MOJSIJE se ubraja među najistaknutije povijesne ličnosti. Četiri biblijske knjige — od 2. do 5. Mojsijeve — govore gotovo isključivo o Božjem ophođenju s Izraelom u vrijeme kad ga je predvodio Mojsije. Mojsije je narod izveo iz Egipta, bio je posrednik saveza Zakona te je vodio Izrael do granice Obećane zemlje. Odrastao je među članovima faraonovog kućanstva, no postao je ovlašteni vođa Božjeg naroda, isto tako i prorok, sudac te od Boga nadahnuti pisac. Pa ipak, bio je “vrlo krotak mimo sve ljude na zemlji” (4. Mojsijeva 12:3).

Veći dio biblijskih informacija o Mojsiju vezan je za posljednjih 40 godina njegovog života, a obuhvaća period od oslobađanja Izraelaca iz ropstva pa do njegove smrti, kad je imao 120 godina. Od svoje 40. do 80. godine bio je pastir u Midjanu. No, kako navodi jedan izvor, “možda je najintrigantniji dio njegovog života, a ujedno i onaj o kojem se najmanje zna”, njegovih prvih 40 godina, od rođenja do bijega iz Egipta. Što zapravo možemo saznati o tom periodu? Kako su okolnosti u kojima je Mojsije odrastao utjecale na razvoj njegove ličnosti? Kojim je utjecajima bio izložen? S kojim se izazovima suočavao? I što iz svega toga možemo naučiti?

U 2. Mojsijevoj stoji da se faraon pobojao Izraelaca koji su se nastanili u Egiptu jer su se naglo namnožili. Misleći da postupa “mudro”, pokušao je smanjiti njihov broj okrutno ih prisiljavajući da pod paskom nadzornika s bičevima rade ropske poslove — da nose teret, prave glinenu žbuku i dostavljaju dnevnu količinu opeka (2. Mojsijeva 1:8-14; 5:6-18).

Ta slika Egipta iz vremena Mojsijevog rođenja podudara se s povijesnim dokazima. Na drevnim papirusima i na najmanje jednom crtežu nađenom u grobnicama prikazuje se kako robovi u drugom tisućljeću pr. n. e. ili ranije proizvode opeke od blata. Upravitelji odgovorni za isporuku opeka organizirali su rad stotina robova podijeljenih u grupe od 6 do 18 ljudi na čelu kojih su bili nadzornici ili  vođe grupa. Glinu za opeke trebalo je iskopati, a do mjesta gdje su se pravile opeke dopremiti slamu. Radnici iz različitih naroda donosili su vodu i koristeći se motikama miješali je s glinom i slamom. Uz pomoć pravokutnih kalupa nastajao je red po red opeka. Radnici su nakon toga jarmovima prebacivali prethodno na suncu osušene opeke do gradilišta, do kojeg se ponekad dolazilo rampom. Nadglednici Egipćani, s palicama u rukama, sjedili su ili ukorak pratili radnike, budno pazeći da posao teče kako treba.

Jedan drevni izvještaj bilježi da su 602 radnika proizvela 39 118 opeka, što u prosjeku ispada 65 po radniku u smjeni. A u jednom dokumentu iz 13. stoljeća pr. n. e. stoji: “Radnici proizvode (...) svoju dnevnu količinu opeka.” Sve to vrlo je slično radu na koji su bili prisiljeni Izraelci, a opisan je u 2. Mojsijevoj.

Tlačenje nije smanjilo hebrejski narod. Naprotiv, “što ga više [Egipćani] mučahu to se više množaše (...), da se grozahu od sinova Izraelovih” (2. Mojsijeva 1:10, 12). Zato je faraon naredio najprije hebrejskim babicama, a zatim i čitavom svom narodu, da ubiju svako izraelsko muško novorođenče. Pod tim jezivim okolnostima Johabedi i Amramu rodio se lijep dječačić, Mojsije (2. Mojsijeva 1:15-22; 6:20; Djela apostolska 7:20).

Mojsijevi roditelji nisu poslušali faraonovu ubilačku zapovijed te su sakrili svog malog sina. Jesu li to učinili unatoč tomu što su područje obilazile uhode i službene osobe u potrazi za malom djecom? U to ne možemo biti sigurni. Bilo kako bilo, nakon tri mjeseca Mojsijevi roditelji više nisu mogli skrivati svoje dijete. I tako je njegova očajna majka napravila košaru od papirusove trstike, premazala je smolom kako ne bi ulazila voda te u nju stavila svoje dijete. Može se reći da je Johabeda u neku ruku poslušala faraonovu zapovijed da se svako hebrejsko muško novorođenče baci u Nil. Mirjam, Mojsijeva starija sestra, stala je potom podalje od košare i pažljivo promatrala (2. Mojsijeva 1:22-2:4).

Ne znamo je li Johabeda htjela da Mojsija pronađe faraonova kćerka, koja se došla na rijeku kupati, no upravo se to dogodilo. Princeza je shvatila da se radi o hebrejskom djetetu. Što će učiniti? Hoće li biti poslušna svom ocu i narediti da se dijete ubije? Ne, postupila je onako kako bi prirodno postupila većina žena. Smilovala se.

Mirjam joj je ubrzo prišla. ‘Hoćeš li da ti dozovem Hebrejku, da ti doji dijete?’ upitala ju je. Neki vide veliku ironiju u ovom izvještaju. Na jednoj je strani Mojsijeva sestra, a na drugoj faraon, koji je zajedno sa svojim  savjetnicima skovao plan ‘mudrog’ postupanja s Hebrejima. Dakako, da će s Mojsijem biti sve u redu, postalo je jasno tek kad je princeza pristala na prijedlog njegove sestre. “Idi”, rekla joj je faraonova kćerka, a Mirjam je smjesta pozvala svoju majku. Kao rezultat tog neobičnog dogovora, od Johabede je zatraženo da pod kraljevskom zaštitom odgoji vlastito dijete (2. Mojsijeva 2:5-9).

Princezina samilost bez sumnje stoji u suprotnosti s okrutnošću njezinog oca. Ne može se reći da princeza ništa nije znala o djetetu ili da je bila izigrana. Duboko sažaljenje potaklo ju je da ga usvoji, a činjenica da je pristala na to da ga doji Hebrejka pokazuje da nije gajila predrasude poput svog oca.

“Uze [Johabeda] dijete, i odoji ga. A kad dijete odraste, odvede ga ka kćeri Faraonovoj, a ona ga posini” (2. Mojsijeva 2:9, 10). Biblija ne navodi koliko je dugo Mojsije živio sa svojim biološkim roditeljima. Neki su mišljenja da je to najvjerojatnije bilo do vremena kad ga je majka prestala dojiti — dvije ili tri godine — no moglo je biti i duže. U 2. Mojsijevoj samo stoji da je ‘dijete odraslo’ uz svoje roditelje, što može značiti bilo koju dob. U svakom slučaju, Amram i Johabeda nesumnjivo su koristili vrijeme kako bi svom sinu pomogli da postane svjestan svog hebrejskog porijekla te kako bi ga poučili o Jehovi. U kojoj su mjeri u Mojsijevo srce uspjeli usaditi vjeru i ljubav prema pravednosti trebalo je pokazati vrijeme.

Mojsije je kroz godine nakon sto je vraćen faraonovoj kćerki bio poučen “svoj egipatskoj mudrosti” (Djela apostolska 7:22). Školovanje koje je prošao trebalo ga je, između ostalog, osposobiti i za preuzimanje državničkih funkcija. Široka naobrazba koja se mogla steći u Egiptu uključivala je znanje iz matematike, geometrije, arhitekture, građevinarstva i drugih znanosti i umjetnosti. Kraljevska je obitelj vjerojatno željela da se Mojsije dobro upozna s egipatskom religijom.

Mojsije je tu jedinstvenu naobrazbu vjerojatno stekao s ostalim mladima kraljevskog porijekla. Među onima koji su izvukli korist iz takvog elitnog obrazovanja bila su i “djeca stranih vladara, koja su bila poslana u Egipat ili dovedena kao taoci radi toga da se ‘civiliziraju’ i nakon toga vrate u svoju domovinu te preuzmu vlast kao vazali” odani faraonu (The Reign of Thutmose IV, Betsy M. Bryan). U učilištima za djecu, koja su se nalazila u sklopu kraljevskih palača, mladi su se, po svemu sudeći, obučavali za dvorsku službu. * Natpisi koji datiraju iz vremena egipatske Srednje i Nove države otkrivaju da je nekoliko faraonovih osobnih slugu i visokih državnih službenika nosilo časnu titulu “dijete učilišta”, i to još kao odrasli ljudi.

Život na dvoru pokazat će što je Mojsiju u srcu. Takav život nudio je bogatstvo, raskoš i moć. Isto tako, predstavljao je moralnu opasnost. Što će Mojsije odabrati? Kome će biti lojalan? Je li u srcu obožavatelj Jehove, brat potlačenih Hebreja ili mu je draže sve ono što nudi poganski Egipat?

U četrdesetoj godini, a do tada je imao vremena postati pravi Egipćanin, ‘izašao je Mojsije da vidi nevolju svoje braće’. Ono što se potom odigralo pokazalo je da Mojsije to nije učinio iz puke radoznalosti, već iz gorljive želje da im pomogne. Kad je vidio da neki Egipćanin tuče jednog Hebreja, umiješao se i ubio nasilnika. Taj čin pokazao je da je Mojsije u srcu bio uz svoju braću. Mojsije je vjerojatno ubio nekog upravitelja dok je on izvršavao svoje dužnosti. Iz perspektive Egipćana Mojsije je bio dužan pokazati lojalnost faraonu. Pa ipak, ono što je pokretalo Mojsija bila je i ljubav prema pravdi, svojstvo koje je pokazao narednog dana kad je ukorio nekog Hebreja koji je neopravdano tukao svoga druga. Mojsije je Hebreje želio osloboditi teškog ropstva, no kad je faraon saznao za njegovu izdaju i pokušao ga ubiti, Mojsije je bio primoran pobjeći u Midjan (2. Mojsijeva 2:11-15; Djela apostolska 7:23-29). *

Trenutak kad je Mojsije odlučio osloboditi Božji narod nije se poklapao s Jehovinim naumom. Pa ipak, njegova su djela pokazala da je imao vjeru. U Hebrejima 11:24-26 stoji: “Vjerom je Mojsije, kad je odrastao, odbio zvati se sinom faraonove kćeri, izabravši da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom umjesto da ima privremeni užitak grijeha.” Zašto? “Zato što je Kristovu sramotu smatrao bogatstvom većim od egipatskih blaga; jer je pažljivo gledao na dobivanje nagrade.” Ovdje iznimno korištena riječ ‘Krist’, koja znači “pomazanik”, odnosi se na Mojsija u tom smislu što je kasnije direktno od Jehove dobio jedan poseban zadatak.

Zamisli samo! Odgoj koji je Mojsije imao bio je rezerviran samo za egipatske aristokrate. Status mu je jamčio uspješnu karijeru i svaki zamislivi užitak, no ipak je sve to odbacio. Za Mojsija je život na dvoru faraona, tlačitelja, bio nespojiv s ljubavi prema Jehovi i pravdi. Budući da je znao za obećanja koja je Bog dao njegovim precima Abrahamu, Izaku i Jakovu te duboko razmišljao o njima, Mojsiju je više bilo stalo do Božje naklonosti. Zbog toga je Jehova Mojsiju i mogao povjeriti vrlo važnu ulogu u ostvarenju svog nauma.

Svi mi svojim odlukama pokazujemo što nam je najvažnije u životu. Možda se poput Mojsija nalaziš pred teškom odlukom. Jesi li spreman odbaciti neke navike ili odreći se naizglednih pogodnosti bez obzira na to koliku ćeš cijenu platiti? Ako se nalaziš pred takvom odlukom, ne zaboravi da je Mojsije Jehovino prijateljstvo smatrao vrednijim od svih egipatskih blaga i da nije požalio zbog toga.