Objavljujmo Jehovinu slavu!
“Dajte Jehovi slavu i čast. Dajte Jehovi slavu prema imenu njegovu” (PSALAM 96:7, 8).
1, 2. Tko daje hvalu Jehovi, i koga se još potiče da to čini?
JESEJEV sin David odrastao je kao pastir u blizini Betlehema. Mora da je često u tišini noći promatrao golemo prostranstvo zvjezdanog neba dok je na samotnim pašnjacima čuvao očeva stada ovaca. Nesumnjivo su mu navirala ta živa sjećanja kad je, nadahnut Božjim svetim duhom, sastavio i otpjevao prelijepe riječi 19. Psalma: “Nebesa kazuju slavu Božju, i djela ruku njegovih glasi svod nebeski. Po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i riječi njihove na kraj vasiljene” (Psalam 19:1, 4).
2 Jehovina zadivljujuće stvorena nebesa bez govora, riječi i glasa objavljuju njegovu slavu dan za danom, iz noći u noć. Djela stvaranja nikada ne prestaju objavljivati Božju slavu, a kad razmišljamo o tome da nijemo svjedoče “po svoj zemlji”, što je vidljivo svim njenim stanovnicima, shvaćamo koliko smo neznatni. Međutim, to što djela stvaranja svjedoče bez riječi nije dovoljno. Vjerne se ljude potiče da im se pridruže tako da riječima daju svjedočanstvo. Jedan od pisaca Psalama čije nam ime nije poznato obratio se vjernim Božjim slugama sljedećim nadahnutim riječima: “Dajte Jehovi slavu i čast. Dajte Jehovi slavu prema imenu njegovu” (Psalam 96:7, 8). Oni koji imaju prisan odnos s Jehovom presretni su što mogu ispuniti taj poziv. No što je uključeno u davanje slave Bogu?
3. Zašto ljudi daju slavu Bogu?
3 Ni same riječi nisu dovoljne. Izraelci iz Izaijinog vremena slavili su Boga usnama, no većina pritom nije bila iskrena. Jehova je preko Izaije rekao: ‘Ovaj mi se narod približuje ustima svojima i usnama svojim poštuje me, a srce im daleko stoji od mene’ (Izaija 29:13). Svaka hvala koju su izrekli nije imala nikakvog smisla. Da bi hvala bila valjana, ona mora dolaziti iz srca koje je ispunjeno ljubavlju prema Jehovi, a potrebno je i iskreno priznati da nitko drugi ne zaslužuje da ga slavimo. Jedino je Jehova Stvoritelj. On je Svemogući Bog, najpravednija osoba u svemiru, oličenje ljubavi. On je izvor našeg spasenja i jedini Vladar kojem sve što postoji na nebu i na Zemlji duguje podložnost (Otkrivenje 4:11; 19:1). Ako doista vjerujemo u to, slavimo ga svim srcem!
4. Koje je upute dao Isus o tome kako slaviti Boga, i kako ih možemo ispuniti?
4 Isus Krist nam je objasnio kako slaviti Boga. Rekao je: “Ovime se moj Otac proslavljuje: da donosite mnogo ploda i da pokažete da ste moji učenici” (Ivan 15:8). Kako donosimo mnogo ploda? Kao prvo, tako da cijelom dušom sudjelujemo u propovijedanju ‘dobre vijesti o kraljevstvu’ i time zajedno sa svim što je stvoreno ‘kazujemo’ o Božjim ‘nevidljivim svojstvima’ (Matej 24:14; Rimljanima 1:20). Osim toga, na taj način sve što postoji ima — bilo direktno bilo indirektno — udio u stvaranju novih učenika, a oni pomažu da se još više hvali Jehovu Boga. Kao drugo, tako da razvijamo plodove koje smo stekli djelovanjem svetog duha i nastojimo oponašati izvanredne osobine Jehove Boga (Galaćanima 5:22, 23; Efežanima 5:1; Kološanima 3:10). Zahvaljujući tome naše svakodnevno vladanje slavi Boga.
‘Po cijeloj zemlji’
5. Objasni kako je Pavao istaknuo da kršćani imaju odgovornost slaviti Boga govoreći drugima o svojoj vjeri.
5 Pavao je u svom pismu Rimljanima istaknuo da kršćani imaju odgovornost slaviti Boga govoreći drugima o svojoj vjeri. Jedna od glavnih poruka knjige Rimljanima jest ta da samo oni koji vjeruju u Isusa Krista mogu biti spašeni. U 10. poglavlju tog pisma Pavao je rekao da su Izraelci u njegovo vrijeme još uvijek željeli postići pravednost držeći se Mojsijevog zakona, premda je ‘Krist bio svršetak Zakona’. Stoga Pavao kaže: “Ako javno izjavljuješ tu ‘riječ koja je u tvojim ustima’, da je Isus Gospodin, i u svom srcu pokazuješ vjeru da ga je Bog podignuo iz mrtvih, bit ćeš spašen.” Otada više nije bilo “razlike između Židova i Grka, jer nad svima je isti Gospodin, koji je bogat prema svima koji ga prizivaju. Jer ‘svatko tko priziva Jehovino ime, bit će spašen’” (Rimljanima 10:4, 9-13).
6. Kako je Pavao primijenio Psalam 19:4?
6 Pavao potom postavlja logična pitanja: “Kako će prizivati onoga u koga nisu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za koga nisu čuli? A kako će čuti ako nitko ne bude propovijedao?” (Rimljanima 10:14). On o Izraelu kaže: “Nisu svi bili poslušni dobroj vijesti.” Zašto? Zato što nisu imali vjere, a ne zato što nisu imali prilike čuti je. Pavao to dokazuje citirajući Psalam 19:4 i primjenjujući ga na kršćansko djelo propovijedanja, a ne na svjedočanstvo koje bez riječi daju djela stvaranja. On kaže: “Pa, ustvari, ‘po cijeloj je zemlji otišao njihov glas, i njihove riječi do krajeva nastanjene zemlje’” (Rimljanima 10:16, 18). Da, kao što neživa djela stvaranja slave Jehovu, tako su i kršćani u prvom stoljeću posvuda propovijedali dobru vijest spasenja i na taj način hvalili Boga ‘po cijeloj zemlji’. U svom pismu Kološanima Pavao je opisao i to u kolikoj se mjeri proširila dobra vijest. Rekao je da se dobra vijest propovijedala “u svem stvorenju koje je pod nebom” (Kološanima 1:23).
Revni svjedoci
7. Koji zadatak imaju kršćani prema Isusovim riječima?
7 Pavao je pismo Kološanima vjerojatno napisao oko 27 godina nakon smrti Isusa Krista. Kako se djelo propovijedanja moglo proširiti sve do Kolosa u tom prilično kratkom periodu? Bilo je to moguće zato što su kršćani u prvom stoljeću bili revni, a Jehova je blagoslovio njihovu revnost. Isus je prorekao da će njegovi sljedbenici biti gorljivi propovjednici kad je rekao: “U svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest” (Marko 13:10). Tom je proročanstvu dodao zapovijed zapisanu u zadnjim recima Matejevog Evanđelja: “Idite dakle i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20). Nedugo nakon Isusovog uzlaska na nebo njegovi su sljedbenici počeli ispunjavati te riječi.
8, 9. Kako su prema Djelima apostolskim kršćani reagirali na Isusove zapovijedi?
8 Prvo što su vjerni Isusovi sljedbenici učinili nakon izlijevanja svetog duha na Pentekost 33. n. e. bilo je to da su počeli propovijedati, govoreći mnoštvu u Jeruzalemu “o veličanstvenim Božjim stvarima”. Njihovo je propovijedanje zaista urodilo plodom, pa se krstilo “oko tri tisuće duša”. Ti su učenici nastavili javno i revno hvaliti Boga, i to s dobrim rezultatima (Djela apostolska 2:4, 11, 41, 46, 47).
9 Aktivnosti kršćana ubrzo su privukle pažnju vjerskih vođa. Uznemireni slobodom govora Petra i Ivana, zapovjedili su toj dvojici apostola da prestanu propovijedati. Oni su im odgovorili: “Mi ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli.” Nakon što su Petru i Ivanu zaprijetili i oslobodili ih, njih su dvojica otišla k svojoj braći i svi su se zajedno pomolili Jehovi. Hrabro su zamolili Jehovu: “Daj svojim slugama da i dalje sa svom odvažnošću govore tvoju riječ” (Djela apostolska 4:13, 20, 29).
10. Do kakvog je protivljenja došlo, i kako su pravi kršćani reagirali?
10 Ta je molitva bila u skladu s Jehovinom voljom, što je postalo očito nešto kasnije. Apostoli su bili uhapšeni, no jedan ih je anđeo na čudesan način oslobodio. Rekao im je: “Idite i, kad stanete u hramu, govorite narodu sve riječi o ovom životu” (Djela apostolska 5:18-20). Budući da su apostoli tako i učinili, Jehova ih je nastavio blagoslivljati. Tako su ‘svaki dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu, Isusu’ (Djela apostolska 5:42). Očito je da snažno protivljenje nipošto nije moglo spriječiti Isusove sljedbenike da javno daju slavu Bogu.
11. Kakav su stav prema djelu propovijedanja imali prvi kršćani?
11 Nedugo nakon toga Stjepan je bio uhapšen i kamenovan. Njegovo ubojstvo pokrenulo je žestoko progonstvo u Jeruzalemu i svi su učenici, osim apostola, bili prisiljeni napustiti grad. Je li ih progonstvo obeshrabrilo? Nipošto. O tome čitamo: “Oni koji su se raspršili prolazili su tim krajevima objavljujući riječ dobre vijesti” (Djela apostolska 8:1, 4). Ta je revnost u objavljivanju Božje slave uvijek iznova bila očita. U 9. poglavlju Djela apostolskih čitamo da je farizej Savao iz Tarza putovao u Damask kako bi tamo započeo progoniti Isusove učenike te da je na tom putu vidio Isusa u viziji i oslijepio. U Damasku mu je Ananija čudom vratio vid. Što je bilo prvo što je Savao — kasnije nazvan apostol Pavao — učinio? U izvještaju stoji: “Odmah je u sinagogama počeo propovijedati Isusa, da je on Sin Božji” (Djela apostolska 9:20).
Svi su sudjelovali u propovijedanju
12, 13. (a) Koje zanimljive misli o kršćanskoj skupštini iz prvog stoljeća navode povjesničari? (b) Kako knjiga Djela apostolska i Pavlove riječi potvrđuju izjave povjesničara?
12 Opće je poznato da su svi iz kršćanske skupštine u prvom stoljeću sudjelovali u djelu propovijedanja. Philip Schaff o kršćanima u tom vremenu piše: “Svaka je skupština bila zajednica misionara i svaki je kršćanin bio misionar” (History of the Christian Church). U jednom djelu W. S. Williamsa stoji: “U globalu gledano, dokazi upućuju na to da su svi kršćani iz iskonske Crkve, naročito oni koji su imali karizmatski dar [darove duha], propovijedali evanđelje” (The Glorious Ministry of the Laity). On također tvrdi: “Isus Krist nikako nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove.” Čak je i Celzo, protivnik kršćanstva iz starog doba, napisao: “Ljudi koji su se bavili obrađivanjem vune, postolari, kožari, posve neobrazovane i priproste osobe, bili su revni propovjednici evanđelja.”
13 Istinitost ovih izjava potvrđuje povijesni izvještaj Djela apostolskih. Na Pentekost 33. n. e., nakon izlijevanja svetog duha, svi su učenici, kako muškarci tako i žene, javno objavljivali veličanstvene Božje stvari. Nakon progonstva do kojeg je došlo poslije Stjepanove smrti svi kršćani koji su otišli iz Jeruzalema posvuda su širili dobru vijest. Oko 28 godina kasnije Pavao je svim hebrejskim kršćanima, a ne samo nekoj maloj grupi svećenika, napisao sljedeće: “Preko njega uvijek prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje daju javnu izjavu za njegovo ime!” (Hebrejima 13:15). Opisujući svoj stav prema djelu propovijedanja, Pavao je rekao: “A ako objavljujem dobru vijest, to za mene nije razlog da se hvalim, jer na meni je dužnost. Zaista, jao meni ako ne objavljujem dobru vijest!” (1. Korinćanima 9:16). Nema sumnje da su jednako mislili svi vjerni kršćani u prvom stoljeću.
14. U kom su pogledu povezani vjera i propovijedanje?
14 Da, pravi kršćanin mora sudjelovati u djelu propovijedanja zato što je ono usko povezano s vjerom. Pavao je rekao: “Srcem se pokazuje vjera za pravednost, a ustima se daje javna izjava za spasenje” (Rimljanima 10:10). Da li samo mala grupa ljudi u skupštini — kao što je naprimjer svećenstvo — pokazuje vjeru i stoga ima odgovornost propovijedati? * Naravno da ne! Svi pravi kršćani razvijaju snažnu vjeru u Gospodina Isusa Krista i osjećaju se potaknutima govoriti o toj vjeri drugima. U suprotnom bi njihova vjera bila mrtva (Jakov 2:26). Budući da su svi vjerni kršćani u prvom stoljeću naše ere na taj način pokazivali vjeru, Jehovino se ime hvalilo u velikoj mjeri.
15, 16. Navedi primjere koji pokazuju da je djelo propovijedanja napredovalo unatoč problemima.
15 Jehova je u prvom stoljeću blagoslovio svoj narod porastom unatoč problemima unutar i izvan skupštine. Naprimjer, 6. poglavlje Djela apostolskih sadrži izvještaj o nesuglasici između obraćenika koji su govorili hebrejski i onih koji su govorili grčki. Problem su riješili apostoli. O tome kakva je bila situacija nakon toga čitamo: ‘Božja riječ je sve više rasla, i broj učenika u Jeruzalemu veoma se umnožavao; i veliko mnoštvo svećenika postalo je poslušno vjeri’ (Djela apostolska 6:7).
16 Kasnije je iz političkih razloga došlo do zategnutih odnosa između judejskog kralja Heroda Agripe te stanovnika Tira i Sidona. Ti su stanovnici zamolili za mir, pa je Herod, budući da je bio polaskan, održao govor. Okupljeno mnoštvo počelo je vikati: “To je Božji glas, a ne ljudski!” Istog časa Jehovin je anđeo udario Heroda Agripu i on je umro “jer nije dao slavu Bogu” (Djela apostolska 12:20-23). Kakvo je to samo zaprepaštenje izazvalo među onima koji su svoju nadu polagali u ljudske vođe! (Psalam 146:3, 4). No kršćani nisu prestali slaviti Jehovu. Na koncu je ‘Jehovina riječ sve više rasla i širila se’ unatoč takvoj političkoj nestabilnosti (Djela apostolska 12:24).
Nekad i sad
17. Što je sve više osoba činilo u prvom stoljeću?
17 Da, kršćanske skupštine u prvom stoljeću sastojale su se od revnih, gorljivih hvalitelja Jehove Boga. Svi vjerni kršćani sudjelovali su u širenju dobre vijesti. Neki su naišli na one koji su željeli slušati te su ih u skladu s Isusovim riječima učili da drže sve što je on zapovjedio (Matej 28:19, 20). Posljedica toga bio je rast skupština, pa je sve više osoba davalo hvalu Jehovi, baš kao i kralj David u drevno doba. Svi su imali razloga ponoviti nadahnute riječi: “Slaviću te, Jehova Bože moj, svim srcem svojim, i poštovaću ime tvoje dovijeka. Jer je milost tvoja velika nada mnom” (Psalam 86:12, 13).
18. (a) Koja razlika postoji između kršćanske skupštine u prvom stoljeću i današnjeg svijeta kršćanstva? (b) O čemu ćemo govoriti u sljedećem članku?
18 Profesor teologije Allison A. Trites rekao je u vezi s tim nešto zanimljivo. Uspoređujući današnji svijet kršćanstva s onim u prvom stoljeću, izjavio je: “Danas u crkvama porast obično usljeđuje zbog biološkog rasta (djeca postanu članovi iste religije kao i njihova obitelj) ili preseljenja (osoba se preseli iz jedne župe u drugu). Međutim, u Djelima apostolskim porast je uslijedio zbog obraćenja ljudi budući da je Crkva tek počela djelovati.” Znači li to da pravo kršćanstvo više ne doživljava porast onako kako je Isus rekao da bi trebalo? Dakako da ne znači. Pravi su kršćani danas jednako revni u javnom davanju hvale Bogu kao i kršćani u prvom stoljeću. O tome ćemo govoriti u sljedećem članku.
^ odl. 14 Riječi “kler” (svećenstvo) i “klerički” potječu od grčke riječi kleros koja u osnovi znači “ždrijeb” ili “nasljedstvo”. Kad se u 1. Petrovoj 5:2, 3 govori o Božjem nasljedstvu, koristi se riječ kleros, a misli se na cijelo “Božje stado”.
[Slika na stranicama 8 i 9]
Nebeski svod bez prestanka svjedoči o Jehovinoj slavi
[Zahvala]
Ljubaznošću Anglo-Australian Observatorya, fotografija Davida Malina
[Slike na stranici 10]
Djelo propovijedanja i molitva usko su povezani