ARMENIJA se nalazi istočno od Turske, a južno od planinskog masiva Kavkaza. U njoj živi preko tri milijuna ljudi. Iz glavnog grada Erevana pruža se zadivljujuć pogled na dva vrha planine Ararata, na područje gdje se prema predaji zaustavila Noina arka nakon općeg potopa (1. Mojsijeva 8:4). *

Jehovini svjedoci u Armeniji provode svoju kršćansku aktivnost od 1975. Nakon što je Armenija 1991. stekla nezavisnost od bivšeg Sovjetskog Saveza, formirano je Državno vijeće za vjerska pitanja kako bi se  zakonski registriralo vjerske organizacije. No Vijeće je svaki put odbilo registrirati Jehovine svjedoke, uglavnom zbog njihove kršćanske neutralnosti. Tako je od 1991. osuđeno preko 100 mladih Jehovinih svjedoka jer su iz biblijskih razloga odbili služiti vojsku, a većina ih je već služila zatvorsku kaznu.

Osim toga, Vijeće je od Ureda državnog tužitelja zatražilo da provede istragu vjerskih aktivnosti Ljove Margarjana, kršćanskog starješine i marljivog pravnika zaposlenog u nuklearnoj elektrani. Brat Margarjan je na koncu bio osuđen na temelju 244. članka nekadašnjeg sovjetskog zakona donesenog u vrijeme vlasti Hruščova, kojim se nastojalo spriječiti i potpuno ugušiti djelovanje Jehovinih svjedoka i drugih vjerskih zajednica.

U tom zakonu stoji da je kriminalno djelo osnovati ili organizirati vjerske zajednice koje pod izlikom propovijedanja vjerskih učenja ‘uvjeravaju mlade da posjećuju vjerske sastanke neregistrirane religije’ i ‘svoje članove potiču da ne izvršavaju svoje građanske dužnosti’. Tužitelj je kao važniji dokaz svoje tužbe naveo činjenicu da su na sastancima u gradu Metsamoru na kojima brat Margarjan poučava prisutna i maloljetna djeca. Tužitelj je također optužio brata Margarjana da je prisilio mlade članove skupštine da odbiju služiti vojsku.

Zasjedanje Okružnog suda Armavira počelo je u petak 20. srpnja 2001, a njime je predsjedao sudac Manvel Simonjan. Suđenje se dobrim dijelom nastavilo i u kolovozu. Svjedoci optužbe kasnije su priznali da su im agenti Službe državne sigurnosti (bivšeg KGB-a) diktirali dijelove izjava protiv brata Margarjana i prisilili ih da ih potpišu. Tako je, naprimjer, jedna žena priznala da joj je agent Službe sigurnosti naredio da napiše kako su “Jehovini svjedoci protiv naše vlasti i naše religije”. Priznala je i to da osobno nije poznavala nijednog Jehovinog svjedoka, nego da je samo čula optužbe koje se protiv njih iznosilo na državnoj televiziji.

Kad je brat Margarjan došao na red za svjedočenje, rekao je da maloljetna djeca prisustvuju sastancima Jehovinih svjedoka uz dopuštenje svojih roditelja. Također je objasnio da svatko sam odlučuje hoće li služiti vojsku ili neće. Tužitelj je nastavio s unakrsnim ispitivanjem narednih nekoliko dana. Brat Margarjan je mirno odgovarao na pitanja o svojim vjerovanjima i pritom ukazivao na biblijske retke, a tužitelj ih je provjeravao u svojoj Bibliji.

Sudac je 18. rujna 2001. presudio da Margarjan “nije kriv”, izjavljujući da njegova aktivnost “nema obilježja kriminalnog djela”. Associated Press je u vezi s ovim slučajem objavio upečatljiv članak u kojem je stajalo: “Vođa Jehovinih svjedoka u Armeniji danas je oslobođen optužbi da se bavio prozelitizmom te da je prisiljavao mlade da izbjegavaju  služiti vojsku. Nakon dva mjeseca suđenja Sud je izjavio da se optužbe protiv vođe Levona Markariana [Ljove Margarjana] odbacuju zbog nedostatka dokaza. Postojala je mogućnost da bude osuđen na pet godina zatvora (...). Premda armenski ustav jamči vjersku slobodu, nove vjerske zajednice teško mogu udovoljiti uvjetima za registraciju, no ti uvjeti odgovaraju dominantnoj Armenskoj apostolskoj crkvi.” Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OSCE) dala je 18. rujna 2001. sljedeću izjavu za tisak: “Ured OSCE-a zadovoljan je odlukom suda, no smatra da parnica uopće nije trebala biti pokrenuta.”

No tužitelji su uložili žalbu apelacionom sudu, pa se proces nastavio još četiri mjeseca. Ovaj je put na početku suđenja sudac počeo ispitivati brata Margarjana. Brat je počeo odgovarati, no sutkinja koja je predsjedala sudom prekinula ga je uputivši prigovor. Nije mu dopustila da dovrši odgovor ni na jedno pitanje koje mu je dalje bilo postavljeno. Sutkinja je pored toga bez ikakvog obrazloženja zatražila da se iz zapisnika izbriše većinu pitanja koja je obrana postavila bratu Margarjanu. Brojni vjerski fanatici puni prezira prema Jehovinim svjedocima koji su došli u sudnicu neprestano su za vrijeme suđenja vrijeđali brata Margarjana. O suđenju se dosta govorilo i na televiziji, no mnoga izvješća bila su netočna i iskrivljena te je, između ostalog, bilo rečeno i da je brat Margarjan zapravo priznao da je kriv.

Otprilike na polovini suđenja sutkinja koja je predsjedala tročlanim sudom pokazala je na iznenađenje svih prisutnih nalog koji je Državno vijeće za vjerska pitanja izdalo uredu tužitelja da podigne tužbu protiv brata Margarjana. Međunarodni promatrači koji su prisustvovali suđenju  bili su zapanjeni budući da se Armenija prilikom stupanja u Vijeće Evrope obavezala da će “svim crkvama i vjerskim zajednicama, osobito onima koje se smatra ‘netradicionalnima’, bez razlike jamčiti vjersku slobodu”.

Suđenje je potrajalo još nekoliko tjedana, a atmosfera je postajala sve napetija. Protivnici su nastavili vrijeđati i napadati Jehovine svjedoke i u sudnici i izvan nje. Sestre se znalo udariti u cjevanicu. U jednom drugom slučaju neki brat nije želio reagirati na provokacije, pa je s leđa zadobio udarac u kičmu, uslijed čega je završio u bolnici.

U međuvremenu je za suca koji predsjeda sudom postavljena nova osoba. Neki u sudnici počeli su prijetiti branitelju, no ovaj novi sudac to nije dopustio i čak je naredio policiji da izvede van jednu ženu koja je vikala na branitelja i prijetila mu.

Na koncu je 7. ožujka 2002. apelacioni sud podržao odluku istražnog suda. Zanimljivo je da je dan prije te odluke Državno vijeće za vjerska pitanja bilo raspušteno. Sada su tužitelji još jednom uložili žalbu, ovaj put najvišem armenskom sudu — Kasacionom sudu. Tužitelji su zatražili obnovu sudskog procesa, očekujući da će Sud donijeti “nepovoljnu presudu”.

Šesteročlani sud kojim je predsjedao sudac Mher Hačatrjan sastao se 19. travnja 2002. u 11.00 sati. U svojim uvodnim riječima jedan od tužitelja rekao je da je ogorčen što prethodna dva suda nisu proglasila krivim brata Margarjana. No ovaj je put sud prekinuo tužitelja i četiri su mu suca postavljala oštra pitanja. Jedan ga je sudac i opomenuo jer je kod Suda pokušao izazvati predrasude prema bratu Margarjanu, navodeći da Jehovini svjedoci propovijedaju i nisu zakonski registrirani — a ni jedno ni drugo prema 244. članku nije kriminalno djelo. Sudac je takve izjave tužitelja nazvao “progonstvom zbog optuživanja za kriminalno djelo”. Jedan drugi sudac naveo je nekoliko slučajeva u kojima je Evropski sud presudio da su Jehovini svjedoci “poznata religija” čija su prava zajamčena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Zatim je jedan svećenik u sudnici počeo vikati da Jehovini svjedoci uzrokuju podjele među narodom. Sud mu je naredio da ušuti.

Suci su zatim pozvali Ljovu Margarjana da svjedoči — što je neviđen potez ovog visokog suda. Brat Margarjan je dao izvrsno svjedočanstvo, objašnjavajući kršćanske stavove Jehovinih svjedoka o raznim stvarima (Marko 13:9). Nakon kraćeg vijećanja Sud je jednoglasno potvrdio presudu “nije kriv”. Vidjelo se da je bratu Margarjanu laknulo. Sud je u svom obrazloženju presude napisao: “Prema postojećem zakonu, aktivnost [Ljove Margarjana] ne smatra se kriminalnim djelom, a iznesena optužba protivna je 23. članku armenskog ustava te 9. članku Evropske konvencije.”

Da su tužitelji dobili parnicu, moglo se dogoditi da se i protiv ostalih starješina u skupštinama Jehovinih svjedoka diljem Armenije pokrenu pravni postupci. No zahvaljujući ovoj jasnoj odluci Suda braća neće imati takvih problema. Osim toga, nepovoljna bi presuda bila prepreka da se Jehovini svjedoci i dalje ne mogu registrirati. No ovom je sudskom odlukom ta prepreka uklonjena.

Hoće li se preko 7 000 Jehovinih svjedoka u ovoj zemlji uspjeti registrirati, ostaje da vidimo. A dotada će obožavanje pravog Boga i dalje postojati i širiti se ‘araratskom zemljom’.