U BIBLIJSKA vremena određeni pojedinci imali su tako blizak odnos s Jehovom da se za njega govorilo da je njihov Bog. Naprimjer, Jehova je u Bibliji opisan kao “Bog Abrahamov”, “Bog Davida” i “Bog Ilijin” (1. Mojsijeva 31:42; 2. Kraljevima 2:14; 20:5).

Kako su ti ljudi postigli tako blizak odnos s Bogom? Što od njih možemo naučiti kako bismo i mi mogli izgraditi i sačuvati čvrst osobni odnos sa Stvoriteljem?

Abraham je bio prva osoba za koju Biblija kaže da je pokazala vjeru u Jehovu. Vjera je bila najistaknutije obilježje Abrahamove ličnosti. Ona mu je donijela Božje odobravanje. Ustvari, Stvoritelj Jehova imao je toliku naklonost prema Abrahamu da se Mojsiju kasnije predstavio kao “Bog Abrahamov” te kao Bog njegovog sina i unuka, odnosno Izaka i Jakova (1. Mojsijeva 15:6; 2. Mojsijeva 3:6).

Otkud Abrahamu takva vjera u Boga? Kao prvo, Abraham je svoju vjeru izgradio na čvrstom temelju. Možda ga je o Jehovi poučio Noin sin Sem, koji je iz prve ruke vidio kako Jehova spašava. Sem je bio živi svjedok da je Jehova “sačuvao Nou, propovjednika pravednosti, sa sedmero drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnih ljudi” (2. Petrova 2:5). Abraham je od Sema mogao naučiti da se ono što Jehova obeća sigurno ispuni. U svakom slučaju, kada je Bog i njemu dao obećanje, Abraham je bio radostan te je svoj način života oblikovao na temelju čvrstog uvjerenja da će se to obećanje ispuniti.

Abrahamova vjera imala je čvrst temelj, no njegova djela učinila su je još snažnijom. Apostol Pavao napisao je: “Vjerom je Abraham, kad je bio pozvan, poslušao otišavši na mjesto određeno da ga dobije u nasljedstvo; otišao je, iako nije znao kamo ide” (Hebrejima 11:8). Zbog tog postupka kojim je Abraham pokazao poslušnost, njegova je vjera ojačala, a u vezi s time učenik Jakov napisao je: “Vidiš da je njegova vjera surađivala s njegovim djelima i pomoću njegovih djela vjera mu se usavršila” (Jakov 2:22).

Nadalje, Jehova je dopustio da Abrahamova vjera bude ispitana te ju je tako učinio još jačom. Pavao je rekao: “Vjerom je Abraham, kad je bio na ispitu, takoreći prinio Izaka.”  Ispiti, ili kušnje, pročišćavaju i jačaju vjeru, koja time postaje “mnogo vrednija od zlata” (Hebrejima 11:17; 1. Petrova 1:7).

Iako Abraham nije doživio ispunjenje svih Božjih obećanja, mogao se radovati što vidi da drugi oponašaju njegov primjer. Biblija također pohvalno govori o izvanrednoj vjeri njegove žene Sare i tri druga člana njegove obitelji, Izaka, Jakova i Josipa (Hebrejima 11:11, 20-22).

Vjera je neophodna za svakoga tko želi Jehovu učiniti svojim Bogom. “Bez vjere mu je nemoguće ugoditi”, napisao je Pavao (Hebrejima 11:6). Kako danas Božji sluga može razviti jaku vjeru kakvu je imao Abraham?

Kao i u Abrahamovom slučaju, naša vjera mora imati čvrst temelj. Redovito proučavanje Biblije i biblijske literature najbolji je način da se to postigne. Čitanje Biblije i razmišljanje o onome što pročitamo može nam pomoći da budemo sigurni da će se Božja obećanja ostvariti. To nas potiče da svoj način života oblikujemo u skladu s tim zajamčenim očekivanjem. Naša vjera dodatno se usavršava kada djelima dokazujemo poslušnost, što između ostalog znači da idemo u službu propovijedanja i na kršćanske sastanke (Matej 24:14; 28:19, 20; Hebrejima 10:24, 25).

Naša će vjera sigurno biti iskušana, možda preko protivljenja, teške bolesti, smrti voljene osobe ili nečeg drugog. Kada u kušnji ostanemo vjerni Jehovi, to jača našu vjeru i ona postaje vrednija od zlata. Bez obzira na to hoćemo li doživjeti ispunjenje svih Božjih obećanja ili nećemo, naša će nas vjera približavati Jehovi. Osim toga, potaknut ćemo druge da i oni pokazuju takvu vjeru (Hebrejima 13:7). Tako je bilo s Ralphom, koji je promatrao i oponašao vjeru svojih roditelja. On kaže:

“Dok sam živio kod kuće, roditelji su nastojali da cijela obitelj ustane rano ujutro da bismo zajednički čitali Bibliju. Na taj smo način pročitali cijelu Bibliju.” Ralph još uvijek čita Bibliju svako jutro, što mu služi kao dobar način da započne dan. On je svaki tjedan s ocem išao u službu propovijedanja. “Tako sam naučio kako se rade ponovni posjeti i vode biblijski studiji.” Ralph sada služi kao volonter u jednoj podružnici Jehovinih svjedoka u Europi. Njegovi roditelji doista su nagrađeni za svoju vjeru!

David, rođen 900 godina nakon Abrahama, jedna je od istaknutih ličnosti među Jehovinim slugama koji se spominju u Bibliji. Imajući na umu da je Jehova izabrao Davida za budućeg kralja, prorok Samuel je rekao: “Jehova je našao sebi čovjeka po srcu svojemu.” Jehova i David bili su toliko bliski da se kasnije prorok Izaija obratio kralju Ezehiji ovim riječima: “Ovako veli Jehova Bog Davida oca tvojega” (1. Samuelova 13:14; 2. Kraljevima 20:5; Izaija 38:5).

Iako je David bio po Jehovinoj volji, u određenim je trenucima dozvolio da ga nadvladaju njegove želje. Počinio je tri ozbiljne  greške: Dopustio je neispravno prenošenje kovčega saveza prema Jeruzalemu, počinio je preljub s Betsabejom i isplanirao ubojstvo njenog muža Urije te je naredio popis izraelskog i judejskog stanovništva, što Jehova nije zapovjedio. Sva tri puta David se ogriješio o Božji Zakon (2. Samuelova 6:2-10; 11:2-27; 24:1-9).

Međutim, kada ga se suočilo s njegovim grijesima, David je prihvatio odgovornost za njih i krivnju nije prebacivao na druge. Priznao je da se kovčeg nije prenosilo na ispravan način te je potom rekao: “Ne tražismo [Jehovu] kako treba.” Kada je prorok Natan razotkrio njegov preljub, David je rekao: “Sagriješih Jehovi.” A kada je postao svjestan koliko je bilo nerazumno brojiti narod, priznao je: “Sagriješih veoma što to uradih.” David se pokajao za svoje grijehe i ostao blizu Jehove (1. Dnevnika 15:13; 2. Samuelova 12:13; 24:10).

Onima koji se trude učiniti Jehovu svojim Bogom Davidov primjer pruža ohrabrenje. Ako je čovjek koji je bio toliko ugodan Jehovi mogao učiniti tako teške grijehe, onda ni mi ne trebamo očajavati ako usprkos svem našem trudu ponekad pogriješimo ili čak učinimo velike greške (Propovjednik 7:20). Utješno je znati da je Davidu bilo oprošteno kada se kajao zbog svojih grijeha. Takva je spoznaja prije nekoliko godina pomogla i Uweu. *

Uwe je služio kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka. Dogodilo mu se da je podlegao neispravnim željama i počinio nemoral. Poput kralja Davida, Uwe je u početku to pokušao sakriti, nadajući se da će Jehova prijeći preko njegovog prijestupa. No, savjest ga je nakon nekog vremena toliko mučila da je sve ispričao drugom starješini. Potom mu se pomoglo da se oporavi od svog duhovnog pada.

Uwe se pokajao zbog onoga što je učinio te je ostao blizu Jehove i skupštine. Bio je toliko zahvalan za pruženu pomoć da je nekoliko tjedana kasnije starješinama poslao pismo u kojem je izrazio svoju iskrenu i duboku zahvalnost. “Pomogli ste mi da skinem sramotu s Jehovinog imena”, napisao je. Uwe je obnovio svoj odnos s Jehovom te je s vremenom ponovno imenovan da služi u istoj skupštini.

Ilija, koji je živio u stoljeću nakon Davidovog, bio je jedan od najistaknutijih izraelskih proroka. Ilija je branio pravu religiju u vrijeme kada su nepravda i nemoral bili vrlo rašireni, a njegova je odanost Jehovi bila nepokolebljiva. Nije čudo što je njegov nasljednik Elizej Jehovu jednom nazvao “Bog Ilijin” (2. Kraljevima 2:14).

Ipak, Ilija nije imao neke posebne sposobnosti. Jakov je napisao: “Ilija je bio čovjek s osjećajima poput naših” (Jakov 5:17). Naprimjer, nakon što je obožavateljima Baala u Izraelu zadao težak udarac, kraljica Jezabela prijetila mu je smrću. Kako je Ilija reagirao? Uplašio se i pobjegao u pustinju. Tamo se, sjedeći pod drvetom, žalio: “Dosta je već, Jehova, primi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” Ilija više nije želio biti prorok, već je htio umrijeti (1. Kraljevima 19:4).

Međutim, Jehova je pokazao da razumije kako se Ilija osjeća. Bog je ojačao Iliju i uvjerio ga da nije sam, već da ima i drugih vjernih slugu. I ne samo to, Jehova je i dalje imao povjerenja u Iliju, a imao je i daljnje zadatke za njega (1. Kraljevima 19:5-18).

Iako su Iliju nadvladali osjećaji, on nije izgubio Božju naklonost. Kada se Isus Krist oko tisuću godina kasnije preobrazio pred Petrom, Jakovom i Ivanom, koga je Jehova  izabrao da se u viziji pojavi pokraj Isusa? Mojsija i Iliju (Matej 17:1-9). Jehova je očito Iliju smatrao uzornim prorokom. Iako je Ilija bio samo “čovjek s osjećajima poput naših”, Bog je cijenio njegove napore da obnovi pravu religiju i posveti Njegovo ime.

S vremena na vrijeme Jehovini sluge mogu biti obeshrabreni i tjeskobni. Kako je utješno znati da se i Ilija borio s istim osjećajima! I doista je ohrabrujuće to što Jehova razumije naše osjećaje, baš kao što je razumio i Ilijine (Psalam 103:14).

S jedne strane, mi volimo Jehovu Boga i naše bližnje te želimo izvršavati zadatak koji nam je dao, odnosno objavljivati dobru vijest o Kraljevstvu. S druge strane, možda smo razočarani zbog slabog odaziva na naše propovijedanje ili čak zabrinuti zbog prijetnji neprijatelja pravog Boga. Međutim, kao što je Jehova pomogao Iliji da ustraje, on jednako pomaže i svojim današnjim slugama. Uzmi za primjer Herberta i Gertrud.

Godine 1952. Herbert i Gertrud krstili su se kao Jehovini svjedoci u Leipzigu, na području bivše Njemačke Demokratske Republike. To su bila teška vremena za Božje sluge budući da nisu smjeli propovijedati. Što je Herbert osjećao u vezi s propovijedanjem od kuće do kuće?

“Ponekad smo bili jako zabrinuti. Kada smo išli od kuće do kuće, nismo znali hoće li se odjednom pojaviti policija i uhapsiti nas.” Što je Herbertu i drugima pomoglo da nadvladaju strah? “Puno smo proučavali Bibliju. A Jehova nam je davao snage da nastavimo propovijedati.” Herbert je u službi propovijedanja doživio brojna iskustva koja su ga jačala, pa čak i razveseljavala.

Jednom je tako naišao na sredovječnu gospođu koja je pokazala zanimanje za Bibliju. Kada ju je nakon nekoliko dana ponovo posjetio, bio je prisutan i jedan mladić koji je pratio razgovor. Nakon nekoliko minuta Herbert je ugledao nešto od čega je protrnuo. Na stolici u kutu sobe bila je kapa koju nose policajci. Pripadala je mladiću, koji je očito bio policajac te je izgledalo da će uhapsiti Herberta.

“Vi ste Jehovin svjedok!” uzviknuo je mladić. “Dajte mi svoju osobnu iskaznicu.” Herbert ga je poslušao. No tada se dogodilo nešto neočekivano. Gospođa se okrenula prema tom policajcu i upozorila ga: “Ako se išta dogodi ovom Božjem čovjeku, ti više nisi dobrodošao u ovoj kući.”

Mladić je zastao na trenutak, pružio Herbertu osobnu iskaznicu i pustio ga da ode. Herbert je kasnije saznao da se policajac udvarao kćerki te gospođe. Očito je smatrao da mu je bolje zadržati djevojku nego uhapsiti Herberta.

Što možemo naučiti iz svih tih primjera? Poput Abrahama, i mi moramo čvrsto vjerovati Jehovinim obećanjima. Kada pogriješimo, trebamo poput Davida pokazati Jehovi da se istinski kajemo. A u razdobljima tjeskobe budimo poput Ilije i oslonimo se na Jehovu jer će nam on dati snagu. Tako ćemo Jehovu učiniti svojim Bogom sada i za svu vječnost, jer je on ‘živi Bog, Spasitelj svih vrsta ljudi, posebno onih koji su vjerni’ (1. Timoteju 4:10).