ZAŠTO smo se moja supruga Ann i ja iz relativno mirne Engleske preselili u tu nemirnu afričku zemlju? Premda sam po prirodi pomalo sklon avanturama, preselio sam se prvenstveno zahvaljujući misionarskom duhu koji sam razvio promatrajući izvrstan primjer svojih roditelja, revnih propovjednika Kraljevstva.

Sjećam se kada su jednog vrućeg dana u kolovozu 1946. Jehovini svjedoci prvi puta posjetili moje roditelje. Činilo mi se da roditelji satima razgovaraju s njima na vratima. Fraser Bradbury i Mamie Shreve nastavili su posjećivati moje roditelje sljedećih nekoliko mjeseci, tijekom kojih se život naše obitelji drastično promijenio.

Moji su roditelji bili uključeni u brojne aktivnosti u našem mjestu. Naprimjer, kratko prije nego su počeli proučavati Bibliju, kuću su oblijepili plakatima Winstona Churchilla. Tijekom poslijeratnih izbora naša je kuća bila sjedište Konzervativne stranke. Osim toga, naša se obitelj družila s mnogim crkvenim dostojanstvenicima i drugim uglednim osobama  iz mjesta. Premda sam imao samo devet godina, primijetio sam da su naši rođaci bili šokirani kad su saznali da ćemo postati Jehovini svjedoci.

Jehovini svjedoci s kojima smo se družili svojom su revnošću i neustrašivošću potaknuli moje roditelje da počnu sudjelovati u službi propovijedanja. Ubrzo je otac u našem mjestu, Spondonu, uz pomoć pojačala počeo držati govore na otvorenom, na području s najviše trgovina, a mi djeca stajali smo na uočljivim mjestima držeći časopise Kula stražara i Probudite se! Ponekad su mi pristupila djeca s kojom sam išao u školu, a tada bih, moram priznati, najradije propao u zemlju.

Dobar primjer roditelja potaknuo je moju stariju sestru Daphne da krene u pionirsku službu. Godine 1955. pohađala je Biblijsku školu Gilead i kao misionarka otišla služiti u Japan. * Za razliku od nje, moja mlađa sestra Zoe prestala je služiti Jehovi.

Ja sam u to vrijeme završavao fakultet, a studirao sam grafiku. Glavna tema o kojoj su razgovarali moji kolege s fakulteta bila je odlazak u vojsku. Kad sam im rekao da mi savjest ne dozvoljava služiti vojsku, mislili su da se šalim. Tako sam imao mnogo prilika da s nekim studentima razgovaram na temelju Biblije. Budući da sam odbio ići u vojsku, ubrzo sam bio osuđen na godinu dana zatvora. Jedna kolegica s fakulteta koja je pokazala zanimanje za biblijsku poruku kasnije je postala moja supruga. No prepustit ću Ann da ispriča kako je upoznala istinu.

“Moja obitelj nije bila religiozna, pa nisam bila krštena ni u jednoj religiji. Ipak, religija me zanimala, tako da sam posjetila svaku crkvu u koju su odlazili moji prijatelji. Slušajući žive razgovore koje su Tom i još jedan Jehovin svjedok vodili s ostalim studentima na fakultetu, zainteresirala sam se za Bibliju. Veoma me iznenadilo kad su njih dvojica završili u zatvoru jer su odbili služiti vojsku.

Dopisivala sam se s Tomom dok je bio u zatvoru i to je produbilo moje zanimanje za Bibliju. Kad sam se preselila u London kako bih nastavila školovanje, počela sam proučavati Bibliju s Muriel Albrecht. Muriel je prije služila kao misionarka u Estoniji te mi je zajedno sa svojom majkom bila veliki izvor ohrabrenja. Nekoliko tjedana kasnije počela sam ići na sastanke te stajati s časopisima Kula stražara i Probudite se! na željezničkoj stanici Victoria.

Išla sam na sastanke skupštine Southwark u južnom dijelu Londona. Braća i sestre u toj skupštini bili su različitih nacionalnosti, a mnogi od njih živjeli su vrlo skromno. Premda me nisu poznavali, prihvatili su me kao člana obitelji. Ljubav koju sam osjetila u skupštini snažno me uvjerila da sam pronašla istinu, stoga sam se krstila 1960. godine.”

Kasnije te godine Ann i ja smo se vjenčali. Cilj nam je bio započeti misionarsku službu. No okolnosti su nam se promijenile kad smo saznali da je Ann trudna. Nakon što nam se rodila kćerka Sara, još uvijek smo željeli  služiti u nekoj od zemalja gdje je bila veća potreba za propovjednicima Kraljevstva. Poslao sam molbe za posao u razne zemlje i konačno sam u svibnju 1966. od Ministarstva prosvjete Ugande primio dopis da sam dobio posao. No Ann je tada bila trudna s našim drugim djetetom. Neki su smatrali da nam s obzirom na okolnosti nije pametno ni pomišljati na preseljenje. Posavjetovali smo se s liječnikom i on nam je rekao: “Ako namjeravate otići, onda morate otputovati prije nego vam supruga bude u sedmom mjesecu trudnoće.” Stoga smo odmah odletjeli za Ugandu. Tako su naši roditelji vidjeli svoju drugu unuku Rachel tek kad je imala dvije godine. Danas kad i sami imamo unuke, u potpunosti razumijemo koliko su naši roditelji bili samopožrtvovni i zahvalni smo im za to.

Kad smo 1966. stigli u Ugandu, bili smo i oduševljeni i preplašeni. Čim smo izašli iz aviona oduševilo nas je to što je sve oko nas bilo živih boja. Najprije smo živjeli nedaleko od gradića Igange, koji je udaljen 50 kilometara od Jinje, grada kod kojeg izvire Nil. Najbliža grupa Jehovinih svjedoka bila nam je ona u Jinji. U toj su grupi služili misionari Gilbert i Joan Walters te Stephen i Barbara Hardy. Da bismo supruga i ja mogli više pomagati grupi, zatražio sam premještaj kako bih radio u Jinji. Preselili smo se ubrzo nakon što se rodila Rachel. Bili smo radosni što u Jinji možemo služiti s tom malom grupom naše bogobojazne braće, koja je s vremenom postala druga skupština u Ugandi.

Ann i ja mislimo da nismo mogli odabrati bolje mjesto za podizanje obitelji. Imali smo divnu priliku surađivati s misionarima iz raznih zemalja i pomagati tek osnovanoj skupštini da raste. Uživali smo u druženju s našom braćom i sestrama iz Ugande koji su nas često posjećivali. Stanley i Esinala Makumba bili su nam naročito ohrabrenje.

No budući da smo živjeli okruženi raznim interesantnim životinjama, braća nisu bila jedini posjetitelji koje smo imali. Noću bi iz Nila izlazili vodenkonji i kretali se odmah uz našu kuću. Dobro se sjećam i kad nam je u vrt došao šest metara dugačak udav. Ponekad smo znali posjetiti rezervate divljih životinja u kojima su se lavovi i ostale divlje životinje slobodno kretali.

U službu propovijedanja išli smo s dječjim kolicima, što je ljudima bio neobičan prizor jer nikada nisu vidjeli da se djecu vozi u kolicima. Posjećivali bismo ljude od kuće do kuće, a za nama bi išla mala djeca. Ljudi su prema nama bili ljubazni i radoznalo nas  promatrali, a zatim bi dodirnuli našu bebu bijele kože. Uživali smo svjedočiti tim vrlo uljudnim ljudima. Činilo nam se da će svi oni upoznati istinu jer smo lako započinjali biblijske studije. Međutim, mnogima je bilo teško prekinuti s običajima koji nisu u skladu s Biblijom. No mnogi drugi ipak su prihvatili biblijska visoka moralna mjerila i tako se skupština povećavala. Značajan događaj za skupštinu u Jinji bio je prvi pokrajinski sastanak koji je održan 1968. godine. Tom su se prilikom krstili neki s kojima smo proučavali Bibliju. Nikada nećemo zaboraviti njihovo krštenje u Nilu. No mir koji smo uživali ubrzo je bio narušen.

Godine 1971. general Idi Amin domogao se vlasti. U Jinji je zavladao kaos. Bili smo kod kuće i u vrtu pili čaj, a onda je došlo do pucnjave koju sam spomenuo u uvodu. Tijekom sljedeće dvije godine iz zemlje su protjerani svi Azijci. Mnogi su stranci odlučili napustiti zemlju. Škole i bolnice teško su stradale. Uslijedila je strašna vijest o zabrani djela Jehovinih svjedoka. Ministarstvo prosvjete nas je zbog sigurnosti premjestilo u Kampalu, glavni grad Ugande. To se pokazalo jako dobrim iz dva razloga. U Kampali nas ljudi nisu poznavali, pa smo se mogli slobodno kretati. Osim toga, u tamošnjoj je skupštini, kao i u službi propovijedanja, bilo mnogo posla.

Brian i Marion Wallace sa svoje dvoje djece bili su u sličnoj situaciji kao mi, a i oni su odlučili ostati u Ugandi. Mnogo nam je značilo što smo tijekom tog teškog perioda zajedno s njima služili u skupštini u Kampali. Iskustva naše braće koja su služila pod zabranom u drugim zemljama pružala su nam veliko ohrabrenje. Sastajali smo se u manjim grupama, a jednom mjesečno organizirali bismo veće okupljanje u nekom od botaničkih vrtova u Entebbeu, što nije bilo upadljivo jer je djelovalo kao da smo na izletu. Našim se kćerkama to jako svidjelo.

U službi propovijedanja morali smo biti veoma oprezni. Bilo bi previše sumnjivo da bijelac posjeti Uganđanina u kući. Stoga smo propovijedali u trgovinama, zgradama i kompleksima nekih obrazovnih ustanova. Jedan način kako sam u trgovinama započinjao razgovor bio je da pitam za neku namirnicu koju sam znao da se više ne može nabaviti,  naprimjer za šećer ili rižu. Kad bi se trgovac počeo jadati na situaciju u zemlji, prenio bih mu poruku o Kraljevstvu. Bila je to djelotvorna metoda svjedočenja. Ponekad mi je trgovac, osim što je prihvatio da ga ponovno posjetim, čak dao neke namirnice koje se teško moglo nabaviti.

U zemlji je s vremenom zavladalo veliko nasilje. Zbog sve lošijih odnosa s Velikom Britanijom, vlasti Ugande nisu mi htjele obnoviti radnu dozvolu. Stoga smo se 1974, nakon što smo u Ugandi proveli osam godina, morali oprostiti od svoje braće. No naš se misionarski duh nije ugasio.

U siječnju 1975. iskoristili smo priliku da propovijedamo u Papui Novoj Gvineji. Tako smo započeli predivnu službu na tom dijelu Tihog oceana, gdje smo proveli osam godina. Druženje s braćom i služba ispunili su nam život i donijeli bogate blagoslove.

Naša obitelj pamti godine koje smo proveli u Papui Novoj Gvineji po dramama — točnije, po biblijskim dramama. Svake smo godine sudjelovali u pripremi drame za oblasni kongres i pritom se stvarno zabavljali! Družili smo se s mnogim duhovno jakim obiteljima, što je imalo dobar utjecaj na naše djevojke. Naša starija kćerka Sara udala se za specijalnog pionira Raya Smitha. Služili su kao specijalni pioniri blizu granice s Irian Jayom (danas Papua, pokrajina u Indoneziji). Živjeli su u slamnatoj kolibi u jednom selu i Sara kaže da joj je vrijeme koje su tamo proveli u službi bilo izvrsno školovanje.

Nakon što smo osam godina proveli u Papui Novoj Gvineji, mojim je roditeljima bilo potrebno više pomagati. Umjesto da se zbog toga vratimo u Englesku, složili su se da žive s nama, pa smo se 1983. svi preselili u Australiju. Moji su roditelji neko vrijeme proveli i s mojom sestrom Daphne, koja je još uvijek živjela u Japanu. Nakon što su mi roditelji umrli, Ann i ja odlučili smo krenuti u opću pionirsku službu, a pružila nam se prilika i da sudjelujemo u jednoj drugoj službi koja se pokazala pravim izazovom.

Tek smo počeli biti pioniri, a onda smo bili pozvani u pokrajinsku službu. Još sam kao dijete posjete pokrajinskog nadglednika smatrao posebnim događajem. Sad sam i sam bio pokrajinski nadglednik. U odnosu na ostale vidove službe u kojima smo dotad sudjelovali, putujuća služba predstavljala nam je najveći izazov, no Jehova nam je uvijek iznova pomogao na neki nov način.

Kad je 1990. godine brat Theodore Jaracz kao zonski nadglednik posjetio Australiju, upitali smo ga što misli jesmo li Ann i ja prestari da bismo bili punovremeni propovjednici u nekoj stranoj zemlji. Odgovorio nam je: “Što kažete na Solomonske otoke?” Tako smo Ann i ja kao pedesetogodišnjaci napokon otputovali na svoje prvo misionarsko područje koje nam je bilo službeno dodijeljeno.

Solomonski otoci poznati su kao Sretni otoci i posljednjih desetak godina koliko ovdje služimo doista su nam bile sretne. Dok sam služio kao oblasni nadglednik, Ann i ja smo se uvjerili u dobrotu i susretljivost naše braće i sestara na Solomonskim otocima. Duboko nas se dojmila njihova gostoljubivost i strpljenje koje su imali sa mnom dok sam nastojao donekle razumljivo objasniti nešto na solomonskom pidžinu — jeziku s najmanjim fondom riječi.

Ubrzo nakon što smo stigli na Solomonske otoke, protivnici su nas pokušali onemogućiti u tome da koristimo Kongresnu dvoranu. Anglikanska crkva podigla je tužbu protiv Jehovinih svjedoka tvrdeći da se Kongresna dvorana u Honiari djelomično nalazi na zemljištu Crkve. Sud je presudio u korist Crkve, pa smo uložili žalbu Višem sudu. Ukoliko bi presuda za nas bila nepovoljna, morali bismo demontirati našu novu Kongresnu dvoranu s 1 200 mjesta.

Sud je razmatrao slučaj tjedan dana. Tužitelj je vrlo samouvjereno govorio protiv nas. Nakon toga je naš odvjetnik, brat Warren Cathcart s Novog Zelanda, iznoseći snažne dokaze pobio sve optužbe. Vijest o ovom zanimljivom sudskom slučaju brzo se pročula, pa je u petak sudnica bila puna crkvenih dostojanstvenika, službenika vlasti i naše kršćanske braće. Sjećam se da je službeni naziv ovog sudskog procesa greškom glasio: “Država Solomonski otoci i Melanezijska crkva protiv Jehove”. Dobili smo slučaj.

No naš relativno miran život na Sretnim otocima nije potrajao. Ann i ja ponovno smo doživjeli političko previranje i vojni udar. Etnička mržnja dovela je do građanskog rata. Petog lipnja 2000. srušena je vlada, a naoružani pobunjenici zauzeli su glavni grad. Naša Kongresna dvorana nekoliko je tjedana služila kao prihvatilište za osobe koje su ostale bez doma. Vlasti se jako dojmilo kad su vidjele da naša kršćanska braća iz etničkih skupina koje se inače mrze žive kao ujedinjena obitelj pod istim krovom u Kongresnoj dvorani. Bilo je to izvrsno svjedočanstvo!

Čak su i pobunjenici poštovali neutralnost Jehovinih svjedoka. Zahvaljujući tome uspjeli smo nagovoriti jednog zapovjednika da nam dopusti da kamionom prevezemo literaturu i neke potrepštine grupi naše braće koja su se nalazila na području protivničke vojske. Kad smo se ponovno sreli s tim obiteljima koje nismo vidjeli nekoliko mjeseci, svi smo plakali.

Kad se osvrnemo na svoj život koji smo proveli u službi Jehovi, imamo mnogo razloga za zahvalnost. Budući da smo roditelji, pravi nam je blagoslov vidjeti kako obje naše kćerke svaka sa svojim suprugom, Rayem odnosno Johnom, vjerno služe Jehovi. One su nam bile prava podrška dok smo služili na svom misionarskom području.

Posljednjih 12 godina Ann i ja služimo u podružnici Jehovinih svjedoka na Solomonskim otocima i za to smo vrijeme promatrali kako se broj objavitelja Kraljevstva udvostručio, tako da ih sada ima preko 1 800. Nedavno sam bio pozvan da pohađam Školu za članove Odbora podružnice koja se održavala u Pattersonu (New York). Uistinu mogu reći da smo živjeli ispunjenim životom i primili bogate blagoslove zahvaljujući tome što smo zadržali misionarski duh.