“Budite gostoljubivi jedan prema drugome”
FEBA, kršćanka iz prvog stoljeća, imala je problem. Iz Kenhreje, koja se nalazila u Grčkoj, putovala je u Rim, no nije poznavala suvjernike u tom gradu (Rimljanima 16:1, 2). “Rimsko društvo bilo je iskvareno i brutalno, pa svratišta nipošto nisu bila mjesta za čestite žene, naročito ne za kršćanke”, navodi prevoditelj Biblije Edgar Goodspeed. Gdje je onda Feba mogla pronaći smještaj?
Ljudi su u biblijska vremena često putovali. Isus Krist i njegovi učenici putovali su diljem Judeje i Galileje kako bi propovijedali dobru vijest. Nešto kasnije kršćanski misionari poput Pavla prenosili su tu poruku u raznim dijelovima Sredozemlja, pa tako i u Rimu, prijestolnici Rimskog Carstva. Gdje su kršćani u prvom stoljeću noćili kad su putovali židovskim područjem ili izvan njega? S kojim su se poteškoćama suočavali kad su trebali naći smještaj? Što možemo naučiti od njih o pokazivanju gostoljubivosti?
‘Danas se trebam zadržati u tvojoj kući’
Gostoljubivost se definira kao rado i srdačno primanje gostiju. Pravi Jehovini sluge oduvijek su pokazivali tu osobinu. Kao primjer možemo navesti Abrahama, Lota i Rebeku (1. Mojsijeva 18:1-8; 19:1-3; 24:17-20). Patrijarh Job je o svom odnosu prema strancima rekao: “Stranac nije noćivao napolju; vrata svoja otvarao sam putniku” (Job 31:32).
Da bi Izraelac koji je bio na putu dobio smještaj, obično je samo trebao sjesti na gradski trg i čekati da ga neki Izraelac primi k sebi (Suci 19:15-21). Domaćin bi gostu oprao noge te ga ponudio jelom i pićem, a nahranio bi i njegove životinje (1. Mojsijeva 18:4, 5; 19:2; 24:32, 33). Ukoliko putnik nije želio biti na teret svom domaćinu, ponio bi ono najpotrebnije — kruh i vino za sebe te slamu i hranu za magarce. Tako bi mu bio potreban samo krov nad glavom preko noći.
Isus je putovao od mjesta do mjesta i propovijedao, te je morao negdje prenoćiti sa svojim učenicima, no Biblija malo govori o tome gdje je pronalazio smještaj (Luka 9:58). Kad je bio u Jerihonu, Isus je rekao Zaheju: ‘Danas se trebam zadržati u tvojoj kući.’ Zahej je “s radošću” primio svog gosta (Luka 19:5, 6). Isus je u Betaniji bio čest gost svojih prijatelja Marte, Marije i Lazara (Luka 10:38; Ivan 11:1, 5, 18). U Kafarnaumu je izgleda noćio kod Šimuna Petra (Marko 1:21, 29-35).
Upute koje je Isus dao dvanaestorici apostola kad ih je poslao da propovijedaju Matej 10:9-11). Isus je znao da će osobe iskrena srca primiti njegove sljedbenike u svoj dom te im dati hranu i ostalo što im bude potrebno.
otkrivaju nam kakav su doček mogli očekivati kod Izraelaca. Isus im je rekao: “Ne pribavljajte sebi zlata ni srebra ni bakra u pojase, ni torbu za hranu za put, ni dvije unutarnje haljine, ni sandale ni štap; jer radnik zaslužuje svoju hranu. U koji god grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan, i ostanite tamo dok ne odete” (No trebalo je doći vrijeme kada će se putujući propovjednici morati brinuti sami za sebe i podmirivati svoje troškove. Isus je znao da će u budućnosti ljudi biti neprijateljski raspoloženi prema njegovim sljedbenicima i širenju njihove poruke izvan židovskog područja, stoga je učenicima rekao: “Tko ima kesu za novac, neka je uzme, isto tako i torbu za hranu” (Luka 22:36). Putovanje i noćenje izvan vlastitog doma bilo je neophodno da bi se dobra vijest mogla širiti.
“Hodite putem gostoljubivosti”
Zahvaljujući relativnom miru i razgranatoj mreži popločenih cesta diljem Rimskog Carstva, ljudi u prvom stoljeću često su putovali. * Budući da je mnogo ljudi putovalo, bila su potrebna brojna svratišta. U tu su svrhu duž glavnih cesta bila otvorena svratišta međusobno udaljena koliko se moglo prijeći u jedan dan putovanja. Međutim, u djelu The Book of Acts in Its Graeco—Roman Setting stoji: “Postojeća literatura ta mjesta ne prikazuje u lijepom svjetlu. Većina raspoloživih pisanih i arheoloških izvora svjedoči da se radilo o trošnim i prljavim objektima u kojima nije bilo gotovo nikakvog namještaja, bilo je stjenica, posluživalo se nekvalitetnu hranu i piće, vlasnici i osoblje bili su nepošteni, tamo su zalazili ljudi sumnjiva morala i najčešće su to bila vrlo nemoralna mjesta.” Stoga je razumljivo da je čestit putnik izbjegavao svratišta kad god je to bilo moguće.
Zato nije ništa neobično što Biblija na više mjesta potiče kršćane da pokazuju gostoljubivost. Pavao je kršćane u Rimu poticao riječima: “Dijelite sa svetima u skladu s njihovim potrebama. Hodite putem gostoljubivosti” (Rimljanima 12:13). Židovskim je kršćanima napomenuo: “Ne zaboravljajte gostoljubivost, jer njome su neki, ne znajući, ugostili anđele” (Hebrejima 13:2). Petar je svoje suvjernike poticao: “Budite gostoljubivi jedan prema drugome bez gunđanja” (1. Petrova 4:9).
Međutim, u nekim situacijama nije bilo ispravno da kršćani pruže gostoprimstvo. ‘Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovoj nauci’, rekao je apostol Ivan, “ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte. Jer tko ga pozdravlja, sudionik je u njegovim zlim djelima” (2. Ivanova 9-11). Pavao je u vezi s nepokajničkim grešnicima napisao: ‘Prestanite se družiti sa svakim tko se zove brat, a koji je bludnik ili pohlepan ili idolopoklonik ili koji pogrdno govori ili je pijanica ili iznuđivač — s takvim nemojte niti jesti’ (1. Korinćanima 5:11).
Sigurno je bilo varalica i drugih koji su pokušavali iskoristiti gostoljubivost pravih kršćana. U djelu Didahe, ili Nauk dvanaestorice apostola, nekanonskoj knjizi iz drugog stoljeća n. e. koja govori o kršćanskoj vjeri, savjetuje se da propovjednika koji je u prolazu treba ugostiti ‘jedan dan, a ako bude potrebno i sljedeći dan’. Kada propovjednik odlazi, “neka ne uzme ništa osim kruha (...); ako pak zaište novca, to je lažni prorok.” U tom djelu nadalje stoji: “Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka radi i tako se hrani. Ako nema svoga zanata, providite prema vašemu razboru, da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici.
Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje Kristom; čuvajte se takvih.”Kad se apostol Pavao zadržao u nekim gradovima, pazio je da svojim domaćinima ne bude na velik teret. Izrađivao je šatore kako bi se mogao izdržavati (Djela apostolska 18:1-3; 2. Solunjanima 3:7-12). Kako bi olakšali svojoj braći koja su putovala, a bila su dostojna primiti pomoć, kršćani u prvom stoljeću pisali su pisma preporuke, poput onog u kojem je Pavao preporučio Febu. Napisao je: “Preporučujem vam Febu, našu sestru, (...) da biste je primili u Gospodinu (...) i da biste joj pomogli u svakoj stvari koju od vas zatreba” (Rimljanima 16:1, 2).
Gostoljubivost donosi blagoslove
Kršćani u prvom stoljeću koji su bili misionari oslanjali su se na to da će se Jehova pobrinuti za sve njihove potrebe. No jesu li mogli očekivati da će im njihova braća i sestre pružiti gostoprimstvo? Lidija je Pavlu i drugima otvorila vrata svog doma. Pavao je u Korintu odsjeo kod Akvile i Priscile. U Filipima je zatvorski čuvar pred Pavla i Silu iznio jelo na stol. Pavla su srdačno primili i Jason u Solunu te Filip u Cezareji, a na putu iz Cezareje prema Jeruzalemu ugostio ga je Mnason. Kad je putovao u Rim, odsjeo je kod braće u Puteolima. Pavlovi domaćini sigurno su mogli izvući veliku duhovnu korist iz toga što je boravio kod njih (Djela apostolska 16:33, 34; 17:7; 18:1-3; 21:8, 16; 28:13, 14).
Izučavatelj Frederick Bruce zapaža: “Prijatelji, suradnici, domaćini i domaćice pomagali su Pavlu isključivo iz ljubavi prema njemu te iz ljubavi prema svom Učitelju kojem su služili. Znali su da time što služe prvome zapravo služe drugome.” To je izvrstan motiv za pokazivanje gostoljubivosti.
I u naše je vrijeme potrebno pokazivati gostoljubivost. Tisuće putujućih predstavnika Jehovinih svjedoka oslanja se na gostoprimstvo svoje duhovne braće. Neki objavitelji Kraljevstva putuju o vlastitom trošku kako bi propovijedali dobru vijest na rijetko obrađivanim područjima. Za nas može biti veliki blagoslov kada te osobe primimo u svoj dom, bez obzira na to koliko on bio skroman. Ako rado pružamo gostoprimstvo, možda tako da samo ponudimo jednostavan obrok, imat ćemo izvrsnu priliku za ‘razmjenu ohrabrenja’ te da pokažemo ljubav prema svojoj braći i Bogu (Rimljanima 1:11, 12). Takve su prigode naročito velik blagoslov za domaćina, budući da je ‘više sreće u davanju nego u primanju’ (Djela apostolska 20:35).
^ odl. 11 Procjenjuje se da je do 100. n. e. u Rimskom Carstvu bilo oko 80 000 kilometara popločenih cesta.
[Slika na stranici 23]
Kršćani ‘hode putem gostoljubivosti’