava, barem sam ja čist.”
Međutim, čistoća se ne tiče samo vanjštine. To je skup etičkih vrijednosti koje se tiču svakog aspekta zdravog života. Čistoća je stanje uma i srca koje obuhvaća i naš moral i religiju. Razmotrimo zašto je to tako.