SVAKE godine pravi kršćani slave Gospodinovu večeru na dan koji u hebrejskom kalendaru odgovara 14. nisanu. Oni su poslušni Isusovoj zapovijedi: “Činite ovo meni na spomen.” Isus je upravo 14. nisana 33. n. e., nakon što je proslavio Pashu, odredio da se slavi spomen na njegovu žrtvenu smrt. Umro je prije kraja tog dana (Luka 22:19, 20; 1. Korinćanima 11:23-28).

U drugom stoljeću neki su počeli mijenjati vrijeme i način obilježavanja tog događaja. U Maloj Aziji proslava se i dalje održavala na dan Isusove smrti. Međutim, kao što navodi jedan priručnik, “u Rimu i Aleksandriji bio je običaj slaviti uskrsnuće prve nedjelje” nakon dana Isusove smrti, što se nazivalo Pasha uskrsnuća. Jedna skupina koja se zvala kvartodecimani (doslovno: “četrnaestnici”) branila je gledište da se smrt Isusa Krista treba obilježavati 14. nisana. Takvo je mišljenje imao i Meliton Sardski. Tko je on bio? Na koji je način branio tu i druge biblijske istine?

Prema onome što je Euzebije Cezarejski napisao u svom djelu Crkvena povijest, krajem drugog stoljeća Polikrat Efeški poslao je u Rim pismo u kojem brani proslavu “Pashe četrnaestog dana, prema Evanđeljima, bez odstupanja, već kako nalaže vjera”. Prema tom pismu, Meliton, biskup u lidijskom gradu Sardu, bio je među pobornicima 14. nisana. U pismu stoji da su Melitona njegovi suvremenici smatrali jednim od ‘velikih svjetlonoša koji su usnuli smrtnim snom’. Polikrat je rekao da se Meliton nije ženio i da je “sav živio u Duhu Svetom, a počiva u Sardu čekajući posjet s neba kad će uskrsnuti od mrtvih”. To bi moglo značiti da je Meliton bio jedan od onih koji su vjerovali da uskrsnuća neće biti prije Kristovog povratka (Otkrivenje 20:1-6).

Isto tako, izgleda da je Meliton bio hrabar i odlučan čovjek. Napisao je Apologiju, spis  u obranu kršćana — jedan od prvih ikada napisanih, a namijenio ga je Marku Aureliju, rimskom caru koji je vladao od 161. do 180. n. e. Meliton se nije bojao braniti kršćanstvo i razotkrivati pokvarene i pohlepne ljude. Takvi su ljudi koristili različite carske odredbe kao izlike da progone i nepravedno osude kršćane kako bi im otuđili imovinu.

Meliton je caru hrabro napisao: “Samo te jedno molimo, da ti sam ispitaš uzročnike tih sukoba [kršćane], i pravedno prosudiš jesu li zaslužili smrt i kaznu ili sigurnost i zaštitu. Ali ako taj nalog i nova odredba, koje ne bi dolikovalo donijeti ni protiv neprijateljskih barbara, ne potječu od tebe, još te više preklinjemo da ne odvratiš svoj pogled od nas, koje svjetina protuzakonito plijeni.”

Melitona je jako zanimalo proučavanje Svetog pisma. Iako nemamo potpun popis njegovih djela, naslovi nekih otkrivaju da su ga jako zanimale biblijske teme. Neka od tih djela su: O kršćanskom životu i prorocima, O vjeri čovjeka, O stvaranju, O krštenju i o istini i o vjeri i rođenju Kristovu, O gostoprimstvu, Ključ te O đavlu i Ivanovu Otkrivenju.

Meliton je putovao u biblijske zemlje s ciljem da sazna točan broj hebrejskih biblijskih knjiga. U vezi s time napisao je: “Stoga, kad sam otišao na Istok i bio na mjestu gdje se ovo propovijedalo i po tome živjelo, i nakon što sam se točno osvjedočio u knjige Staroga zavjeta te zapisao činjenice, sada ti ih evo šaljem.” Na toj Melitonovoj listi ne spominju se Nehemijina knjiga i Knjiga  o Esteri, no ona je najstariji katalog kanonskih knjiga hebrejskog dijela Biblije u spisima onih koji su se izjašnjavali kao kršćani.

Za vrijeme svog istraživanja Meliton je sakupio niz redaka iz hebrejskih biblijskih knjiga koji su sadržavali proročanstva o Isusu. Melitonovo djelo naslovljeno Eclogae (Izvaci) pokazuje da je Isus bio dugo očekivani Mesija te da su Mojsijev zakon i Proroci ukazivali na Krista.

U značajnijim gradovima Male Azije postojala je velika židovska zajednica. Židovi iz Sarda, gdje je Meliton živio, slavili su hebrejski praznik Pashu 14. nisana. Meliton je napisao homiliju O pashi i u njoj dokazao ispravnost Pashe koja se slavila pod Mojsijevim zakonom te branio kršćansku proslavu Gospodinove večere 14. nisana.

Nakon razmatranja 12. poglavlja 2. Mojsijeve i pojašnjenja da je Pasha nagovještavala Kristovu žrtvu, Meliton je rastumačio zašto kršćani vjeruju da nema svrhe slaviti Pashu — jer je Bog ukinuo Mojsijev zakon. Potom je objasnio zašto je Kristova žrtva bila potrebna: Bog je smjestio Adama u raj kako bi mogao sretno živjeti. Međutim, prvi čovjek nije poslušao zapovijed da ne jede s drveta spoznaje dobra i zla. Zbog toga je nastala potreba za otkupninom.

Meliton je ponovno naglasio da je Isus bio poslan na Zemlju i da je umro na stupu kako bi od grijeha i smrti otkupio ljude koji pokazuju vjeru. Zanimljivo je da je Meliton koristio grčku riječ xylon, koja znači “drvo”, kada je pisao o stupu na kojem je Isus umro (Djela apostolska 5:30; 10:39; 13:29).

Meliton je bio poznat i izvan Male Azije. Tertulijan, Klement Aleksandrijski i Origen bili su upoznati s njegovim djelima. Ipak, povjesničar Raniero Cantalamessa kaže: “Kada se, nakon pobjede nedjeljne Pashe, kvartodecimane počelo smatrati hereticima, Meliton je gubio na značaju, a to je dovelo do iščezavanja njegovih djela.” Tako su na kraju izgubljeni gotovo svi Melitonovi spisi.

Nakon što su pomrli svi apostoli, u pravo se kršćanstvo uvuklo prorečeno otpadništvo (Djela apostolska 20:29, 30). Ono je očito utjecalo i na Melitona. Zamršeni stil njegovih spisa po svemu sudeći ukazuje na utjecaj djela grčke filozofije i rimskog svijeta. Možda je baš zato Meliton kršćanstvo nazvao “našom filozofijom”. On je ujedno smatrao da je stapanje takozvanog kršćanstva s Rimskim Carstvom “najveći dokaz (...) za dobrobit”.

Meliton očito nije poslušao savjet apostola Pavla: “Pazite, netko bi vas mogao odvesti kao svoj plijen pomoću filozofije i prazne prijevare u skladu s ljudskom predajom, u skladu s elementarnim stvarima svijeta, a ne u skladu s Kristom.” I tako je Meliton — premda je donekle branio biblijske istine — puno puta odstupio od njih (Kološanima 2:8).