NA ŠTO pomisliš kad čuješ izraz “izbjegličko naselje”? Jesi li ikad posjetio neko od njih? Kako zapravo izgleda izbjegličko naselje?

Do vremena kad se sastavljao ovaj članak u zapadnom dijelu Tanzanije podignuto je 13 izbjegličkih naselja. Napustivši svoje domove zbog građanskog rata, oko 500 000 izbjeglica iz nekoliko afričkih zemalja došlo je u Tanzaniju, gdje im je tamošnja vlada u suradnji s Visokim povjereništvom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) pružila pomoć. Kako izgleda život u tim naseljima?

Jedna tinejdžerka imenom Kandida opisuje kako su se stvari odvijale nakon što su ona i njena obitelj prije nekoliko godina došli u Tanzaniju: “Dali su nam bonove s identifikacijskim brojem. Moja je obitelj poslana u izbjegličko naselje Nyarugusu. Tamo smo dobili broj parcele i kućni broj. Pokazali su nam mjesto gdje možemo sjeći stabla i skupljati slamu za gradnju naše kućice. Pravili smo opeke od blata. Od UNHCR-a dobili smo najlon, koji smo stavili na krov. Trebali smo naporno raditi, no bili smo sretni kad je naša skromna kućica bila gotova.”

Bonovi se koriste svaku drugu srijedu. “Stanemo u red pred kantinom kako bismo podigli osnovne živežne namirnice koje dijeli UNHCR”, nastavlja Kandida.

Što dobiva osoba za svoje dnevne potrebe?

“Svatko od nas dobije otprilike tri šalice kukuruznog brašna, jednu šalicu graška, 20 grama sojinog brašna, 2 žlice ulja za kuhanje i 10 grama soli. Ponekad dobijemo i komad sapuna, koji treba trajati čitav mjesec.”

Kako je s pitkom vodom? Može li se dobiti? Djevojka imenom Riziki kaže: “Može. Vodu se crpi iz obližnjih rijeka te se cijevima doprema do velikih spremnika. Prije nego se ulije u mnoge cisterne razmještene u svakom izbjegličkom naselju, voda se klorira. Ipak,  prije nego je koristimo za piće, prokuhavamo je kako se ne bismo razboljeli. Često smo od jutra do mraka zaposleni uzimanjem vode i pranjem odjeće na mjestima gdje su postavljene cisterne s vodom. Dnevno smijemo potrošiti samo kantu i po vode.”

Da se voziš kroz neko od tih naselja, zapazio bi dječje vrtiće te osnovne i srednje škole. U nekim se naseljima školuju čak i odrasli. Policijska stanica i vladin ured koji se nalaze odmah na ulazu u naselje osiguravaju da u njemu vlada red i mir. Možda bi vidio i veliku tržnicu s nizom malih dućana u kojima izbjeglice nabavljaju povrće, voće, ribu, piletinu i druge osnovne namirnice. Neki stanovnici tog područja dolaze na tržnicu kako bi prodavali svoju robu. No odakle izbjeglicama novac za kupovinu bilo čega? Neki od njih obrađuju mali vrt, a povrće koje uzgoje prodaju na tržnici. Drugi pak prodaju dio brašna ili graška što dobiju, a to im omogućuje da kupe meso ili voće. Da, život u izbjegličkom naselju sličan je životu u nekom velikom selu. Nije ništa neobično vidjeti ljude kako se na tržnici smiju i zabavljaju, kao da se nalaze u svojoj domovini.

Ako bi navratio do bolnice, neki bi ti liječnik možda rekao da unutar naselja ima nekoliko ambulanti, gdje se pruža osnovna liječnička pomoć, dok se hitni slučajevi i teško oboljeli upućuju u bolnicu. Razumljivo je da rodilište koje se nalazi u sklopu bolnice ima  veliku važnost. Uzme li se u obzir da u jednom naselju ima 48 000 izbjeglica, to znači da mjesečno može biti oko 250 porođaja.

Diljem svijeta Jehovini svjedoci vjerojatno se pitaju kako su njihova duhovna braća koja žive u izbjegličkim naseljima u Tanzaniji. Ukupno ih tamo ima oko 1 200, a organizirani su u 14 skupština i 3 grupe. Kako žive?

Jedna od prvih stvari koje su ti vjerni kršćani učinili kad su došli u izbjeglička naselja bilo je to da su zamolili da im se dodijeli parcela na kojoj mogu sagraditi Dvoranu Kraljevstva. To bi omogućilo drugim stanovnicima izbjegličkog naselja da znaju gdje mogu pronaći Jehovine svjedoke i prisustvovati njihovim tjednim sastancima. U naselju Lugufu djeluje 7 skupština u kojima ukupno ima 659 aktivnih kršćana. Ukupan broj prisutnih na nedjeljnim sastancima tih 7 skupština obično iznosi oko 1 700.

Osim toga, Jehovini svjedoci koji žive u tim naseljima izvlače duhovnu korist iz većih kršćanskih sastanaka i kongresa. Na prvom oblasnom kongresu koji se održao u naselju Lugufu bile su prisutne 2 363 osobe. Braća su bazen za krštenje napravila nedaleko od mjesta održavanja kongresa. Bazen je zapravo bila rupa iskopana u zemlji, obložena najlonom kako voda ne bi iscurila. Braća su biciklima dovozila vodu s rijeke koja je udaljena oko dva kilometra. Budući da su mogla ponijeti samo po 20 litara vode, to je značilo da su mnogo puta morala otići do rijeke i natrag. Kandidati za krštenje, pristojno odjeveni, stali su u red kako bi se krstili. Potpunim podranjanjem pod vodu kršteno je ukupno 56 osoba. Jedan punovremeni sluga koji je bio intervjuiran na kongresu rekao je da vodi biblijske studije s ukupno 40 osoba. Na tom su se kongresu krstile četiri osobe s kojima je proučavao.

 Podružnica Jehovinih svjedoka pobrinula se da skupštine u naseljima redovito posjećuju putujući nadglednici. Jedan od njih kaže: “Naša su braća revna u službi propovijedanja. Imaju veliko područje za propovijedanje, a u jednoj skupštini svaki Jehovin svjedok mjesečno u službi provede oko 34 sata. Mnogi vode pet ili više biblijskih studija sa zainteresiranim osobama. Jedna je pionirka [osoba koja mnogo vremena posvećuje propovijedanju] rekla da bolje područje nije mogla dobiti. Ljudi koji žive u tim naseljima jako cijene naše publikacije.”

Kako biblijska literatura dolazi u izbjeglička naselja? Podružnica je šalje vlakom do Kigome, grada na istočnoj obali jezera Tanganjika. Ondje je braća preuzmu i potom organiziraju prijevoz do skupština. Ponekad unajme kamionet te sami odvezu literaturu u sva izbjeglička naselja. Za to im je potrebno tri do četiri dana vožnje po vrlo lošim cestama.

Jehovini svjedoci iz Francuske, Belgije i Švicarske prednjačili su u pružanju pomoći izbjeglicama u tim naseljima. Neki su od njih uz dozvolu tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova i UNHCR-a posjetili izbjeglička naselja u Tanzaniji. Jehovini svjedoci iz Evrope prikupili su tone sojinog mlijeka, odjeće, obuće, udžbenika i sapuna. Sve to darovano je da se razdijeli svim izbjeglicama, što je u skladu s biblijskim načelom: “Dok za to imamo pogodno vrijeme, činimo dobro svima, a naročito onima koji su nam srodni u vjeri” (Galaćanima 6:10).

Tom su humanitarnom akcijom postignuti vrlo dobri rezultati, a pomoć su primile mnoge izbjeglice. Upravni odbor jednog izbjegličkog naselja svoju je zahvalnost izrazio sljedećim riječima: “Čast nam je da vam u ime svih onih koje predstavljamo možemo zahvaliti za humanitarnu pomoć koju je vaša organizacija pružila u tri navrata (...). Odjeću su dobile 12 654 izbjeglice — muškarci, žene, djeca i novorođenčad (...). U izbjegličkom naselju Muyovozi trenutno živi 37 000 osoba. Pomoć je dobilo 34,2 posto stanovnika naselja.”

U jednom su drugom naselju 12 382 izbjeglice dobile po tri komada odjeće, a u trećem izbjegličkom naselju podijeljeno je na tisuće školskih knjiga namijenjenih za korištenje u srednjim i osnovnim školama te vrtićima. Zapovjednik intendantskih jedinica UNHCR-a na jednom od tih područja izjavio je: “Vrlo smo zahvalni za donaciju koja je pomogla namiriti velike potrebe ljudi koji žive u izbjegličkim naseljima. Zadnja pošiljka koju smo dobili sastojala se od 5 kontejnera udžbenika koje su naši operativci podijelili izbjeglicama. (...) Mnogo vam hvala.”

Čak su i mjesni dnevni listovi pisali o toj humanitarnoj akciji. Naslov jednog članka u listu Sunday News od 20. svibnja 2001. glasio je: “Stiže odjeća za izbjeglice u Tanzaniji.” U broju od 10. veljače 2002. pisalo je: “Izbjeglice cijene donaciju jer neka djeca, koja su zbog nedostatka odjeće prestala ići u školu, sada redovito idu na nastavu.”

Većini izbjeglica potrebno je više od godinu dana da se priviknu na novi način života u naselju. Izbjeglice vode jednostavan život. Jehovini svjedoci koji žive u tim naseljima ulažu mnogo vremena kako bi svojim susjedima prenijeli utješnu dobru vijest iz Božje Riječi, Biblije. Govore im o novom svijetu, gdje će svi “raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove; neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti ratu”. Tada će “sjedjeti svaki pod svojom vinovom lozom i pod smokvom, i neće biti nikoga da ih plaši; jer usta Jehove nad vojskama rekoše”. Iz ovoga je očito da će uz Božji blagoslov to biti svijet bez izbjegličkih naselja (Mihej 4:3, 4; Psalam 46:9).