JEDAN utjecajan Etiopljanin vraćao se kući iz Jeruzalema. Dok se u svojim kolima vozio jednim pustim putem, naglas je iz svitka čitao vjerski tekst. Objašnjenje koje je dobio o onome što je čitao tako je jako utjecalo na njega da se njegov život od tog trenutka posve promijenio (Djela apostolska 8:26-38). Taj je čovjek čitao Izaiju 53:7, 8 iz prvog prijevoda Biblije — iz grčke Septuaginte. To je djelo igralo tako važnu ulogu u širenju  biblijske poruke tokom stoljeća da ga se naziva prijevodom Biblije koji je promijenio svijet.

Kada je i pod kojim uvjetima Septuaginta nastala? Zašto je bio potreban taj prijevod? Koliko je bila korisna tokom stoljeća? Što iz Septuaginte možemo danas saznati?

Godine 332. pr. n. e., kada je Aleksandar Veliki došao u Egipat nakon što je razorio fenički grad Tir, ljudi su ga dočekali kao osloboditelja. U Egiptu je osnovao grad Aleksandriju, centar učenosti antičkog svijeta. Budući da je želio proširiti grčku kulturu na ljude koji su živjeli u osvojenim zemljama, Aleksandar je u čitavo svoje golemo kraljevstvo uveo govorni grčki (koine).

U trećem stoljeću pr. n. e. Aleksandrija je udomila velik broj židovskog stanovništva. Mnogi Židovi koji su nakon izgnanstva u Babilon živjeli u raštrkanim kolonijama izvan Palestine preselili su se u Aleksandriju. Koliko su dobro ti Židovi znali hebrejski? U McClintockovoj i Strongovoj Cyclopedii stoji: “Općepoznato je da se Židovima, nakon što su se vratili iz zarobljeništva u Babilonu gdje su uvelike zaboravili drevni hebrejski, u sinagogama u Palestini tekst iz Mojsijevih knjiga tumačilo na kaldejskom jeziku. (...) Židovi u Aleksandriji vjerojatno su još manje znali hebrejski; jezik kojim su oni govorili bio je varijanta grčkog jezika specifična za taj grad.” Očito je Aleksandrija bila idealno mjesto za prevođenje Hebrejskih pisama na grčki.

Aristobul, Židov koji je živio u drugom stoljeću pr. n. e., napisao je da je postojao prijevod hebrejskog zakona na grčki koji je dovršen tokom vladavine Ptolemeja Filadelfa (285-246. pr. n. e.). Postoje različita mišljenja o tome na što je Aristobul mislio kad je spomenuo “zakon”. Neki misle da je ukazivao samo na Pentateuh, a drugi kažu da je na umu možda imao čitava Hebrejska pisma.

Bilo kako bilo, predaja kaže da su 72 židovska učenjaka sudjelovala u prvom zapisanom prijevodu Svetog pisma s hebrejskog na grčki. Kasnije se spominjalo okruglu brojku 70. Zbog toga je prijevod nazvan Septuaginta, što znači “70”, a ima oznaku LXX, što je rimski broj 70. Krajem drugog stoljeća pr. n. e. sve se knjige Hebrejskih pisama moglo čitati na grčkom. Stoga se naziv Septuaginta počeo odnositi na čitava Hebrejska pisma prevedena na grčki.

Septuagintu su vrlo često koristili Židovi koji su govorili grčki, a živjeli su prije vremena Isusa Krista i njegovih apostola te u njihovo vrijeme. Mnogi Židovi i prozeliti koji su se okupili u Jeruzalemu na dan Pentekosta 33. n. e. došli su iz pokrajine Azije, Egipta, Libije, Rima i s Krete, a to su područja u kojima se govorilo grčki. Nesumnjivo su redovito čitali Septuagintu (Djela apostolska 2:9-11). Prema tome, taj je prijevod bio od velikog značaja u širenju dobre vijesti u prvom stoljeću.

Naprimjer, kad je učenik Stjepan razgovarao s ljudima iz Cirene, Aleksandrije, Cilicije i Azije, rekao je: “Josip [je] poslao i pozvao odande [iz Kanaana] svog oca Jakova i svu rodbinu, ukupno sedamdeset i pet duša” (Djela apostolska 6:8-10; 7:12-14). Hebrejski tekst u 1. Mojsijevoj 46. poglavlje kaže da je među Josipovom rodbinom bilo sedamdeset osoba. No u Septuaginti se spominje broj sedamdeset i pet. Očito je da je Stjepan citirao iz Septuaginte (1. Mojsijeva 46:20, 26, 27, fusnota u Jeruzalemskoj Bibliji).

Dok je apostol Pavao putovao diljem Male Azije i Grčke na svom drugom i trećem  misionarskom putovanju, propovijedao je mnogim ne-Židovima koji su se bojali Boga i ‘Grcima koji su obožavali Boga’ (Djela apostolska 13:16, 26; 17:4). Ti su ljudi razvili strah pred Bogom i počeli su ga obožavati zato što su na temelju Septuaginte stekli određenu spoznaju o njemu. Dok je propovijedao ljudima koji su govorili grčki, Pavao je često citirao ili parafrazirao dijelove tog prijevoda (1. Mojsijeva 22:18; Galaćanima 3:8).

Kršćanska grčka pisma sadrže oko 320 izravnih citata iz Hebrejskih pisama, odnosno ukupno oko 890 citata i upućivanja na Hebrejska pisma. Većina ih se temelji na Septuaginti. Tako su dio nadahnutih Kršćanskih grčkih pisama postali citati uzeti iz tog prijevoda, a ne iz hebrejskih rukopisa. To je veoma značajna činjenica. Isus je prorekao da će se dobra vijest o Kraljevstvu propovijedati po cijeloj nastanjenoj Zemlji (Matej 24:14). Da bi se to ostvarilo, Jehova je dozvolio da se njegovu nadahnutu Riječ prevede na jezike koje govore ljudi diljem svijeta.

Septuaginta je korisna i dan-danas jer se pomoću nje otkriva pogreške koje su se prepisivačima možda potkrale prilikom prepisivanja hebrejskih rukopisa u kasnijem razdoblju. Naprimjer, izvještaj iz 1. Mojsijeve 4:8 (Grubišić) kaže: “Kajin pak reče svome bratu: ‘Hajdemo u polje!’ Našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubije.”

Rečenica “Hajdemo u polje!” ne pojavljuje se u hebrejskim rukopisima koji potječu iz desetog stoljeća n. e. Međutim, nalazimo je u starijim rukopisima Septuaginte i u još nekim ranijim zbirkama. Hebrejski tekst sadrži riječ koja obično dolazi ispred nečije izjave, ali nakon toga ne usljeđuje nikakva izjava. Zbog čega je možda došlo do toga? U 1. Mojsijevoj 4:8 nalaze se dvije uzastopne rečenice koje završavaju formulacijom ‘u polje’. U ranije spomenutom djelu McClintocka i Stronga stoji sljedeća pretpostavka: “Hebrejskog je prepisivača na krivi zaključak vjerojatno navela [ista] riječ (...) kojom završavaju obje rečenice.” Zbog toga je prepisivač možda izostavio dio gdje se prvi put javlja formulacija koja završava izrazom “Hajdemo u polje!” Dakle, Septuaginta i drugi stariji postojeći rukopisi mogu biti korisni u otkrivanju grešaka u kasnijim prijepisima hebrejskog teksta.

S druge strane, i prijepisi Septuaginte sadrže greške, pa se ponekad konzultira hebrejski tekst da bi se ispravilo grčki. Dakle, greške nastale pri prevođenju i prepisivanju otkriva se tako što se hebrejske rukopise uspoređuje s grčkim rukopisima i s prijevodima na druge jezike, a zbog toga možemo biti uvjereni u točnost prijevoda Božje Riječi.

Čitavi prijepisi Septuaginte koji danas postoje potječu čak iz četvrtog stoljeća n. e. Ti rukopisi i kasniji prijepisi ne sadrže Božje ime, Jehova, koje se na hebrejskom piše tetragramom (JHVH). U tim se prijepisima koristi grčke riječi za “Bog” i “Gospodin” na svakom mjestu gdje se u hebrejskom tekstu pojavljuje tetragram. Međutim, otkrićem do kojeg se došlo prije pedesetak godina u Palestini saznalo se nešto novo. Tim koji je istraživao pećine u blizini zapadne obale Mrtvog mora pronašao je fragmente drevnog kožnog svitka s knjigama 12 proroka (od Ozeja do Malahije) napisane na grčkom. Ti zapisi potječu iz perioda između 50. pr. n. e. i 50. n. e. U ovim ranijim fragmentima tetragram nije zamijenjen grčkim riječima za “Bog” i “Gospodin”. Dakle, to je potvrda da se Božje ime ipak koristilo u toj ranijoj Septuaginti, prijevodu Svetog pisma.

Godine 1971. objavljeni su fragmenti jednog drevnog papirusnog svitka (papirus 266 iz zbirke Fouad). Što su pokazali ti dijelovi  Septuaginte, koji potječu još iz drugog ili prvog stoljeća pr. n. e.? I u njima je sačuvano Božje ime. Ti rani fragmenti Septuaginte pružaju snažan dokaz da su Isus i njegovi učenici u prvom stoljeću znali Božje ime i koristili ga.

Danas je Biblija najprevođenija knjiga u čitavoj povijesti. Preko 90 posto ljudi ima na raspolaganju barem dio nje na svom jeziku. Naročito smo zahvalni za točan suvremeni prijevod Sveto pismo prema prijevodu Novi svijet, koji je sada dostupan u cijelosti ili djelomično na preko 40 jezika. Na nekim jezicima postoji isti taj prijevod koji sadrži stotine fusnota s ukazivanjem na Septuagintu i druge drevne rukopise. Da, Septuaginta je sve do današnjeg dana korisna i dragocjena onima koji istražuju Bibliju.