“BADAVA ste primili, badava dajte”, rekao je Isus svojim apostolima kad ih je poslao da propovijedaju dobru vijest (Matej 10:8). Jesu li se apostoli držali te zapovijedi? Jesu, a činili su tako čak i nakon što je Isus napustio Zemlju.

Naprimjer, kad je Simon, koji se nekad bavio magijom, vidio da apostoli Petar i Ivan imaju moć činiti čuda, ponudio im je novac kako bi i njemu dali tu moć. No Petar ga je prekorio, rekavši: “Neka tvoje srebro propadne s tobom, jer si mislio novcem steći Božji besplatni dar” (Djela apostolska 8:18-20).

Apostol Pavao imao je sličan stav kao i Petar. Mogao je dopustiti da ga njegova kršćanska braća u Korintu izdržavaju i da im tako bude na teret. Umjesto toga, radio je vlastitim rukama kako bi se sam izdržavao (Djela apostolska 18:1-3). Stoga je s pravom mogao reći da je Korinćanima “besplatno” propovijedao dobru vijest (1. Korinćanima 4:12; 9:18).

Nažalost, mnogi koji se izjašnjavaju kao Kristovi sljedbenici nisu spremni ‘davati badava’. Ustvari, mnogi vjerski vođe u crkvama kršćanstva “uče za plaću” (Mihej 3:11). Neki su se čak obogatili ubirući priloge od svog stada. U Sjedinjenim Državama 1989. godine jedan je svećenik bio osuđen na 45 godina zatvora. Zašto? Zbog “pronevjere nekoliko milijuna dolara koje je dobio od vjernika, a dio tog novca potrošio je na kupnju kuća, automobila, za putovanja te je čak kupio pseću kućicu s klima-uređajem” (People’s Daily Graphic od 7. listopada 1989).

U novinama Ghanaian Times od 31. ožujka 1990. pisalo je da je u Gani jedan rimokatolički svećenik uzeo novac sakupljen tijekom mise, a zatim ga bacio prisutnima. “Razlog je bio taj što je od odraslih očekivao da će priložiti novčanice veće vrijednosti”, izvijestile su te novine. Ne iznenađuje da mnoge crkve čak potiču pohlepu kod svojih članova, jer ih pozivaju da igraju razne igre na sreću koje crkvi donose novac.

Suprotno tome, Jehovini svjedoci nastoje oponašati Isusa i njegove učenike iz prvog stoljeća. Oni nemaju plaćeno svećenstvo. Svaki Jehovin svjedok ima odgovornost propovijedati drugima ‘dobru vijest o kraljevstvu’ (Matej 24:14). Stoga preko šest milijuna njih ljudima diljem svijeta donosi “vodu života” zabadava (Otkrivenje 22:17). Tako čak i oni koji su “bez novaca” mogu imati koristi od biblijske poruke (Izaija 55:1). Premda Jehovini svjedoci svoje svjetsko djelo financiraju dobrovoljnim prilozima, nikada ne iznuđuju novac. Kao pravi Božji sluge, oni nisu “trgovci Božjom riječi”, nego govore “potaknuti iskrenošću, da, kao poslani od Boga” (2. Korinćanima 2:17).

 Zašto onda Jehovini svjedoci troše svoja sredstva da bi pomagali drugima? Što ih na to motivira? Znači li to što besplatno propovijedaju da nemaju nikakvu nagradu za svoj trud?

Današnje prave kršćane prvenstveno motivira želja da ugode Jehovi, a ne da se obogate. Time pružaju odgovor na izazov Sotone Đavla star nekoliko tisuća godina. Promatrajući pravednog Joba, Sotona je izazovno pitao Jehovu: “Eda li se uzalud Job boji Boga?” Sotona je tvrdio da Job služi Bogu samo zato što ga je Bog ogradio, odnosno pružao mu zaštitu. No kada Job ne bi imao takvu materijalnu sigurnost, tvrdio je Sotona, prokleo bi Boga u lice! (Job 1:7-11).

Kako bi Sotoni odgovorio na tu izazovnu tvrdnju, Bog mu je dopustio da iskuša Joba rekavši: “Sve što ima neka je u tvojoj ruci” (Job 1:12). Što se dokazalo? Job je dokazao da je Sotona lažac. Ostao je vjeran usprkos svim nevoljama koje su ga zadesile. Rekao je: “Dokle dišem, neću odstupiti od svoje besprijekornosti” (Job 27:5, 6).

Danas oni koji obožavaju pravog Boga pokazuju sličan stav kao i Job. Oni ne služe Bogu zbog materijalne koristi.

Daljnji razlog zašto su pravi kršćani spremni ‘davati badava’ je to što su i sami ‘badava dobili’ od Boga. Ljudi su robovi grijeha i smrti zbog grijeha svog praoca Adama (Rimljanima 5:12). Jehova je iz velike ljubavi dao svog Sina kako bi žrtvenom smrću umro za čovječanstvo te je tako Bog platio visoku cijenu. Ljudi to ničim nisu mogli zaslužiti. Ne, to je dar od Boga (Rimljanima 4:4; 5:8; 6:23).

U vezi s time Pavao je prema Rimljanima 3:23, 24 pomazanim kršćanima rekao: “Svi su sagriješili i ne dostižu Božju slavu, i besplatni dar je to što ih se proglašava pravednima po njegovoj nezasluženoj dobrohotnosti posredstvom oslobođenja otkupninom koju je platio Krist Isus.” Oni koji se nadaju da će vječno živjeti na Zemlji također primaju taj “besplatni dar”. Taj dar uključuje i čast da mogu biti proglašeni pravednima kao Jehovini prijatelji (Jakov 2:23; Otkrivenje 7:14).

Zahvaljujući Kristovoj otkupnoj žrtvi, svaki kršćanin može služiti Bogu na prihvatljiv način. Apostol Pavao je napisao: “Postao [sam] sluga toga [svete tajne] u skladu s besplatnim darom Božje nezaslužene dobrohotnosti” (Efežanima 3:4-7). Budući da je služba koju je Bog povjerio svojim pravim slugama dar koji oni ne mogu zaslužiti ili zaraditi, nipošto ne bi bilo u redu da traže novac za to što drugima govore o tom daru.

Znači li to onda da Bog od kršćana očekuje da mu služe bez da zauzvrat dobiju neku nagradu? Ne. Apostol Pavao je svojim suvjernicima rekao: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu” (Hebrejima 6:10; 5. Mojsijeva 32:4). Upravo suprotno, on “nagrađuje one koji ga usrdno traže” (Hebrejima 11:6). No nije li obećanje o vječnom životu u Raju mamac za sebično služenje Bogu? (Luka 23:43).

Nipošto. Prije svega, sam je Bog u čovjeka usadio želju za vječnim životom u Raju na Zemlji. On je prvom ljudskom paru namijenio takvu budućnost (1. Mojsijeva 1:28; 2:15-17). Osim toga, premda su zbog grijeha Adama i Eve njihovi potomci izgubili mogućnost da vječno žive, Jehova je ljudima ponovno pružio tu priliku. Stoga je Bog u svojoj Riječi obećao da će “stvorenje biti oslobođeno od ropstva raspadljivosti i imati slavnu slobodu Božje djece” (Rimljanima 8:21). Stoga je sasvim ispravno da današnji kršćani, kao i Mojsije u drevno doba, ‘pažljivo gledaju na dobivanje nagrade’ (Hebrejima 11:26). Bog ne daje tu nagradu da bi podmitio ljude. Daje ju jer iskreno ljubi one koji mu služe (2. Solunjanima 2:16, 17). A mi mu uzvraćamo tako što ga “ljubimo, jer je on prvo ljubio nas” (1. Ivanova 4:19).

Pa ipak, kršćani bi uvijek iznova trebali preispitati iz kojih motiva služe Bogu. U Ivanu 6:10-13 izvještava se da je Isus čudom nahranio mnoštvo od preko pet tisuća ljudi. Nakon toga su ga neki počeli slijediti, ali samo iz sebičnih interesa. Isus im je rekao: ‘Vi me tražite zato što ste jeli od kruhova i nasitili se’ (Ivan 6:26). Nekoliko desetaka godina kasnije i neki su predani kršćani služili Bogu, ali “ne s čistim poticajem” (Filipljanima 1:17). Neki koji ‘nisu pristajali uz zdrave riječi Isusa Krista’ čak su tražili načine da iskoriste kršćane s kojima su se družili (1. Timoteju 6:3-5).

Kršćanin koji bi služio Bogu samo zato što želi vječno živjeti u Raju također bi mu mogao služiti iz sebičnih motiva. To bi s vremenom moglo dovesti do duhovnog pada. Budući da Sotonin svijet traje dulje nego što su mnogi očekivali, takav bi kršćanin mogao početi ‘malaksati’ jer mu izgleda da kraj kasni (Galaćanima 6:9). Čak bi mogao postati ogorčen što se žrtvovao u materijalnom pogledu. No Isus nas podsjeća: “Ljubi Jehovu, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svim svojim umom” (Matej 22:37). Doista, osoba koja služi Bogu prvenstveno iz ljubavi ne služi mu samo na određeno vrijeme. Ona je odlučna u svu vječnost služiti Jehovi! (Mihej 4:5). Takva osoba ne žali ni zbog koje žrtve koju je učinila kako bi služila Bogu (Hebrejima 13:15, 16). Ljubav prema Bogu potiče je da joj Božja volja bude na prvom mjestu u životu (Matej 6:33).

Danas preko šest milijuna onih koji obožavaju pravog Boga ‘spremno se nude’ Jehovi kako bi mu služili (Psalam 110:3). Jesi li i ti među njima? Ako nisi, razmisli o tome što ti Bog nudi: pravu spoznaju istine (Ivan 17:3); oslobođenje od ropstva krivim vjerskim učenjima (Ivan 8:32); nadu u vječni život (Otkrivenje 21:3, 4). Jehovini svjedoci mogu ti pomoći da saznaš kako sve to što ti Bog nudi možeš i dobiti — i to badava.