OKO 49. n. e. u Jeruzalemu se održao jedan važan sastanak. Na njemu su bili “oni koje se smatralo stupovima” kršćanske skupštine prvog stoljeća — Ivan, Petar i Isusov polubrat Jakov. Na sastanku su bili i apostol Pavao i njegov suradnik Barnaba. Razgovaralo se o tome kako podijeliti ogromno područje na kojem je trebalo propovijedati. Pavao je objasnio: ‘Oni su meni i Barnabi dali desnicu zajedništva, da mi idemo nacijama, a oni k onima koji su obrezani’ (Galaćanima 2:1, 9). *

Što je taj dogovor zapravo značio? Je li time područje na kojem se dobra vijest trebala propovijedati podijeljeno na dvije skupine ljudi, to jest na Židove i židovske obraćenike te na ne-Židove? Ili je možda to područje podijeljeno na geografske cjeline? Da bismo došli do logičnog odgovora, potrebne su nam neke informacije o židovskoj dijaspori, odnosno Židovima koji su živjeli izvan Palestine.

Koliko je Židova u prvom stoljeću živjelo u dijaspori? Čini se da se mnogi stručnjaci slažu s onim što navodi Atlas of the Jewish World: “Teško je doći do konačnih brojki, no prema realnim procjenama kratko prije 70. n. e. u Judeji je bilo dva i po milijuna Židova, a u ostalom dijelu Rimskog Carstva, u dijaspori, preko četiri milijuna. (...) Židovi su vjerojatno sačinjavali oko 10 posto cjelokupnog stanovništva Rimskog Carstva, a u mjestima gdje su bili najbrojniji, u gradovima istočnih provincija, moglo ih je biti 25 posto ili više.”

Na istoku su glavna središta Židova bila u Siriji, Maloj Aziji, Babilonu i Egiptu, a manje zajednice postojale su i u Europi. Neki uvaženi židovski kršćani prvog stoljeća potjecali su iz dijaspore, naprimjer Barnaba je bio s Cipra, Priska i Akvila iz Ponta i Rima, Apolon iz Aleksandrije, a Pavao iz Tarza (Djela apostolska 4:36; 18:2, 24; 22:3).

Zajednice u dijaspori na mnogo su načina bile povezane s domovinom. Jedan od njih bio je slanje godišnjeg poreza za hram u Jeruzalemu, čime se potpomagao život i služba u hramu. U vezi s time učenjak John Barclay zapaža: “Postoje uvjerljivi dokazi da su zajednice iz dijaspore vrlo savjesno sakupljale taj novac i da su oni imućniji davali dodatne donacije.”

Tisuće hodočasnika koje su svake godine na blagdane išle u Jeruzalem bile su još jedna spona između dijaspore i domovine. To pokazuje izvještaj o Pentekostu 33. n. e. koji se nalazi u Djelima apostolskim 2:9-11. Tom  su prigodom bili prisutni židovski hodočasnici iz Partije, Medije, Elama, Mezopotamije, Kapadocije, Ponta, Azije, Frigije, Pamfilije, Egipta, Libije, Rima, s Krete i iz Arabije.

Hramski službenici u Jeruzalemu bili su u kontaktu sa Židovima iz dijaspore putem pisama. Poznato je da je Gamalijel, učitelj zakona koji se spominje u Djelima apostolskim 5:34, slao pisma u Babilon i druge dijelove svijeta. Kada je apostol Pavao oko 59. n. e. stigao u Rim kao zatvorenik, “vodeći ljudi među Židovima” rekli su mu: “Niti smo o tebi primili pisma iz Judeje, niti je tko od braće koja su stigla javio ili rekao nešto zlo o tebi.” To pokazuje da su se u Rim često slala pisma i obavijesti iz domovine (Djela apostolska 28:17, 21).

Biblija kojom su se služili Židovi iz dijaspore bila je grčki prijevod hebrejskog dijela Biblije, a zvala se Septuaginta. U jednom priručniku stoji: “Razumno je zaključiti da se LXX [Septuaginta] u cijeloj dijaspori čitala i prihvaćala kao Biblija ili ‘Sveto pismo’ židovske dijaspore.” I prvi kršćani su prilikom poučavanja uvelike koristili isti prijevod.

Članovi kršćanskog vodećeg tijela u Jeruzalemu bili su upoznati s takvim okolnostima. Dobra vijest već se propovijedala židovskoj dijaspori u Siriji i dalje, uključujući i Damask i Antiohiju (Djela apostolska 9:19, 20; 11:19; 15:23, 41; Galaćanima 1:21). Na sastanku 49. n. e. očito su se radili planovi za buduće djelovanje. Osvrnimo se na biblijska ukazivanja na porast među Židovima i obraćenicima na židovsku vjeru.

Apostol Pavao je od samog početka imao zadatak ‘nositi ime Isusa Krista nacijama, a i kraljevima i Izraelovim sinovima’ * (Djela apostolska 9:15). Nakon sastanka u Jeruzalemu Pavao je nastavio propovijedati Židovima u dijaspori kamo god je putovao. (Vidi okvir na 14. stranici.) Iz toga se može zaključiti da je područje propovijedanja vjerojatno bilo podijeljeno na geografske cjeline. Pavao i Barnaba proširili su svoje misionarsko djelovanje na zapad, a drugi su se brinuli za Židove u domovini i velike židovske zajednice na istoku.

Kada su Pavao i njegovi suradnici započeli drugo misionarsko putovanje iz Antiohije u Siriji, išli su na zapad Malom Azijom sve do Troade. Odande su prešli u Makedoniju jer su shvatili da ih je ‘Bog pozvao da Makedoncima objave dobru vijest’. Kasnije su kršćanske skupštine, odnosno zajednice, osnovane i u drugim europskim gradovima, uključujući i Atenu i Korint (Djela apostolska 15:40, 41; 16:6-10; 17:1–18:18).

Oko 56. n. e., pri kraju svog trećeg misionarskog putovanja, Pavao je planirao otići još zapadnije i proširiti područje koje mu je dodijeljeno na sastanku u Jeruzalemu. Pisao je: “Gorljivo želim objaviti dobru vijest i vama u Rimu” te: ‘Zaputit ću se preko vas u Španjolsku’ (Rimljanima 1:15; 15:24, 28). No kako je bilo s dijasporom na istoku?

U prvom stoljeću n. e. najveća zajednica židovskih iseljenika nalazila se u Egiptu, naročito u glavnom gradu Aleksandriji. U tom trgovačkom i kulturnom središtu živjelo je stotine tisuća Židova, a sinagoga je bilo po cijelom gradu. Filon, Židov iz Aleksandrije, tvrdio je da je u to vrijeme u cijelom Egiptu bilo najmanje milijun Židova. Znatan broj Židova naselio se i u obližnjoj Libiji — u gradu Cireni i okolici.

 Neki Židovi koji su postali kršćani potjecali su iz tih krajeva. Tako naprimjer čitamo o ‘Apolonu, rodom iz Aleksandrije’, ‘nekim ljudima s Cipra i iz Cirene’ i ‘Luciju Cirencu’, koji je surađivao sa skupštinom u sirijskoj Antiohiji (Djela apostolska 2:10; 11:19, 20; 13:1; 18:24). Izuzev tih primjera Biblija ne govori o djelovanju prvih kršćana u Egiptu i okolnim krajevima, osim što još spominje kršćanskog propovjednika Filipa koji je svjedočio etiopskom eunuhu (Djela apostolska 8:26-39).

U Babilonu, zajedno s Partijom, Medijom i Elamom, nalazilo se još jedno veliko središte. Jedan povjesničar kaže da je “židovskog stanovništva bilo u svakom području u nizinama Tigrisa i Eufrata, od Armenije do Perzijskog zaljeva te sjeveroistočno do Kaspijskog jezera i istočno prema Mediji”. The Encyclopaedia Judaica procjenjuje da ih je bilo 800 000 ili više. Židovski povjesničar iz prvog stoljeća Josip Flavije naveo je da su deseci tisuća babilonskih Židova putovali u Jeruzalem na godišnje blagdane.

Jesu li se neki od tih hodočasnika iz Babilona krstili na Pentekost 33. n. e.? To ne znamo, ali među onima koji su tog dana čuli apostola Petra bili su i neki iz Mezopotamije (Djela apostolska 2:9). Ono što znamo jest da je apostol Petar bio u Babilonu otprilike od 62. do 64. n. e. Dok je bio tamo, napisao je svoju prvu poslanicu, a moguće je da je napisao i drugu (1. Petrova 5:13). Babilon, s njegovom mnogobrojnom židovskom populacijom, očito se smatralo dijelom područja koje je na sastanku spomenutom u pismu Galaćanima dodijeljeno Petru, Ivanu i Jakovu.

Jakov, koji je također bio na spomenutom sastanku, služio je kao nadglednik u jeruzalemskoj skupštini (Djela apostolska 12:12, 17; 15:13; Galaćanima 1:18, 19). On  je osobno bio prisutan kada su na Pentekost 33. n. e. tisuće Židova iz dijaspore prihvatile dobru vijest i krstile se (Djela apostolska 1:14; 2:1, 41).

Tada i kasnije deseci tisuća Židova dolazili su na godišnje blagdane. U gradu bi nastala velika gužva, a posjetitelji su se morali smjestiti po obližnjim selima ili pod šatorima. Kako navodi Encyclopaedia Judaica, hodočasnici su se sastajali s prijateljima te odlazili u hram kako bi štovali Boga, prinosili žrtve i proučavali Toru.

Jakov i drugi članovi jeruzalemske skupštine sigurno su koristili te prilike kako bi svjedočili Židovima iz dijaspore. Moguće je da su apostoli to činili vrlo oprezno u vrijeme kada je nakon Stjepanove smrti ‘nastalo veliko progonstvo skupštine koja je bila u Jeruzalemu’ (Djela apostolska 8:1). Kao što biblijski izvještaji pokazuju, i prije i poslije Stjepanove smrti revno propovijedanje tih kršćana imalo je za posljedicu stalan porast (Djela apostolska 5:42; 8:4; 9:31).

Uistinu, prvi kršćani gorljivo su se trudili doprijeti do Židova gdje god ih je bilo. U isto vrijeme Pavao i drugi propovijedali su ne-Židovima u Europi. Oni su slušali zapovijed koju je Isus na rastanku dao svojim sljedbenicima, a to je da čine učenike “od ljudi iz svih naroda” (Matej 28:19, 20).

Njihov nas primjer uči da je važno propovijedati na organiziran način i da se tako dobiva potpora Jehovinog duha. Također možemo uočiti koje su prednosti propovijedanja onima koji poštuju Božju Riječ, posebno na područjima gdje ima malo Jehovinih svjedoka. Jesu li neki dijelovi područja tvoje skupštine plodniji od drugih? Možda je te dijelove dobro češće obrađivati. Organiziraju li se u tvojoj blizini neka javna događanja na kojima bi bilo dobro u što većoj mjeri svjedočiti neformalno i na ulici?

Iako o prvim kršćanima možemo čitati u Bibliji, vrlo je korisno i da se upoznamo s nekim povijesnim i zemljopisnim pojedinostima. Jedno korisno sredstvo koje nam može pomoći da produbimo svoje znanje je brošura Upoznaj “dobru zemlju”, koja ima mnogo karata i fotografija.