KADA je mladi Eric izjavio da više ne želi biti Jehovin svjedok, to je njegove roditelje jako potreslo. Za njih je to bilo posve neočekivano. Eric je kao dječak sudjelovao u obiteljskom biblijskom studiju, išao na kršćanske sastanke i u službu propovijedanja. Činilo se da je, kako se to kaže, u istini. No, kad je otišao od kuće, njegovi su roditelji shvatili da biblijska istina nije bila u njemu. To ih je saznanje zaprepastilo i razočaralo.

Kod drugih se sličan osjećaj gubitka javlja kad im zainteresirana osoba odjednom kaže da više ne želi proučavati Bibliju. U takvim trenucima mnogi se pitaju: ‘Kako nisam vidio da će se to dogoditi?’ No, je li moguće prije nego što dođe do duhovnog sloma ustanoviti donosi li istina plod u onima koje poučavamo? Ustvari, kako možemo biti sigurni da istina djeluje u nama kao i u onima koje poučavamo? Isusova poznata usporedba o sijaču pomaže nam da nađemo odgovore na ta pitanja.

“Sjeme je Božja riječ”, rekao je Isus. “Ono koje je [posijano] na dobroj zemlji, to su oni koji, kad čuju riječ vrsnim i dobrim srcem, zadrže je i donose plod s ustrajnošću” (Luka 8:11, 15). Dakle, da bi istina o Kraljevstvu mogla utjecati na one koje poučavamo, ona mora uhvatiti korijen u njihovom simboličnom srcu. Isus nam jamči da će Božja istina, kada dopre do dobrog srca, odmah početi djelovati i davati plod, poput kvalitetnog sjemena u dobroj zemlji. Koje bismo to plodove trebali uočiti?

Trebamo obratiti pažnju onome što se nalazi u srcu, a ne samo onome što se vidi izvana. To što netko redovito obavlja sve svoje dužnosti prema Bogu ne otkriva uvijek što se stvarno događa u njegovom srcu (Jeremija 17:9, 10; Matej 15:7-9). Zato trebamo ići dublje. Treba se vidjeti jasna promjena u pogledu želja, motiva i prioriteta. Osoba bi trebala razvijati novu osobnost koja je u skladu s Božjom voljom (Efežanima 4:20-24). Naprimjer, kada su Solunjani čuli dobru vijest, Pavao je rekao da su je spremno prihvatili kao riječ Božju. No ustrajnost, vjernost i ljubav koje su kasnije pokazali bile su mu potvrda da istina doista ‘djeluje u njima’ (1. Solunjanima 2:13, 14; 3:6).

Naravno, što se nalazi u srcu osobe otkrit će prije ili kasnije njeni postupci, kao što je bilo u Ericovom slučaju (Marko 7:21, 22; Jakov 1:14, 15). Nažalost, kada određene loše osobine u potpunosti izađu na vidjelo, tada je možda već prekasno. Zato se trebamo truditi prepoznati određene slabosti prije nego što u duhovnom pogledu postanu kamen spoticanja. Trebamo biti u stanju saznati što se krije u simboličnom srcu. Kako to možemo postići?

Naravno, Isus je mogao točno vidjeti što je u nečijem srcu (Matej 12:25). To nitko od nas  ne može. Pa ipak, on nam je pokazao da i mi možemo prepoznati nečije želje, motive i prioritete. Kao što sposoban liječnik koristi različite dijagnostičke metode da bi otkrio što je s doslovnim srcem pacijenta, Isus je koristio Božju Riječ kako bi ‘crpio’ i razotkrio “misli i namjere srca”, čak i kad bi ostale sakrivene od očiju drugih (Priče Salamunove 20:5; Hebrejima 4:12).

Naprimjer, Isus je jednom pomogao Petru da uvidi svoju slabost koja je kasnije doista postala kamen spoticanja. Isus je znao da ga Petar ljubi. Ustvari, upravo mu je bio povjerio ‘ključeve kraljevstva’ (Matej 16:13-19). No, Isus je znao i da Sotona vreba apostole. U bliskoj budućnosti trebali su se naći pod velikim pritiskom da učine kompromis. Isus je očito opazio da u vjeri nekih učenika postoje slabe točke. Stoga se nije ustezao ukazati im na čemu trebaju raditi. Zapazi kako je započeo razgovor o tome.

U Mateju 16:21 čitamo: “Otada je Isus Krist počeo ukazivati svojim učenicima da mora (...) mnogo toga pretrpjeti (...) te biti ubijen.” Uoči da im je Isus ukazivao, a ne samo govorio, što će mu se dogoditi. Vjerojatno je koristio biblijske retke kao što su Psalam 22:14-18 ili Izaija 53:10-12 kako bi im pokazao da će Mesija morati patiti i umrijeti. U svakom slučaju, čitajući ili citirajući izravno iz Pisama, Isus je Petru i drugima dao priliku da pokažu što im je u srcu. Kako će reagirati kada saznaju za proganjanje koje trebaju doživjeti?

Zanimljivo, brzopleta reakcija inače hrabrog i revnog Petra ovom je prilikom otkrila veliku pogrešku u njegovom načinu razmišljanja. Rekao je: “Budi dobar prema sebi, Gospodine; takvo što nipošto te neće snaći.” Petrov način razmišljanja bio je potpuno pogrešan jer, kao što je Isus rekao, on nije mislio “Božje misli, nego ljudske”, a to je bio ozbiljan propust koji je mogao imati teške posljedice. Što je Isus zatim učinio? Nakon što je prekorio Petra, rekao je njemu i ostalim učenicima: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme svoj mučenički stup i neka me stalno slijedi.” Oslanjajući se na misli iz Psalma 49:8 i 62:12, ljubazno ih je podsjetio da njihov vječni život ne ovisi o ljudima, koji ne mogu pružiti izbavljenje, već o Bogu (Matej 16:22-28).

Iako je Petar kasnije nakratko podlegao strahu i tri puta zanijekao Isusa, taj i drugi razgovori nesumnjivo su mu pomogli da se brzo duhovno oporavi (Ivan 21:15-19). Samo 50 dana kasnije Petar je hrabro ustao pred mnoštvom u Jeruzalemu kako bi svjedočio o Isusovom uskrsnuću. U tjednima, mjesecima i godinama koji su uslijedili više puta su ga uhvatili, tukli i zatvarali, a on je sve to hrabro podnosio i tako nam pružio izvanredan primjer neustrašive vjernosti (Djela apostolska 2:14-36; 4:18-21; 5:29-32, 40-42; 12:3-5).

Što učimo iz toga? Jesi li zapazio kako je Isus ‘crpio’ i otkrio ono što je bilo u Petrovom srcu? Prvo je izabrao odgovarajuće retke iz Pisama da bi Petru pružio potrebnu pouku. Zatim mu je dao priliku da svojom reakcijom pokaže što mu je u srcu.  Naposljetku je Petru dao još neke savjete iz Pisama kako bi mu pomogao da svoje misli i osjećaje dovede u sklad s Božjom voljom. Možda ti se čini da nisi sposoban za takav način poučavanja, ali razmotrimo dva primjera koji pokazuju kako priprema i pouzdanje u Jehovu mogu svakome od nas pomoći da oponašamo Isusov primjer.

Kada je jedan kršćanin saznao da su njegova dva sina, koja su išla u prvi i drugi razred osnovne škole, uzela bombone s učiteljevog stola, posjeo ih je i razgovarao s njima. Njihov postupak nije jednostavno smatrao bezazlenom, djetinjastom psinom. On kaže: “Pokušao sam doprijeti do njihovog srca i saznati što ih je navelo na taj ružan postupak.”

Otac je rekao sinovima da se sjete što se dogodilo Ahanu, o čemu govori 7. poglavlje Jozue. Dječaci su odmah shvatili što im je htio reći i priznali su svoju pogrešku. Savjest ih je ionako već pekla. Otac im je zatim pročitao Efežanima 4:28, gdje stoji: “Tko je krao, neka više ne krade, nego neka naporno radi (...) da ima što dati onome tko je u potrebi.” Dječaci su zatim morali kupiti druge bombone i dati ih učitelju, što je biblijskom savjetu dalo dodatnu snagu.

“Žena i ja trudili smo se ispraviti bilo koje loše sklonosti koje bismo uočili kod svoje djece i pomoći im da ih zamijene ispravnim i čistim poticajima, a to smo činili tako što smo razgovarali s njima”, kaže otac. Dok su poučavali djecu, ti su roditelji oponašali Isusa, i zato su s vremenom postigli dobre rezultate. Oba sina kasnije su pozvana u bruklinski Betel, a nakon 25 godina jedan od njih još uvijek tamo služi.

Razmotri sada kako je jedna naša sestra pomogla osobi s kojom je proučavala Bibliju. Interesentica je išla na sastanke i u službu propovijedanja te je već bila izrazila želju da se krsti. Međutim, izgledalo je da se previše uzda u sebe, a premalo u Jehovu. “Kao neudana žena postala je neovisnija nego što je mislila da jest”, prisjeća se sestra koja ju je podučavala. “Brinula sam se da će se fizički posve iscrpiti ili da će duhovno pasti.”

Zato je sestra počela s njom razgovarati o Mateju 6:33 i poticati je da se usredotoči na važnije stvari, da Kraljevstvo stavi na prvo mjesto i vjeruje da će se Jehova pobrinuti za ostalo. Otvoreno ju je upitala: “Je li ti zbog tvoje samostalnosti ponekad teško oslanjati se na druge, pa i na Jehovu?” Interesentica je priznala da se skoro prestala moliti. Sestra ju je tada potaknula da posluša savjet iz Psalma 55:22 i stavi svoje breme na Jehovu, jer se, prema jamstvu iz 1. Petrove 5:7, ‘on brine za nas’. Te su je riječi dirnule u srce. Sestra kaže: “Iako sam je rijetko viđala da plače, taj je put zaplakala.”

Nas jako raduje kada vidimo da oni koje poučavamo prihvaćaju biblijsku istinu. Međutim, ako želimo djelotvorno pomagati drugima, mi sami moramo im pružiti dobar primjer (Juda 22, 23). Svatko od nas treba ‘raditi na svom spasenju sa strahom i drhtanjem’  (Filipljanima 2:12). To, između ostalog, znači dopustiti da svjetlo Biblije uvijek obasjava naše srce kako bismo otkrili stavove, želje i sklonosti koje trebamo ispraviti (2. Petrova 1:19).

Naprimjer, da li u posljednje vrijeme kršćanske aktivnosti obavljaš s manje revnosti? Ako da, zašto je tako? Jedan razlog mogao bi biti da se previše oslanjaš na vlastite snage. Kako možeš znati da se baš o tome radi? Pročitaj Ageja 1:2-11 i iskreno razmisli o onome što je Jehova rekao Židovima koji su se vratili u domovinu. Zatim se upitaj: ‘Je li mi pretjerano stalo do financijske sigurnosti i lagodnog života? Imam li zaista povjerenja u Jehovu da će se brinuti za moju obitelj ako duhovnim stvarima dam prednost ili smatram da se prvo moram pobrinuti za sebe?’ Ako trebaš učiniti neke preinake u svom načinu razmišljanja ili osjećajima, učini to bez oklijevanja! Biblijski savjeti, poput onih u Mateju 6:25-33, Luki 12:13-21 i 1. Timoteju 6:6-12, mogu ti pomoći da imaš uravnoteženo gledište o materijalnim potrebama i stvarima, čime ćeš si osigurati Jehovin blagoslov (Malahija 3:10).

Takvo iskreno samoispitivanje može nas neugodno iznenaditi. Može nam biti teško priznati određene slabosti kad nam netko skrene pažnju na njih. Pa ipak, kada se s ljubavlju trudiš pomoći svom djetetu, osobi s kojom proučavaš Bibliju ili možda samom sebi — čak i ako se radi o vrlo osobnim ili osjetljivim pitanjima — činiš prvi korak u spašavanju tuđeg ili svog života (Galaćanima 6:1).

No što ako se čini da od tvog truda nema mnogo koristi? Nemoj brzo odustati. Ispravljanje nesavršenog srca može biti osjetljiv i dugotrajan proces koji nas ponekad može obeshrabriti. Ali to ujedno može donijeti i veliko zadovoljstvo.

Eric, mladić spomenut u uvodu, s vremenom se urazumio i ponovo počeo ‘hoditi u istini’ (2. Ivanova 4). “Vratio sam se Jehovi tek kad sam shvatio što sam izgubio”, kaže on. Uz pomoć roditelja Eric sada vjerno služi Bogu. Premda mu je nekoć smetalo to što su ga roditelji stalno pokušavali navesti da preispita svoje srce, sada duboko cijeni ono što su učinili. “Imam predivne roditelje”, kaže Eric. “Nikada me nisu prestali voljeti.”

Pustimo li da svjetlo Božje Riječi obasja srce onih koje poučavamo, time pokazujemo vjernu ljubav (Psalam 141:5). Nastoj i dalje u srcu svoje djece i osoba s kojima proučavaš prepoznati znakove koji pokazuju da doista stječu novu kršćansku osobnost. ‘Ispravno se služi riječju istine’ kako bi istina i dalje djelovala u drugima i u tebi samom! (2. Timoteju 2:15).