Kloni se običaja koje Bog ne odobrava!
U JEDNOM malom dvorištu pod užarenim afričkim suncem nalazi se otvoren lijes. Dok ožalošćeni ljudi u povorci prolaze mimo njega izražavajući tugu, jedan stariji čovjek se zaustavlja. Obuzet tugom, naginje se nad lice preminulog čovjeka i počne govoriti: “Zašto mi nisi rekao da odlaziš? Kako si me mogao tako napustiti? Hoćeš li mi i dalje pomagati sada kad si se vratio?”
U drugom dijelu Afrike rodilo se dijete. Nikome se ne dopušta da ga vidi. Tek kad prođe određeno vrijeme dijete se pokazuje u javnosti te mu se na ceremonijalan način daje ime.
Nekim ljudima razgovaranje s mrtvacem ili sakrivanje novorođenčeta od očiju drugih može djelovati čudno. Međutim, u pojedinim kulturama i društvima na odnos i stav ljudi prema smrti i rođenju vrlo snažno utječe vjerovanje da mrtvi zapravo nisu mrtvi, već živi i svjesni svega što se događa.
To je vjerovanje toliko snažno da je duboko utkano u običaje i obrede povezane sa skoro svim područjima života. Naprimjer, milijuni ljudi vjeruju da su važna razdoblja nečijeg života — kao što su rođenje, pubertet, brak, rađanje djece i smrt — dio putovanja u duhovno područje u kojem prebivaju
njihovi preci. Vjeruje se da odande umrla osoba i dalje aktivno utječe na živote onih koje je ostavila za sobom. Životni ciklus te osobe nastavlja se prilikom njenog ponovnog rođenja.Da bi se prijelaze između svih faza tog ciklusa učinilo što lakšima, održavaju se brojni običaji i obredi. Ti se običaji temelje na vjerovanju da u nama postoji nešto što živi i nakon smrti. Pravi kršćani klone se svakog običaja koji je povezan s tim vjerovanjem. Zašto?
U kakvom su stanju mrtvi?
Biblija jasno opisuje u kakvom su stanju mrtvi. Ona jednostavno kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...). I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je (...), jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u šeolu [grobu] u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 6, 10). Pravi Božji sluge već su odavno prihvatili tu osnovnu biblijsku istinu. Razumjeli su da duša nije besmrtna, već da može umrijeti i biti uništena (Ezehijel 18:4). Također su spoznali da duhovi umrlih ne postoje (Psalam 146:4). Jehova je u drevno doba izričito zapovjedio svom narodu da ne smije imati nikakve veze s bilo kojim običajem ili obredom koji uključuje vjerovanje da su mrtvi u svjesnom stanju i da mogu utjecati na žive (5. Mojsijeva 14:1; 18:9-13; Izaija 8:19, 20).
I kršćani prvog stoljeća klonili su se svih tradicionalnih običaja i obreda koji su imali veze s krivim vjerskim učenjima (2. Korinćanima 6:15-17). Danas Jehovini svjedoci bez obzira na to kojeg su porijekla, rase ili plemena izbjegavaju tradicije i običaje povezane s krivim učenjem da nešto u čovjeku živi i nakon smrti.
Što nam kao kršćanima može pomoći da odlučimo hoćemo li se držati određenog običaja ili nećemo? Moramo dobro razmisliti o njegovoj mogućoj vezi s nekim nebiblijskim učenjem, kao što je vjerovanje da duhovi mrtvih utječu na žive. Osim toga, moramo se pitati da li bi naše sudjelovanje u nekom običaju ili ceremoniji moglo biti kamen spoticanja onima koji znaju što Jehovini svjedoci vjeruju i naučavaju. S tim u mislima, razmotrimo dva područja na kojima treba biti oprezan, a to su rođenje djeteta i smrt.
Rođenje i ceremonija davanja imena djetetu
Mnogi običaji vezani uz rođenje djeteta sasvim su na mjestu. Međutim, tamo gdje se na rođenje gleda kao na prijelaz iz svijeta duhova predaka u ljudsku zajednicu, pravi kršćani moraju biti oprezni. Naprimjer, u nekim dijelovima Afrike novorođenče se čuva u kući i ne daje mu se ime dok ne prođe određeno vrijeme. Koliko će vremena proći ovisi o mjesnim običajima, no razdoblje čekanja završava ceremonijom tijekom koje se djetetu daje ime te ga se iznosi izvan kuće i formalno predstavlja rodbini i prijateljima. Tada se djetetovo ime objavljuje prisutnima.
U knjizi Ghana—Understanding the People and Their Culture objašnjava se značenje tog običaja: “Smatra se da je beba prvih sedam dana svog života u ‘posjeti’ te da postupno prelazi iz svijeta duhova u zemaljski život. (...) Bebu se obično drži u kući i nikome izvan obitelji nije dopušteno da je vidi.”
Zašto mora proći određeno razdoblje prije ceremonijalnog davanja imena djetetu? U knjizi Ghana in Retrospect objašnjava se: “Prije osmog dana dijete se ne smatra ljudskim bićem. Ono je manje ili više povezano s drugim svijetom s kojeg je došlo.”
U istoj knjizi dalje stoji: “Dijete navodno postaje čovjek tek kada dobije ime. Stoga, kada se par boji da će im dijete umrijeti, obično pričeka s davanjem imena dok ne bude siguran da će dijete ostati živo. (...) Zbog toga se vjeruje da taj obred inicijacije, koji neki nazivaju i ‘izlazak djeteta iz kuće’, ima izuzetno važne posljedice za dijete i roditelje. To je obred kojim se dijete uvodi u društvo, odnosno svijet ljudskih bića.”Ceremoniju davanja imena djetetu obično vodi jedan stariji član rodbine. Iako se razlikuje od mjesta do mjesta, ceremonija često obuhvaća žrtvu ljevanicu, molitve duhovima predaka kojima se izražava zahvalnost za djetetov siguran dolazak te druge rituale.
Objava djetetovog imena predstavlja vrhunac ceremonije. Iako su roditelji odgovorni za davanje imena svom djetetu, rodbina često ima veliki utjecaj na izabiranje imena. Neka imena imaju simbolično značenje, primjerice “otišao je i vratio se”, “majka je došla po drugi put” ili “otac je ponovo došao”. Druga imena imaju za cilj odvratiti pretke od toga da novorođenče uzmu natrag u svijet mrtvih.
Naravno, radovati se rođenju djeteta nije ništa loše. Nazvati dijete po nekome ili mu dati ime u spomen na neke događaje povezane s rođenjem prihvatljivi su običaji, a odluka kada će se djetetu dati ime treba biti u skladu sa zakonskim odredbama. Međutim, kršćani koji žele ugoditi Bogu savjesno se klone običaja ili ceremonija kojima bi ostavili dojam da se slažu s vjerovanjem da je novorođenče “posjetitelj” koji iz svijeta duhova predaka prelazi u svijet živih.
Osim toga, iako mnogi u njihovoj sredini ceremoniju davanja imena smatraju važnim obredom inicijacije, kršćani moraju paziti na savjest drugih i pitati se što će misliti oni koji nisu Jehovini svjedoci. Naprimjer, što bi netko mogao zaključiti ako kršćanska obitelj ne da nikome da vidi njihovo novorođenče dok se ne obavi ceremonija davanja imena? Kakav bi dojam ostavili ako bi značenje djetetovog imena bilo u suprotnosti s njihovom tvrdnjom da naučavaju biblijske istine?
Prema tome, kada odlučuju kako će i kada davati imena svojoj djeci, kršćani se trude da ‘sve čine na Božju slavu’ kako ne bi nekome postali kamen spoticanja (1. Korinćanima 10:31-33). Oni ne ‘poništavaju Božju zapovijed da bi držali predaje’ kojima je krajnji cilj odavati počast mrtvima. Upravo suprotno, oni daju čast i slavu živom Bogu, Jehovi (Marko 7:9, 13).
Prijelaz iz smrti u život
Mnogi vjeruju da je smrt, poput rođenja, prijelaz u drugi životni oblik — onaj tko umre odlazi iz materijalnog svijeta u nevidljivo područje koje nastanjuju duhovi umrlih. Isto tako, vjeruju da će se duhovi predaka, koji navodno imaju moć kazniti ili nagraditi žive, razbjesniti ako se za umrlog ne obave određeni pogrebni običaji i rituali. To vjerovanje jako utječe na način na koji se pogreb održava.
Pogrebi na kojima se želi umiriti mrtve često obiluju izljevima različitih emocija — od izbezumljenog naricanja i vikanja pokraj mrtvog tijela do veselog slavlja nakon ukopa. Razuzdana gozba, opijanje i ples uz glasnu glazbu često su obilježje takvih pogrebnih svečanosti. Pogrebima se pridaje tolika važnost da čak i najsiromašnije obitelji često čine velike žrtve kako bi prikupile dovoljno sredstava za “doličan ukop”, iako zbog toga mogu upasti u probleme i dugove.
* To su, naprimjer, običaji da se uz mrtvaca bdije, da mu se prinose žrtve ljevanice, da se s njim razgovara i pred njega iznose određeni zahtjevi. Tu su i ceremonijalne proslave godišnjice sahrane te drugi običaji koji se temelje na vjerovanju da nešto u čovjeku živi i nakon smrti. Takvi su običaji koji obeščašćuju Boga ‘nečisti’, oni su ‘prazna prijevara’ utemeljena na ‘ljudskoj predaji’, a ne na Božjoj istinitoj Riječi (Izaija 52:11; Kološanima 2:8).
Jehovini svjedoci godinama temeljito razotkrivaju nebiblijske pogrebne običaje.Pod pritiskom da se prilagodimo
Nekima je teško ne držati se tradicionalnih običaja, osobito u zemljama u kojima se odavanje počasti mrtvacu smatra izuzetno važnim. Budući da ne drže takve običaje, na Jehovine svjedoke gleda se sumnjičavo ili ih se optužuje za asocijalno ponašanje te nepoštivanje mrtvih. Suočeni s osudama i snažnim pritiskom, neki se boje biti drugačiji, unatoč tome što ispravno razumiju biblijsku istinu (1. Petrova 3:14). Drugi smatraju da su ti običaji dio njihove kulture i da se ne mogu sasvim zaobići. Neki pak kažu da neuvažavanje običaja može u javnosti izazvati predrasude prema Božjem narodu.
Mi ne želimo bespotrebno uvrijediti druge. Međutim, Biblija nas upozorava da nepokolebljivo zastupanje istine donosi neodobravanje ovog svijeta koji je otuđen od Boga (Ivan 15:18, 19; 2. Timoteju 3:12; 1. Ivanova 5:19). Mi dobrovoljno zastupamo istinu znajući da moramo biti drugačiji od onih koji su u duhovnoj tami (Malahija 3:18; Galaćanima 6:12). Kao što Isus nije dozvolio da ga Sotona navede da učini nešto što se Bogu ne sviđa, tako se i mi odupiremo pritisku da svojim postupcima izazovemo Božje negodovanje (Matej 4:3-7). Pravi kršćani ne boje se ljudi, već im je najviše stalo da ugode Jehovi Bogu i da ga slave kao Boga istine. Oni to čine tako što unatoč pritiscima ne kompromitiraju biblijska načela koja je dao pravi Bog (Priče Salamunove 29:25; Djela apostolska 5:29).
Slavimo Jehovu poštujući mrtve na ispravan način
Normalno je osjećati duboku bol i tugu kada umre netko koga volimo (Ivan 11:33, 35). Čuvati uspomenu na voljenu osobu i pobrinuti se za dostojanstven pogreb prikladno je i ispravno izražavanje ljubavi. Međutim, iako osjećaju veliku tugu zbog smrti drage im osobe, Jehovini svjedoci ne žele imati ništa s tradicionalnim običajima koji nisu ugodni Bogu. To nije lako za one koji su odgajani u sredini u kojoj se ljudi jako boje mrtvih. Kada osjećamo bol zbog smrti nama bliske osobe, možda nam je teško biti uravnotežen. Pa ipak, vjerni kršćani dobivaju snagu od Jehove, ‘Boga svake utjehe’, a njihovi suvjernici daju im podršku punu ljubavi (2. Korinćanima 1:3, 4). Snažna vjera da će mrtvi koji ostanu u Božjem sjećanju jednog dana opet biti živi daje pravim kršćanima razlog da prekinu svaku vezu s nekršćanskim pogrebnim običajima koji potkopavaju vjeru u uskrsnuće.
Zar nismo radosni što nas je Jehova “pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo”? (1. Petrova 2:9). I kad se radujemo rođenju i kad tugujemo zbog smrti, neka nas snažna želja da postupamo ispravno i duboka ljubav prema Jehovi Bogu uvijek potiču da ‘hodimo kao djeca svjetla’. Nikada nemojmo dozvoliti da nas duhovno onečiste nekršćanski običaji koje Bog ne odobrava! (Efežanima 5:8).
^ odl. 23 Vidi brošure Duhovi umrlih — mogu li ti pomoći ili ti naškoditi? Da li zaista postoje? i Put u vječni život — jesi li ga pronašao? (engl.), koje su objavili Jehovini svjedoci.