U LJETO 1929, kad sam imala dvije godine, nešto se divno dogodilo mom ocu, Matthewu Allenu. Dobio je brošuricu Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti!, koju su objavili Međunarodni istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Nakon što je u jednom dahu pročitao samo nekoliko stranica, tata je uzviknuo: ”Nikad nisam pročitao nešto tako divno!”

Nedugo nakon toga tata je nabavio još neke publikacije Istraživača Biblije. Odmah je svim susjedima počeo govoriti o onome što je saznao. Međutim, u našem seoskom kraju nije bilo nijedne skupštine Jehovinih svjedoka. Budući da je tata uvidio da je potrebno redovito se družiti sa sukršćanima, naša se obitelj 1935. preselila u Orangeville (Ontario, Kanada) jer je u tom gradu postojala skupština.

Tih godina nije bio običaj djecu poticati da prisustvuju skupštinskim sastancima, već bi ona u pravilu ostajala vani i igrala se dok odrasli ne bi bili gotovi. To tati nije bilo po volji. Razmišljao je: ”Ako su sastanci korisni za mene, onda su korisni i za moju djecu.” I tako je tata, iako je bio novi u skupštini, potaknuo mog brata Boba, moje sestre Ellu i Ruby te mene da se pridružimo odraslima na sastancima, što smo i učinili. Ubrzo su i djeca druge braće počela prisustvovati sastancima.  Posjećivanje sastanaka i davanje komentara postalo je vrlo važan dio našeg života.

Tata je cijenio Bibliju. Znao je na divan i živ način pričati događaje iz biblijske povijesti. Na taj je način u naša dječja srca usadio važne pouke kojih se još uvijek itekako rado sjećam. Jedna koje se jasno sjećam je da Jehova blagoslivlja one koji su mu poslušni.

Osim toga, tata nas je učio da koristimo Bibliju u obrani svoje vjere. Učili smo kroz igru. Naprimjer, tata bi rekao: ”Vjerujem da ću nakon smrti otići na nebo. Sad mi vi dokažite da neću.” Ruby i ja listale bismo konkordanciju u potrazi za biblijskim recima koje smo mogle koristiti u opovrgavanju tog učenja. Nakon što bismo pročitale pronađene retke, tata bi rekao: ”Zanimljivo, no još me niste uvjerile.” Onda bismo se vratile pretraživanju konkordancije. To bi često potrajalo satima, sve dok tata ne bi bio zadovoljan našim odgovorima. Zbog toga smo Ruby i ja znale vrlo vješto objašnjavati svoja vjerovanja i braniti svoju vjeru.

Unatoč tome što sam primala izvrsnu poduku kod kuće i na skupštinskim sastancima, moram priznati da mi ponekad nije bilo lako zauzeti stav kao kršćanin. Poput mnogih mladih, nisam željela biti drugačija od drugih, naročito od onih koji su išli sa mnom u razred. Prvi ispit moje vjere bio je vezan za ono što smo zvali informativne povorke.

Grupa braće i sestara polako bi hodala glavnim ulicama grada noseći plakate s tekstovima. U našem gradu koji je brojio oko 3 000 stanovnika svatko je poznavao svakoga. Tokom jedne informativne povorke hodala sam na začelju noseći plakat na kojem je pisalo ”Religija je zamka i prevara”. Uto su me ugledali neki iz moga razreda. Odmah su stali iza mene i počeli pjevati kanadsku himnu ”Bog nek‘ čuva kralja”. Što sam učinila? Usrdno sam se molila za snagu kako bih mogla nastaviti hodati. Kad je akcija najzad završila, požurila sam u Dvoranu Kraljevstva s namjerom da vratim plakat koji sam nosila i odem kući. No brat koji je bio jedan od organizatora tih povorki rekao mi je da uskoro treba krenuti još jedna povorka i da im nedostaje još jedna osoba koja bi nosila plakat. I tako sam ponovno krenula, moleći se gorljivije nego ikad. No dotada su se moji drugovi iz razreda umorili i otišli kući. Moje molitve za snagu pretvorile su se u zahvalne molitve! (Priče Salamunove 3:5).

Punovremeni sluge uvijek su bili rado viđeni gosti u našem domu. Budući da su uvijek bili veseli, ugodno smo se osjećali u njihovom društvu. Roditelji su nam oduvijek govorili da je punovremena služba najbolji životni poziv.

Na njihov sam poticaj 1945. započela s punovremenom službom. Kasnije sam se pridružila svojoj sestri Elli, koja je služila kao pionir u Londonu (Ontario). Tamo sam se upoznala s jednim vidom službe za koji sam mislila da u njemu nikad neću moći sudjelovati. Braća bi u gostionicama išla od stola do stola i gostima nudila časopise Kula stražara i Utjeha (sada Probudite se!). Srećom, budući da smo tako propovijedali subotom poslijepodne,  mogla sam se čitav tjedan moliti za hrabrost potrebnu za taj vid službe! Istina, nije mi bilo lako propovijedati na taj način, no doživjela sam mnoge blagoslove.

Osim toga, naučila sam nuditi posebne brojeve časopisa Utjeha u kojima je pisalo o progonstvu naše braće u nacističkim koncentracionim logorima, i to naročito uglednim poslovnim ljudima iz Kanade, pa tako i direktorima velikih korporacija. Tokom godina uvidjela sam da nas Jehova uvijek podupire dok se god pouzdamo u njega da će nam dati snagu. Kao što je tata znao reći, Jehova blagoslivlja one koji su mu poslušni.

Dana 4. srpnja 1940. u Kanadi je stupila na snagu zabrana djela Jehovinih svjedoka. Kasnije je zabrana ukinuta, no u rimokatoličkoj provinciji Quebec i dalje su nas progonili. Organizirali smo posebnu akciju tokom koje smo raspačavali traktat snažne poruke pod naslovom Kvebečka goruća mržnja prema Bogu i Kristu i slobodi sramota je za cijelu Kanadu, čiji je cilj bio skrenuti pažnju javnosti na nepravedno postupanje s našom tamošnjom braćom. Nathan H. Knorr, član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, sastao se u Montrealu sa stotinama pionira kako bi opisao mogući razvoj događaja. Brat Knorr nam je rekao da ako odlučimo sudjelovati u akciji možemo očekivati da će nas uhapsiti i odvesti u zatvor. Upravo je tako i bilo! Tokom tog perioda uhapsili su me 15 puta. Kad smo odlazili u službu propovijedanja, obavezno smo sa sobom nosili četkicu za zube i češalj, u slučaju da noć moramo provesti u zatvoru.

Isprva smo traktate uglavnom raspačavali noću kako bismo na sebe privukli što je moguće manje pažnje. Dodatnu količinu traktata stavila bih u torbu koju bih obješenu oko vrata držala ispod kaputa. Torba puna traktata bila je prilično debela, pa su ljudi mislili da sam trudna. To mi je koristilo kad bih se vozila prepunim tramvajem prema području na kojem sam propovijedala. Nerijetko su uglađena gospoda ustajala i ”trudnici” nudila da sjedne.

S vremenom smo traktate počeli raspačavati po danu. Uručili bismo tri-četiri traktata, a potom otišli na drugo područje. Obično je ta metoda bila djelotvorna. Međutim, kad bi župnik saznao da smo na njegovom području, mogli smo računati na nevolje. Jednom je prilikom neki svećenik nahuškao svjetinu od 50 do 60 odraslih i djece da bacaju rajčice i jaja na nas. Sklonili smo se u kuću jedne naše sestre, gdje smo morali provesti noć spavajući na podu.

Pojavila se velika potreba da pioniri propovijedaju žiteljima Quebeca koji govore francuski, pa smo zbog toga u prosincu 1958. moja sestra Ruby i ja počele učiti francuski jezik. Nakon toga poslane smo na brojna područja te provincije u kojima se govori francuskim jezikom. Za svako područje vezano je neko jedinstveno iskustvo. U jednom smo gradu dvije godine osam sati dnevno išle od vrata do vrata, a da nitko nije otvorio! Stanari bi jednostavno došli do vrata i spustili rolete. No nismo se predavale. Danas u tom gradu postoje dvije jake skupštine.

Godine 1965. prihvatile smo poziv da služimo kao specijalni pioniri. U jednom periodu dok smo služile u tom svojstvu u potpunosti smo shvatile značenje Pavlovih riječi zapisanih u 1. Timoteju 6:8: ”Imajući hranu, odjeću i zaklon, budimo zadovoljni time.” Morale smo vrlo štedljivo raspolagati novcem kako bismo podmirile svoje troškove. Stoga bismo odvojile novac za grijanje, stanarinu, struju i hranu. Kad bismo podmirile te troškove, za ostatak mjeseca ostalo bi nam 25 centi, i to smo mogle potrošiti po želji.

S takvim skromnim sredstvima grijanje smo mogle uključiti samo nekoliko sati tokom večeri. Zbog toga temperatura u našoj sobi nikada nije prelazila 15 Celzijevih  stupnjeva, a često je u njoj bilo i mnogo hladnije. A onda nas je jednog dana posjetio sin jedne žene s kojom je Ruby proučavala Bibliju. Otišao je kući i vjerojatno rekao svojoj majci da se smrzavamo, jer nam je ona kasnije svakog mjeseca slala deset dolara kako bismo mogle kupiti loživo ulje i grijati kuću čitav dan. Nismo se osjećale zakinute ni na koji način. Nismo bile bogate, no uvijek smo imale što nam je bilo potrebno. Sve dodatno smatrale smo blagoslovom. Kako su samo istinite riječi iz Psalma 37:25: ”Ne vidjeh pravednika ostavljena, ni djece njegove da prose kruha”!

Usprkos protivljenju s kojim smo se suočavale, bilo je zadovoljstvo gledati kako mnogi s kojima sam proučavala Bibliju usvajaju spoznaju o istini. Neki od njih prihvatili su punovremenu službu kao životni poziv, što me posebno raduje.

Godine 1970. grad Cornwall (Ontario) postao je naše novo područje. Oko godinu dana nakon našeg dolaska u Cornwall mama se razboljela. Budući da je tata umro 1957, moje dvije sestre i ja naizmjence smo se brinule za mamu sve do njene smrti 1972. godine. Naše suradnice u specijalnoj pionirskoj službi Ella Lisitza i Ann Kowalenko tješile su nas i podupirale s puno ljubavi tokom tog vremena. Tokom našeg odsustva preuzimale bi naše biblijske studije i druge odgovornosti. Kako su samo istinite riječi iz Priča Salamunovih 18:24: ”Ima prijatelja vjernijih od brata”!

Život je zasigurno pun izazova. Uz Jehovinu potporu punu ljubavi bila sam u stanju suočiti se s tim izazovima. Radosna sam što još uvijek mogu biti u punovremenoj službi. Bob, koji je umro 1993, proveo je više od 20 godina u pionirskoj službi, a 10 divnih godina služio je kao pionir zajedno sa svojom suprugom Doll. Moja starija sestra Ella, koja je preminula u listopadu 1998, služila je kao pionir preko 30 godina i do kraja je zadržala pionirski duh. Godine 1991. otkrilo se da Ruby, moja druga sestra, boluje od raka. Pa ipak, i to malo snage što joj je bilo ostalo koristila je kako bi propovijedala dobru vijest. Osim toga, zadržala je smisao za humor sve do jutra 26. rujna 1999, kad je umrla. Premda sam izgubila sestre,  imam duhovnu obitelj braće i sestara koja mi pomaže zadržati radostan duh.

Kad se osvrnem na svoj život, ima li nešto što bih učinila drugačije? Nisam se udavala, no smatram blagoslovom to što sam imala brižne roditelje, brata i sestre koji su istinu stavili na prvo mjesto u svom životu. Jedva čekam da ih sve uskoro vidim kad uskrsnu. Već sada mogu osjetiti kako me otac grli i vidjeti majčine suze dok se baca u zagrljaj svakom od nas. Ella, Ruby i Bob bit će presretni.

Dotada, odlučna sam i dalje ovo zdravlja i snage koje imam koristiti na hvalu i čast Jehovi. Pionirska služba omogućuje divan i ispunjen život. Ona omogućuje ono što je psalmist rekao za osobe koje hode Jehovinim putevima: ’Blago njima i dobro im je’ (Psalam 128:1, 2).