DANA 29. siječnja 1938, samo nekoliko tjedana nakon te neočekivane prosidbe, udala sam se za Tibora, kršćanina koji je prvi svjedočio mojoj obitelji. To nije bila jednostavna odluka. Tada sam tek napunila 18 godina i kao punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka željela sam svoju mladost posvetiti isključivo služenju Bogu. Plakala sam i molila se. Kad sam se smirila, uvidjela sam da me Tibor nije zaprosio tek kako bi mi učinio uslugu te sam shvatila da želim provesti život s tim čovjekom koji me iskreno voli.

No zbog čega sam trebala biti deportirana? Na koncu, živjela sam u zemlji koja se ponosila svojom demokracijom i slobodom vjeroispovijedi. Prije nego što odgovorim, ispričat ću vam nešto više o svom djetinjstvu.

Rodila sam se 26. prosinca 1919. kao dijete grkokatolika koji su živjeli u selu Sajószentpéteru (Mađarska), otprilike 160 kilometara istočno od Budimpešte. Nažalost, moj otac je umro prije nego što sam se rodila. Majka se ubrzo udala za jednog udovca koji je imao četvero djece te smo se preselili u Lučenec, prekrasan grad u tadašnjoj Čehoslovačkoj. U to vrijeme nije bilo jednostavno živjeti u obitelji s očuhom i pastorčadi. Kao najmlađe od petero djece osjećala sam se zapostavljeno. Ekonomska situacija bila je teška, pa nisam imala sve što mi je bilo  potrebno u materijalnom pogledu, a niti dovoljno roditeljske pažnje i ljubavi.

Kad sam imala 16 godina, mučila su me ozbiljna pitanja. S velikim sam zanimanjem čitala o Prvom svjetskom ratu te sam se pitala kako je došlo do takvog krvoprolića između civiliziranih naroda čiji su pripadnici tvrdili da su kršćani. Osim toga, u mnogim je područjima sve više jačao militarizam. Sve to nikako se nije slagalo s onim što sam u crkvi učila o pokazivanju ljubavi prema bližnjima.

Zato sam otišla rimokatoličkom svećeniku te ga upitala: “Koju bismo zapovijed mi kršćani trebali slušati: da idemo u rat i ubijamo naše bližnje ili da ih ljubimo?” Moje ga je pitanje naljutilo, pa mi je rekao da on ljudima prenosi samo ono što mu kažu nadređeni. Slično je bilo i kad sam posjetila kalvinističkog pastora, a zatim i židovskog rabina. Ni oni mi nisu dali nikakav odgovor, već ih je samo zapanjilo neobično pitanje koje sam im postavila. Na kraju sam otišla luteranskom pastoru. I on se naljutio, no prije nego što sam otišla, rekao mi je: “Ako te stvarno zanima odgovor na to pitanje, pitaj Jehovine svjedoke.”

Bezuspješno sam pokušavala pronaći Jehovine svjedoke. Nakon nekoliko dana, kad sam se s posla vratila kući, zatekla sam otvorena vrata. Jedan naočit mladić mojoj je majci čitao iz Biblije. Kroz glavu mi je proletjela misao: ‘To mora da je Jehovin svjedok!’ Pozvali smo tog mladića, Tibora Haffnera, da uđe i ja sam mu postavila pitanja koja su me mučila. Umjesto da mi odgovori svojim riječima, on mi je u Bibliji pokazao što je prepoznatljiva oznaka pravih kršćana, kao i što Biblija kaže o vremenu u kojem živimo (Ivan 13:34, 35; 2. Timoteju 3:1-5).

Krstila sam se nekoliko mjeseci kasnije, prije nego što sam napunila 17 godina. Osjećala sam da svi moraju čuti dragocjene istine koje sam tako teško pronašla. Započela sam s punovremenom službom, što u Čehoslovačkoj krajem 1930-ih nije bilo lako. Premda je naše djelo zakonski bilo registrirano, doživljavali smo snažno protivljenje koje je poticalo svećenstvo.

Jednog dana krajem 1937. jedna sestra i ja propovijedale smo u nekom selu u blizini Lučeneca. Ubrzo su nas uhapsili i odveli u zatvor. “Umrijet ćete ovdje”, rekao je stražar te zalupio vratima naše ćelije.

Do kraja dana u tu su ćeliju doveli još četiri žene. Počele smo ih tješiti te im svjedočiti. To ih je smirilo, pa smo im čitavu noć govorile o biblijskim istinama.

U šest ujutro po mene je došao stražar. Svojoj sam suradnici rekla: “Vidjet ćemo se u Božjem Kraljevstvu.” Zamolila sam je da mojoj obitelji ispriča što se desilo ako se živa vrati kući. Pomolila sam se u sebi te sam pošla sa stražarom. On me odveo u svoj stan koji se nalazio u krugu zatvora. “Djevojko, htio bih ti postaviti neka pitanja”, rekao je. “Sinoć si rekla da je Božje ime Jehova. Možeš li mi to pokazati u Bibliji?” Kojeg li iznenađenja i olakšanja! Donio je svoju Bibliju te sam u njoj njemu i njegovoj supruzi pokazala ime Jehova. Stražar je imao još mnoga pitanja o temama o kojima smo tijekom noći razgovarale s one četiri žene. Zadovoljan odgovorima, rekao je svojoj ženi da mojoj suradnici i meni pripremi doručak.

Nakon nekoliko dana bile smo puštene, no sudac je donio odluku da trebam napustiti  Čehoslovačku jer sam Mađarica. Nakon toga me Tibor Haffner zaprosio. Vjenčali smo se te sam se preselila u kuću njegovih roditelja.

Nastavili smo propovijedati kao bračni par, a Tibor je imao i mnogo skupštinskih zaduženja. Nekoliko dana prije nego što su u studenom 1938. u naš grad ušli mađarski vojnici, rodio se naš sin Tibor. U Europi Drugi svjetski rat samo što nije započeo. Mađarska je preuzela veliki dio Čehoslovačke, a to je Jehovinim svjedocima koji su živjeli na tom području donijelo još veće progonstvo.

Desetog listopada 1942. Tibor je otišao u Debrecen kako bi se tamo našao s nekom braćom. No ovaj se put nije vratio. Kasnije mi je ispričao što se dogodilo. Na mostu na kojem je bio dogovoren sastanak umjesto braće dočekali su ga policajci obučeni kao radnici. Oni su čekali mog supruga i Pála Nagypála, posljednje koji su trebali doći na taj sastanak. Odveli su ih u policijsku stanicu, gdje su ih kundacima tukli po stopalima sve dok se od boli nisu onesvijestili.

Zatim su im naredili da obuju čizme i ustanu. Usprkos bolovima, morali su pješačiti do željezničke stanice. Policija je dovela još jednog čovjeka kojemu je glava bila toliko omotana zavojima da je jedva gledao. To je bio brat András Pilling, koji je također došao na sastanak. Mog supruga vlakom su odveli u zatvor u Alagu, u blizini Budimpešte. Jedan od stražara koji je vidio njegova ozlijeđena stopala sarkastično je rekao: “Neki ljudi stvarno znaju biti okrutni! Ne brinite se, mi ćemo vas izliječiti!” Druga dva stražara počela su ga udarati po stopalima, tako da je krv prskala na sve strane. Nakon nekoliko minuta Tibor se onesvijestio.

Sljedećeg su mjeseca Tibor i više od 60 druge braće i sestara odvedeni na sud. Braća András Bartha, Dénes Faluvégi i János Konrád osuđeni su na smrt vješanjem. Brat András Pilling osuđen je na doživotni zatvor, a moj suprug na 12 godina zatvora. Za koji im je zločin bilo suđeno? Tužitelj ih je optužio za veleizdaju, odbijanje služenja vojske, špijunažu i klevetanje najsvetije crkve. Smrtne kazne kasnije su bile promijenjene u doživotnu zatvorsku kaznu.

Dva dana nakon što je Tibor otišao na sastanak u Debrecenu, ustala sam prije šest ujutro i peglala odjeću. Iznenada je netko jako zakucao na vrata. ‘Evo ih’, pomislila sam. Šest policajaca ušlo je u kuću te reklo da imaju nalog za pretres. Sve su nas uhapsili, uključujući i našeg trogodišnjeg sina, te odveli u policijsku stanicu. Istog dana prebacili su nas u zatvor u Pétervásáriju (Mađarska).

Nakon što smo stigli dobila sam visoku temperaturu, pa su me odvojili od drugih zatvorenika. Kad sam se oporavila, dva su se vojnika u mojoj ćeliji prepirala što će učiniti sa mnom. “Moramo je ubiti! Ja ću je ubiti!” rekao je jedan. No drugi je najprije htio vidjeti kakvo je moje zdravstveno stanje. Preklinjala sam ih da me ostave na životu. Na koncu su otišli iz moje ćelije, a ja sam se zahvalila Jehovi što mi je pomogao.

Stražari su imali posebnu metodu ispitivanja. Naredili su mi da legnem licem okrenutim prema tlu, u usta su mi stavili čarape, svezali mi ruke i noge i zatim me bičevali sve dok nisam počela krvariti. Prestali bi tek kad  bi netko od vojnika rekao da se umorio. Pitali su me s kim se moj suprug trebao sastati onog dana kad je bio uhapšen. Nisam im rekla, pa su me tukli tri dana. Četvrtog dana dopustili su mi da sina odvedem svojoj majci. Bilo je jako hladno. Stavila sam svog sinčića na izranjavana leđa te tako pješačila čak 13 kilometara do željezničke stanice. Otamo sam vlakom pošla kući, no istog sam se dana morala vratiti u zatvor.

Bila sam osuđena na šest godina zatvora u Budimpešti. Kad sam stigla, saznala sam da je tamo i Tibor. Bili smo jako sretni kad su nam dopustili da razgovaramo, premda su nam dali samo nekoliko minuta i premda nas je dijelila željezna ograda! Oboje smo osjećali Jehovinu ljubav i ti su nas dragocjeni trenuci veoma ojačali. Prije nego što smo se ponovno susreli, oboje smo prošli teške kušnje te smo više puta za dlaku izbjegli smrt.

U jednoj ćeliji bilo nas je zatvoreno otprilike 80 sestara. Čeznule smo za duhovnom hranom, no činilo se da je nemoguće prokrijumčariti je u zatvor. No je li bilo moguće doći do duhovne hrane unutar zatvora? Evo što smo učinile. Ja sam se dobrovoljno javila da krpam čarape zatvorskim službenicima. U jednu sam čarapu stavila papirić na kojem sam zamolila da mi napišu pod kojim se brojem u zatvorskoj knjižnici vodi Biblija. Da ne bih izazvala sumnje, pitala sam za broj još dviju knjiga.

Sutradan je stigla nova pošiljka čarapa. U jednoj od njih bio je odgovor. Nakon toga sam stražara zamolila da nam donese knjige pod tim brojevima. Kako smo samo bile radosne kad smo dobile te knjige, a među njima i Bibliju! Svakog smo tjedna vraćale jedne i uzimale druge knjige, no Bibliju smo imale stalno. Kad bi stražar pitao što je s njom, uvijek bismo mu rekle: “To je velika knjiga, a sve je želimo pročitati.” Tako smo imale barem Bibliju.

Jednog me dana neki zatvorski službenik pozvao u svoj ured. Bio je neuobičajeno ljubazan.

“Gospođo Haffner, imam dobre vijesti za vas!” rekao je. “Sutra ćete biti pušteni kući. Ako dođe vlak, možda još i danas.”

“Pa to je divno!” uzvratila sam.

“Naravno da jest”, rekao je. “Vi imate dijete i siguran sam da ga želite odgajati.” Nato je dodao: “Samo trebate potpisati ovo pismo.”

“Kakvo je to pismo?” upitala sam.

“Ništa se ne brinite”, bio je uporan. “Samo ga potpišite i slobodni ste.” Usto je dodao: “Kad dođete kući, radite što god vas je volja. No sada morate potpisati da više niste Jehovin svjedok.”

Odmaknula sam se i izričito odbila.

“Onda ćete ovdje umrijeti!” ljutito je povikao i poslao me van.

U svibnju 1943. prebacili su me u jedan drugi zatvor u Budimpešti, a kasnije u selo Márianosztra, gdje smo živjele u samostanu s otprilike 70 redovnica. Premda smo bile gladne i proživljavale mnoge druge poteškoće, revno smo im govorile o svojoj nadi. Jedna redovnica pokazala je iskreno zanimanje za našu poruku te je rekla: “To što mi pričate je divno. Nikada nisam čula takvo što. Molim vas, pričajte mi još.” Pričale smo joj o novom svijetu i divnom životu koji nas tamo očekuje. Dok smo razgovarale, naišla je nadstojnica samostana. Redovnicu koja je pokazala interes odmah  su odveli, svukli i jako izbičevali. Kad smo je ponovno susrele, molila nas je: “Molim vas, molite se Jehovi da me spasi i odvede odavde. I ja želim biti Jehovin svjedok.”

Poslije su nas odveli u jedan stari zatvor u Komáromu, gradu na Dunavu koji se nalazi otprilike 80 kilometara zapadno od Budimpešte. Uvjeti u tom zatvoru bili su strašni. Kao i neke druge sestre, oboljela sam od tifusa, te sam povraćala krv i jako oslabila. Budući da nismo imali lijekove, mislila sam da neću preživjeti. No onda su zatvorski službenici tražili nekoga da im obavlja uredske poslove. Sestre su spomenule mene. Tako su mi dali potrebne lijekove, te sam se oporavila.

Kako se s istoka približavala sovjetska vojska, morali smo ići dalje na zapad. Kad bih opisivala sve strahote kroz koje smo prošli, bila bi to duga priča. Nekoliko sam puta skoro izgubila život, no zahvaljujući Jehovinoj zaštiti preživjela sam. Kad je rat završio, nalazili smo se u češkom gradu Táboru, osamdesetak kilometara od Praga. Nakon tri tjedna, 30. svibnja 1945, moja šogorica Magdalena i ja vratile smo se kući u Lučenec.

Izdaleka sam u dvorištu ugledala svoju svekrvu i svog dragog sina Tibora. Očiju punih suza povikala sam: “Tibiki!” a on mi je potrčao u naručje i rekao: “Više nećeš otići, je l‘ da mama?” Bile su to prve riječi koje mi je uputio i koje nikada neću zaboraviti.

Jehova je bio milostiv i prema mom suprugu Tiboru. Njega su zajedno s otprilike 160 druge braće iz zatvora u Budimpešti poslali u radni logor u Boru. Mnogo puta bili su blizu smrti, no velika većina njih preživjela je. Tibor se vratio kući nešto manje od dva mjeseca prije mene, 8. travnja 1945.

I nakon rata bila nam je potrebna Jehovina snaga da bismo preživjeli daljnje kušnje tijekom 40 godina komunističke vlasti u Čehoslovačkoj. Tibor je ponovno bio osuđen na mnogo godina zatvora, pa sam se sama morala brinuti za našeg sina. Nakon što je bio pušten iz zatvora, služio je kao putujući nadglednik. Tijekom 40 godina komunističke vlasti koristili smo svaku priliku da drugima govorimo o svojoj vjeri. Mnogima smo pomogli da upoznaju istinu. Tako su oni postali naša duhovna djeca.

Kako smo samo bili radosni kad smo 1989. dobili vjersku slobodu! Iduće godine prisustvovali smo prvom kongresu održanom u našoj zemlji nakon tako dugo vremena. Kad smo vidjeli tisuće naše braće i sestara koji su tijekom više desetljeća ostali vjerni, znali smo da je Jehova za njih bio veliki izvor snage.

Moj dragi suprug Tibor umro je vjeran Bogu 14. listopada 1993, a ja sada živim blizu svog sina u Žilini (Slovačka). Fizički sam jako slaba, no zahvaljujući snazi koju mi Jehova daje moj duh je gorljiv. U potpunosti sam uvjerena u to da uz njegovu pomoć mogu izdržati sve kušnje koje bi me mogle snaći u ovom starom svijetu. Osim toga, radujem se vremenu kad ću, zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti, moći živjeti zauvijek.