SVE je počelo 1925. u Edinburghu (Škotska), kad je trgovac čajem po imenu Dobson počeo posjećivati našu obitelj. Bio sam tinejdžer i radio sam u apoteci kao praktikant. Premda sam bio relativno mlad, mnogo sam razmišljao o ogromnim promjenama koje je svjetski rat od 1914. do 1918. unio u živote obitelji, a očitovale su se i u religioznim stavovima ljudi. Kad nas je jednom posjetio gospodin Dobson, ostavio nam je knjigu Božanski plan vjekova. Ono što se u njoj govorilo o inteligentnom Stvoritelju i njegovom konkretnom “planu” djelovalo mi je veoma razumno i uklapalo se u moju predodžbu o Bogu kakvog sam želio obožavati.

Majka i ja ubrzo smo počeli posjećivati sastanke Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. U rujnu 1926. na kongresu u Glasgowu simbolizirali smo svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. U ono je vrijeme svaki kandidat za krštenje dobio dugačku haljinu koju se vezalo oko gležnjeva, a nosilo  je se preko kupaćeg kostima. Smatralo se da je to prikladna odjeća za ovu važnu prigodu.

Tada još mnoge stvari nismo dobro razumjeli. Mnogi u skupštini slavili su Božić, ako ne i svi. Malo tko je išao u službu propovijedanja. Čak su i neki starješine smatrali da nedjeljom ne treba raspačavati literaturu jer je to kršenje sabata. No od 1925. članci u Kuli stražari sve su češće isticali važnost redaka poput Marka 13:10, gdje stoji: “U svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest.”

Kako će se izvršiti to globalno djelo? Moji prvi nastupi u službi propovijedanja od kuće do kuće bili su vrlo jednostavni; stanaru bih samo rekao da prodajem zanimljive vjerske knjige i zatim mu ponudio knjigu Harfa Božja, koja je govorila o deset važnih biblijskih učenja uspoređujući ih s deset žica na harfi. Kasnije smo koristili karticu sa svjedočanstvom na kojoj je stajao kratak tekst i dali bismo je stanaru da je pročita. Koristili smo i snimljene govore od četiri i po minute koje smo puštali na prenosivim gramofonima. Prvi modeli bili su prilično teški za nošenje, no oni kasniji bili su znatno lakši, a neki su radili čak u uspravnom položaju.

Od 1925. pa i 1930-ih svjedočili smo kako smo najbolje znali. A onda je početkom 1940-ih u sve skupštine uvedena Teokratska škola propovijedanja. U njoj smo učili kako razgovarati sa zainteresiranim stanarom tako da mu vlastitim riječima prenesemo vijest o Kraljevstvu. Također smo naučili da je važno voditi biblijske studije sa zainteresiranim osobama. Moglo bi se reći da su to bili počeci biblijskog obrazovnog djela koje se danas provodi širom svijeta.

Budući da sam želio više sudjelovati u ovom obrazovnom djelu, odlučio sam 1931. krenuti u pionirsku službu. S njom sam trebao započeti odmah nakon kongresa, koji se održavao u Londonu. Jedan dan u pauzi prišao mi je brat Joseph Rutherford, koji je u to vrijeme nadgledao djelo, i rekao da želi razgovarati sa mnom. Planirao je poslati jednog pionira u Afriku. “Bi li bio spreman otići tamo?” upitao me. Malo me zatekao, no odgovorio sam mu prilično odlučno: “Da, otišao bih tamo.”

U ono nam je vrijeme glavni cilj bio razdijeliti što je moguće više biblijske literature, a to je značilo stalno putovati. Poticalo me se da ostanem neoženjen poput mnoge tadašnje odgovorne braće koja su nadgledala djelo. Prvo područje na kojem sam služio protezalo se od Cape Towna, na samom jugu Afrike, pa duž istočne strane kontinenta, a uključivalo je i otoke u Indijskom oceanu smještene nedaleko od kontinenta. Do zapadne granice svog područja mogao sam stići putujući po užarenom pijesku pustinje Kalahari, a granica prema sjeveru nalazila se uz izvor Nila kod Viktorijinog jezera. Moj partner i ja trebali smo provesti šest mjeseci u jednoj afričkoj zemlji na tom ogromnom području, a zatim se preseliti u drugu.

Kad sam stigao u Cape Town, trebao sam se pobrinuti za 200 kutija literature koja je trebala dospjeti u istočnu Afriku. Publikacije su bile na četiri evropska i četiri azijska jezika, no nijedna nije bila ni na kojem afričkom jeziku. Raspitao sam se odakle je stigla ta literatura koja me dočekala i rečeno mi je da je zapravo bila namijenjena Franku i Grayu Smithu, dvojici pionira koji su kratko prije otišli propovijedati u Keniju. No ubrzo nakon što su stigli u Keniju obojica su dobili malariju, a Frank je, nažalost, umro.

To me natjeralo da i sam razmislim o svojoj situaciji, no nisam odustao. Moj partner David Norman i ja brodom smo otišli iz Cape Towna i uputili se 5 000 kilometara dalje u  Tanzaniju, na naše prvo područje. Za naše kutije s literaturom pobrinuo se službenik jedne putničke agencije iz Mombase (Kenija), vodeći brigu da stignu gdje god bismo mu javili. Najprije smo svjedočili u svim gradovima na poslovnim područjima — u trgovinama i po uredima. Bilo nam je potrebno dosta literature, pa smo na zalihi imali i komplete od po 9 knjiga i 11 brošura, a budući da su bile različitih boja, nazvali smo ih duga-kompleti.

Zatim smo odlučili posjetiti Zanzibar, otok udaljen otprilike 30 kilometara istočno od obale. Zanzibar je stoljećima bio središte trgovine robljem, no bio je poznat i po klinčiću, čiji se miris osjećao po cijelom gradu. Budući da je grad bio izgrađen bez ikakvog plana, teško smo se snalazili. Ulice su krivudale i zaokretale u raznim smjerovima, pa smo lako izgubili orijentaciju. U hotelu u kojem smo odsjeli imali smo ono najpotrebnije, no zbog debelih zidova i okovanih vrata više je izgledao kao zatvor nego kao hotel. No u Zanzibaru smo imali lijepog uspjeha i bili smo sretni što smo pronašli Arape, Indijce i druge koji su rado uzimali našu literaturu.

U ono vrijeme nije bilo jednostavno putovati istočnom Afrikom. Naprimjer, kad smo putovali iz Mombase prema kenijskom gorju, vlak je morao stati zbog roja skakavaca. Bilo ih je toliko mnogo da su prekrili i tlo i prugu, koja je postala previše skliska da bi vlak mogao nastaviti put. Jedino što se moglo učiniti bilo je čistiti tračnice kipućom vodom iz lokomotive dok se vlak polako kretao. Vožnja je bila jako spora sve dok nismo izašli iz tog roja skakavaca. No kad se vlak počeo uspinjati i kad smo stigli u hladnije gorsko podneblje, osjetili smo pravo olakšanje!

U obalne gradove moglo se bez problema stići vlakom i brodom, no do seoskih je područja najlakše bilo doći automobilom. Stoga sam bio jako sretan kad mi se pridružio moj brat George, jer smo sad mogli kupiti dovoljno veliko vozilo u koje smo stavili ležajeve te smo u njemu mogli kuhati i držati neke stvari, a na prozore smo stavili mreže protiv komaraca. Na krov vozila postavili smo zvučnike. Tako opremljeni mogli smo cijeli dan svjedočiti od kuće do kuće i pozivati ljude na snimljene govore koje smo navečer puštali na tržnicama. Najčešće bismo puštali govor “Je li u paklu vruće?” Jednom smo u našoj “kući na kotačima” putovali od Južnoafričke Republike do Kenije, prevalivši put od 3 000 kilometara, i usput smo ljudima nudili razne brošure na nekoliko afričkih jezika i oni su ih vrlo rado uzimali.

Na putovanjima poput ovog imali smo prilike uživati promatrajući mnoge afričke životinje. Naravno, kad bi pao mrak, radi sigurnosti  bismo bili u vozilu, no promatranje svih tih životinja u prirodi koje je Jehova stvorio doista nam je ojačalo vjeru.

U prirodi smo morali biti na oprezu zbog divljih životinja, no u službi smo morali biti daleko oprezniji jer smo nailazili na razne državne službenike i naročito gnjevne vjerske vođe koji su se otvoreno protivili našem djelu propovijedanja o Kraljevstvu. Najviše smo imali problema zbog jednog fanatika koji je sebe nazivao Mwana Lesa, što znači “Sin Božji”, i njegove grupe koja se zvala Kitawala, što nažalost znači “Kula stražara”. Kratko prije našeg dolaska taj je čovjek utopio mnoge Afrikance tvrdeći da ih krštava. Na kraju je bio uhapšen i obješen. Kasnije sam imao prilike razgovarati s čovjekom koji je izvršio vješanje i objasnio mu da čovjek kojeg je objesio nije imao nikakve veze s Društvom Kula stražara.

Imali smo problema i s mnogim Evropljanima kojima se uglavnom iz komercijalnih razloga nije svidjelo naše obrazovno djelo. Vlasnik jedne velike trgovine prigovorio nam je: “Ako bijeli čovjek želi ostati u ovoj zemlji, Afrikanac ne smije saznati kako se iskorištava njegovu jeftinu radnu snagu.” Istog je mišljenja bio i direktor jedne kompanije koja se bavi kopanjem zlata, pa mi je rekao neka smjesta napustim njegov ured. Bio je toliko ljut da me ispratio sve do ulice.

Sve to protivljenje vjerskih vođa i poslovnih ljudi nesumnjivo je doprinijelo tome da nam je vlada Rodezije (danas Zimbabve) na koncu naredila da napustimo zemlju. Uložili smo žalbu i donesena je odluka da smijemo ostati, ali pod uvjetom da ne propovijedamo Afrikancima. Razlog je bio taj što naša literatura, prema riječima jednog službenika, “nije prikladna za afrički um”. No u drugim smo zemljama mogli nesmetano propovijedati Afrikancima, a neki su čak i podupirali naše obrazovno djelo. Jedna od tih zemalja bila je i Svazi.

Svazi je mala, nezavisna država površine 17 364 kvadratna kilometra, smještena unutar Južnoafričke Republike. Tamo smo upoznali rječitog kralja Sobhuza II kojeg sam spomenuo u uvodu. Budući da je studirao na jednom britanskom sveučilištu, kralj je izvrsno govorio engleski. Bio je odjeven sasvim obično i srdačno nas je primio.

Razgovarali smo o Raju na Zemlji koji će Bog uspostaviti za osobe koje su ispravno naklonjene istini. Premda kralja ta tema nije naročito zanimala, rekao nam je da se zalaže za nešto slično. On se posvetio pomaganju siromašnima i neobrazovanim ljudima kako bi im poboljšao uvjete života. Bio je nezadovoljan mnogim misionarima raznih crkava kršćanstva jer im je izgleda bilo važnije pridobiti nove članove nego poučiti ljude. Kralj je bio dobro upoznat i s djelovanjem nekoliko pionira te nas je pohvalio za naše biblijsko  obrazovno djelo, pogotovo zato što smo ljude poučavali besplatno, ne tražeći ništa zauzvrat.

Godine 1943. osnovana je Biblijska škola Gilead Društva Watchtower za školovanje misionara. U njoj se isticalo da je cilj službe svima koji su pokazali interes pomagati da napreduju, a ne samo dijeliti biblijsku literaturu. George i ja smo 1950. dobili poziv da pohađamo 16. razred Gileada. Tamo sam upoznao Jean Hyde, revnu sestru iz Australije koja je nakon što smo završili školovanje otišla služiti u Japan. U to nas se vrijeme poticalo na samaštvo, tako da ta sestra i ja nismo nastavili razvijati prijateljstvo.

George i ja smo nakon školovanja bili poslani na otok Mauricijus u Indijskom oceanu. Sprijateljili smo se s tamošnjim ljudima, naučili njihov jezik i vodili s njima biblijske studije. Kasnije su i moj mlađi brat William i njegova supruga Muriel završili Gilead. Bili su poslani u Keniju, područje na kojem sam nekada propovijedao.

Osam je godina brzo prošlo i 1958. na međunarodnom kongresu u New Yorku ponovno sam sreo Jean Hyde. Produbili smo naše prijateljstvo i zaručili se. Sad sam dobio novo misionarsko područje, pa sam s Mauricijusa otišao u Japan, gdje smo se Jean i ja 1959. vjenčali. Tako su započeli naši sretni misionarski dani u Hiroshimi, gdje je u to vrijeme postojala samo jedna mala skupština. Danas se u tom gradu nalazi 36 skupština.

Kako su godine prolazile, počeli smo imati zdravstvenih problema, uslijed čega smo sve teže izvršavali svoju misionarsku službu i na koncu smo morali napustiti Japan te otići živjeti u Australiju, gdje je Jean rođena. Dan kad smo morali otići iz Hiroshime bio nam je posebno tužan. Bili smo na željezničkom kolodvoru i svim dragim prijateljima morali smo reći sajonara, odnosno doviđenja.

Danas živimo u Australiji i koliko nam to okolnosti dozvoljavaju služimo Jehovi zajedno sa skupštinom Armidale u državi Novi Južni Wales. Neizmjerno sam sretan što sam gotovo osamdeset godina tolikim ljudima prenosio dragocjene biblijske istine! Promatrao sam zadivljujuć napredak biblijskog obrazovnog djela i osobno sam doživio neke za organizaciju značajne događaje. To nije zasluga nijednog čovjeka ili grupe ljudi. Doista mogu poput psalmista reći: “To bi od Jehove i divno je u našim očima” (Psalam 118:23).