Antički sportovi — pobjeda je najvažnija
“SVAKI koji sudjeluje u natjecanju svladava se u svemu.” ‘Ako se tko natječe u igrama, ne biva okrunjen ako se nije natjecao po pravilima’ (1. Korinćanima 9:25; 2. Timoteju 2:5).
Igre o kojima je apostol Pavao govorio bile su sastavni dio drevne grčke civilizacije. Što iz povijesti možemo saznati o tim natjecanjima i atmosferi koja je na njima vladala?
Nedavno je u rimskom Koloseumu održana izložba na temu grčkih igara pod nazivom Nike — Il gioco e la vittoria (“Nike — igra i pobjeda”). * Izložba je pružila uvid u antičke igre i potakla na razmišljanje o kršćanskom pogledu na sport.
Duga povijest igara
Grci nisu bili prvi koji su se bavili sportom. Pa ipak, grčki pjesnik Homer je otprilike u osmom stoljeću pr. n. e. opisao društvo koje je maštalo o herojima, koje je prožimao natjecateljski duh i u kojem se izrazito cijenilo vojničke i atletske vještine. Izložba u Koloseumu pokazala je da su prve svečanosti u Grčkoj bile vjerske prirode, a održavale su se u
čast bogova na pogrebu neke slavne ličnosti. Primjerice, Homerova Ilijada, najstarije očuvano djelo grčke literature, opisuje kako su ugledni ratnici, Ahilovi prijatelji, na Patroklovom ceremonijalnom ukopu ostavili oružje te se natjecali u šakanju, rvanju, bacanju diska i koplja i utrkivali se kolima kako bi dokazali svoje junaštvo.Slične svečanosti počele su se održavati po cijeloj Grčkoj. U izložbenom katalogu moglo se pročitati: “Svečanosti su bile gotovo jedine prigode kad su Grci, iz poštovanja prema bogovima, ostavili po strani svoje vječite i često nasilne sporove te uspjeli svoj karakterističan natjecateljski duh zamijeniti miroljubivim, ali podjednako gorljivim atletskim natjecanjem.”
Skupine grčkih gradova-država uvele su običaj redovitog okupljanja na zajedničkim svetim mjestima kako bi sportskim natjecanjem iskazale počast svojim bogovima. S vremenom su četiri takve svečanosti — Olimpijske i Nemejske igre, posvećene Zeusu, te Pitijske i Istamske igre, posvećene Apolonu odnosno Posejdonu — dobivale na značaju sve dok nisu stekle status panhelenskih igara. Naime, na njima su mogli sudjelovati natjecatelji iz cijelog grčkog svijeta. Na svečanostima se prinosilo žrtve, upućivalo molitve i ujedno se bogovima iskazivalo čast spektakularnim natjecanjima u atletici ili umjetnosti.
Najstarija i najznačajnija takva priredba, za koju se tvrdi da potječe iz 776. pr. n. e., održavala se svake četvrte godine u Olimpiji, u čast boga Zeusa. Druge po važnosti bile su Pitijske igre. Održavale su se u Delfima, blizu najpoznatijeg proročišta antičkog svijeta, i također su uključivale atletska natjecanja. Međutim, naglasak se stavljao na pjesmu i ples u čast Apolonu, zaštitniku pjesništva i glazbe.
Vrste natjecanja
Za razliku od suvremene atletike, natjecalo se u malom broju disciplina i jedino su muškarci mogli sudjelovati. Antičke Olimpijske igre nikad nisu imale više od deset disciplina. Nešto o njima otkrivaju nam kipovi, reljefi, mozaici i crteži na vazama od pečene gline koji su bili izloženi u Koloseumu.
Postojale su tri trkačke discipline: na jedan stadij (oko 200 metara), zatim na dva stadija, što odgovara današnjoj utrci na 400 metara, te dugoprugaška utrka na oko 4 500 metara. Sportaši su trčali i vježbali potpuno nagi. Petoboj (grčki: pentathlon) obuhvaćao je pet disciplina: trčanje, skok udalj, bacanje diska i koplja te rvanje. Natjecanja su uključivala i šakanje te pankration, koji je opisan kao “brutalan sport, kombinacija rvanja i šakanja golim rukama”. Održavale su se i utrke konjskih zaprega kojima se moralo prijeći udaljenost od osam stadija. Kola su bila lagana i straga otvorena, imala su male kotače, a vukla su ih dva ili četiri ždrebeta odnosno konja.
Šakanje je bilo vrlo surovo natjecanje, ponekad s kobnim završetkom. Borci bi oko šaka stegnuli remenje od tvrde kože s umetnutim komadićima metala koji su bili vrlo opasni. Sada sigurno možemo razumjeti zašto se natjecatelj po imenu Stratofont nakon
četiri sata šakanja nije mogao prepoznati u ogledalu. Drevni kipovi i mozaici potvrđuju da su šakači znali biti strašno iznakaženi.Prema pravilima, u rvanju su zahvati bili ograničeni na tijelo iznad pojasa, a pobijedio je onaj koji je protivnika triput bacio na tlo. U pankrationu su pak svi zahvati bili dopušteni. Bili su dozvoljeni udarci rukama i nogama te iščašivanje udova. Zabranjeno je bilo jedino kopanje očiju, grebanje i ujedanje. Cilj je bio prikovati protivnika za zemlju i prisiliti ga na predaju. Jedan grčki pisac rekao je za ovu vrstu natjecanja da “u cijeloj Olimpiji nema boljeg spektakla”.
Najpoznatiji okršaj u pankrationu zbio se navodno 564. pr. n. e. u finalu Olimpijskih igara. Natjecatelj Arahion bio je još toliko pri svijesti da je protivniku koji ga je gušio uspio iščašiti jedan nožni prst. Svladan bolovima, protivnik se predao trenutak prije nego što je Arahion izdahnuo. Suci su Arahionov leš proglasili pobjednikom!
Utrke kolima bile su vrhunac igara. Najviše su ih voljeli aristokrati, budući da je pobjednik bio vlasnik kola i konjâ, a ne vozač. Kritični trenuci natjecanja bili su početak utrke, kad je vozač kola morao ostati unutar svoje staze, te osobito svaki zaokret oko stupova s obje strane staze. Pogreške ili prekršaji znali su izazvati nesreće koje su ovo natjecanje učinile još većim spektaklom.
Nagrada
“U trci svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu”, rekao je apostol Pavao (1. Korinćanima 9:24). Ništa nije bilo tako važno kao pobjeda. Nije bilo srebrne ni brončane medalje, ni drugog ni trećeg mjesta. “Sportašev najvažniji cilj bila je pobjeda, odnosno ‘nike’”, stoji u jednoj izložbenoj knjižici. “Ničim manjim od toga sportaš nije bio zadovoljan, jer je jedino pobjeda bila istinski pokazatelj njegovog fizičkog i moralnog stanja te razlog da se njegovo mjesto njime ponosi.” Tadašnje razmišljanje dobro sažima jedan Homerov stih: “Navikoh vazda valjanim biti.”
Pobjednik u ovim panhelenskim igrama dobio je posve simboličnu nagradu — vijenac od lišća. Pavao ga je nazvao ‘raspadljivom krunom’ (1. Korinćanima 9:25). Ipak, ta je nagrada imala veliku važnost. Ona je bila znak da su prirodne sile pobjedniku podarile svoje moći. Pobjeda je bila životni cilj, a značila je ni manje ni više nego da je osoba miljenik bogova. Po eksponatima se moglo vidjeti kako su antički kipari i slikari zamišljali prizor u kojem Nika, grčka božica pobjede prikazivana s krilima, pobjedniku pruža vijenac. Pobjeda u Olimpiji bila je za svakog sportaša najviše što je mogao postići.
Na Olimpijskim igrama pobjednik je dobio vijenac od lišća divlje masline, na Istamskim od borovih grančica, na Pitijskim od lovorovog lišća, na Nemejskim od lišća divljeg celera. Organizatori drugih igara nudili su novčanu ili neku drugu nagradu da bi privukli najbolje natjecatelje. Neke vaze
koje se kao eksponate moglo vidjeti na izložbi služile su kao nagrade na Panatenejskim igrama, održavanim u Ateni u čast božice Atene. U te amfore prvobitno se stavljalo dragocjeno ulje s područja Atike. Ukrasni crtež na jednoj amfori prikazuje božicu Atenu, a ima i tekst koji glasi: “Nagrada za Atenine natjecatelje.” Na drugoj strani te amfore nalazi se slikovni prikaz jedne discipline, vjerojatno one u kojoj je sportaš odnio pobjedu.Pobjednici bi u svojoj sredini postali heroji te bi proslavili svoje gradove. U čast njihovog povratka organizirane su trijumfalne povorke. Njima u spomen izrađivani su kipovi koje se zatim darivalo bogovima u znak zahvalnosti — bila je to čast koja se inače nije ukazivala smrtnicima. Pjesnici su u pjesmama veličali njihovo junaštvo. Osim toga, pobjednici su dobivali prva mjesta na javnim svečanostima, a od svojih gradova i redovite novčane nagrade.
Gimnazij — škola za atletičare
Sportska natjecanja smatralo se neophodnima za razvijanje vojnih vještina građana. Svaki grčki grad imao je bar jedan gimnazij, gdje se tjelesni odgoj mladih muškaraca povezalo s intelektualnim i duhovnim odgojem. Zgrade gimnazija bile su razmještene oko velikog otvorenog prostora za vježbanje, imale su trijemove i druge natkrivene prostore koje se koristilo kao knjižnice i učionice. Te su ustanove pohađali uglavnom mladići iz bogatih obitelji koji nisu morali raditi, pa su imali vremena za obrazovanje. Tu su se sportaši dugo i naporno pripremali za igre uz pomoć svojih trenera, koji su im ujedno propisivali ishranu te pazili da nemaju spolne odnose.
Posjetitelji izložbe u rimskom Koloseumu mogli su se diviti umjetničkim prikazima sportaša antičkog doba. Bile su to većinom rimske kopije originalnih grčkih skulptura. Budući da se prema antičkoj ideologiji tjelesno savršenstvo poistovjećivalo s moralnim savršenstvom, koje je bilo moguće samo za pripadnike aristokracije, ta skladno građena tijela sportaša ovjenčanih slavom predstavljala su neku vrstu filozofskog ideala. Rimljani su te skulpture smatrali umjetničkim djelima i njima su ukrašavali svoje stadione, terme, vile i palače.
Rimljani su uvijek voljeli nasilne spektakle, stoga su od svih grčkih disciplina koje su bile zastupljene na igrama u Rimu šakanje, rvanje i pankration bili najomiljeniji. Rimljani na te sportove nisu gledali kao na natjecanje ravnopravnih suparnika kojim se utvrđuje njihove kvalitete, već kao na običnu zabavu. Sport se više nije zamišljalo kao dio školovanja vrhunskih ratnika-sportaša. Umjesto toga, Rimljani su grčke igre sveli na zdravu tjelovježbu prije kupanja ili na sportske spektakle s profesionalnim igračima iz nižih slojeva društva, uvelike slične gladijatorskim borbama.
Kršćani i igre
Vjerski karakter igara bio je jedan od razloga zašto su ih se kršćani prvog stoljeća klonili, jer “u kakvoj je suglasnosti Božji hram s idolima?” (2. Korinćanima 6:14, 16). Ali što je s današnjim sportovima?
Naravno, suvremeni sportovi ne održavaju se u čast poganskih bogova. Pa ipak, nije li istina da je kod nekih sportova prisutan gotovo vjerski žar, sličan onome koji su gajili ljudi iz doba antike? Osim toga, izvještaji u posljednjih nekoliko godina pokazuju da su neki sportaši u želji da pobijede uzimali supstancije za povećanje psihofizičkih sposobnosti, čime su znali ugroziti ne samo zdravlje nego i život.
Dostignuća u tjelesnom pogledu kršćanima nisu od prevelikog značaja. Ono što je u Božjim očima lijepo jesu duhovne kvalitete ‘tajne osobe srca’ (1. Petrova 3:3, 4). Naravno, nemaju svi koji se danas bave sportom nezdravi natjecateljski duh, ali mnogi ga ipak imaju. Hoće li nam druženje s njima pomoći u primjenjivanju biblijskog savjeta da ‘ne radimo ništa iz svadljivosti ili iz taštine, nego u poniznosti’? Zar nam ono neće život ispuniti ‘neprijateljstvom, svađom, ljubomorom, izljevima gnjeva, prepirkama i podjelama’? (Filipljanima 2:3; Galaćanima 5:19-21).
Mnogi kontaktni sportovi znaju biti nasilni. Svatko koga privlače takvi sportovi trebao bi se sjetiti riječi iz Psalma 11:5 (NS): “Jehova ispituje i pravednoga i zloga, a onoga tko ljubi nasilje mrzi duša njegova.”
Vježbanje nam može pričinjavati zadovoljstvo kad ga stavimo na odgovarajuće mjesto u svom životu — apostol Pavao je rekao da je ‘tjelesno vježbanje korisno za malo’ (1. Timoteju 4:7-10). Međutim, Pavao je o grčkim igrama govorio samo da prikaže koliko su za kršćane važne osobine poput samosvladavanja i ustrajnosti. Pavlu je najvažnije bilo da od Boga dobije ‘neraspadljivu krunu’, vječni život, i zato je radio na tom cilju (1. Korinćanima 9:24-27; 1. Timoteju 6:12). U tome je on nama danas primjer.
^ odl. 4 Nike na grčkom znači “pobjeda”.
[Slika na stranici 29]
Utrke kolima bile su vrhunac antičkih igara
[Slika na stranici 30]
Ovako su antički umjetnici zamišljali prizor u kojem Nika, božica pobjede prikazivana s krilima, ovjenčava pobjednika