PREKO šest milijuna ljudi u 235 zemalja ima ono što Biblija naziva ‘slobodom govora’. Taj se izraz pojavljuje 16 puta u grčkom dijelu Biblije prema prijevodu Novi svijet (Filipljanima 1:20; 1. Timoteju 3:13; Hebrejima 3:6; 1. Ivanova 3:21). Što je zapravo ‘sloboda govora’ u tom biblijskom smislu? Što nam može pomoći da je steknemo? U kojim nam situacijama ta sloboda omogućava da se neometano izražavamo?

Prema Vineovom rječniku s tumačenjima starozavjetnih i novozavjetnih riječi, grčki izraz preveden kao “sloboda govora” odnosi se na “slobodu riječi, otvoreno izražavanje, (...) odvažan govor bez straha; dakle, pouzdanje, radosnu odvažnost, hrabrost, koji ne moraju nužno biti povezani s govorom”. Međutim, takav otvoren način izražavanja ne treba brkati s bezobzirnošću ili grubošću. “Neka vaša riječ uvijek bude ugodna”, kaže Biblija (Kološanima 4:6). Imati slobodu govora znači biti taktičan, a istovremeno ne dozvoliti da nas ušutkaju tjeskoba ili strah od čovjeka.

Je li sloboda govora pravo koje stječemo već samim rođenjem? Razmisli o onome što je apostol Pavao napisao kršćanima u Efezu: “Meni, čovjeku manjem od najmanjeg među svim svetima, dana je ta nezaslužena dobrohotnost, da nacijama objavim dobru vijest o Kristovom nedokučivom bogatstvu.” Pavao je zatim dodao da po Isusu Kristu “imamo tu slobodu govora i pristup s pouzdanjem posredstvom svoje vjere u njega” (Efežanima 3:8-12). Dakle, sloboda govora nije pravo koje smo naslijedili rođenjem, već ona proizlazi iz našeg odnosa s Jehovom Bogom utemeljenog na vjeri u Isusa Krista. Razmotrimo kako možemo steći slobodu govora i kako je možemo koristiti dok propovijedamo, poučavamo i molimo se.

Isus Krist je svojim primjerom najbolje pokazao što znači imati slobodu govora. Revnost ga je poticala da iskoristi prilike za propovijedanje. Bilo da se odmarao, ručao u nečijem domu ili hodao putem, nikada nije propustio priliku da govori o Božjem Kraljevstvu. Ni ismijavanje ni izravno proganjanje nisu mogli zastrašiti  i ušutkati Isusa. Naprotiv, on je hrabro razotkrivao lažne vjerske vođe svog vremena (Matej 23:13-36). Čak i kad su ga uhapsili i izveli pred sud, Isus je neustrašivo govorio (Ivan 18:6, 19, 20, 37).

Isusovi apostoli stekli su istu takvu odvažnost u govoru. Na Pentekost 33. n. e. Petar je s velikom slobodom govorio pred 3 000 ljudi. Izvanredno je što se to zbilo nedugo nakon što je ustuknuo od straha kad ga je prepoznala jedna sluškinja (Marko 14:66-71; Djela apostolska 2:14, 29, 41). Kad su bili dovučeni pred vjerske vođe, Petar i Ivan nisu se dali zastrašiti. Oni su bez oklijevanja hrabro svjedočili o uskrsnulom Isusu Kristu. Ustvari, Petra i Ivana vjerski su vođe upravo zbog tog njihovog odvažnog govora prepoznali kao one koji su bili s Isusom (Djela apostolska 4:5-13). Što im je pomoglo da govore tako odvažno?

Isus je svojim apostolima obećao: “Kad vas predaju, nemojte se tjeskobno brinuti kako ćete ili što ćete govoriti; jer će vam se u taj čas dati što da govorite; jer ne govorite samo vi, nego duh vašeg Oca govori preko vas” (Matej 10:19, 20). Sveti duh pomagao je Petru i ostalima da nadvladaju bojažljivost ili strah koji su ih mogli spriječiti da govore sa slobodom. Jednako tako, utjecaj te moćne sile može i nama pomoći.

Osim toga, Isus je svojim sljedbenicima dao zadatak da čine učenike. Isus je to mogao učiniti jer mu je bila dana “sva vlast na nebu i na zemlji”. A on im je rekao: “Ja sam s vama” (Matej 28:18-20). Svijest o Isusovoj potpori davala je prvim učenicima samopouzdanja dok su se suočavali s vlastima koje su pošto-poto htjele zaustaviti njihovo propovijedanje (Djela apostolska 4:18-20; 5:28, 29). I nama takva spoznaja može jednako pomoći.

Ukazujući na još jedan važan činilac, Pavao je ‘veliku slobodu govora’ povezao s nadom (2. Korinćanima 3:12; Filipljanima 1:20). Budući da je poruka o nadi previše divna da je se čuva za sebe, kršćani su jednostavno morali drugima govoriti o njoj. Doista, naša nam nada pomaže da steknemo slobodu govora (Hebrejima 3:6).

Kako možemo odvažno propovijedati čak i kad se nađemo u situaciji koja izaziva strah? Razmisli o primjeru koji nam je pružio apostol Pavao. Dok je bio zatvorenik u Rimu, poručio je svojim suvjernicima neka se mole ‘da mu se da sposobnost govora kad otvori svoja usta, da bi mogao govoriti s odvažnošću, kako i treba da govori’ (Efežanima 6:19, 20). Jesu li te molitve bile uslišene? Jesu! Pavao je i kao zatvorenik nastavio ‘propovijedati Božje Kraljevstvo s najvećom slobodom govora i bez zapreke’ (Djela apostolska 28:30, 31).

Naša sloboda govora može se naći na ispitu kad imamo priliku dati svjedočanstvo na poslu, u školi ili dok nekamo putujemo. Sramežljivost, strah od moguće reakcije ili nedostatak samopouzdanja mogu nam zatvoriti usta. Apostol Pavao nam je i u vezi s time pružio dobar primjer. ‘Uz pomoć našeg Boga skupili smo hrabrost da vam govorimo Božju dobru vijest s velikom borbom’, napisao je (1. Solunjanima 2:2). Pavao je bio u stanju učiniti ono što inače ne bi mogao samo zato što se uzdao u Jehovu.

Molitva je pomogla ženi po imenu Sherry da skupi hrabrosti kad joj se ukazala prilika za neformalno svjedočanstvo. Jednog dana dok je čekala da se suprug vrati s nekog sastanka, zapazila je ženu koja je također nekoga čekala. “S velikom knedlom u grlu molila sam se Jehovi za hrabrost”, pričala je Sherry. Kad je pristupila ženi, stigao je jedan baptistički pastor. Sherry nije očekivala da će razgovarati sa svećenikom. Međutim,  ponovno se pomolila i uspjela je dati svjedočanstvo. Ženi je dala literaturu i dogovorila se da je ponovno posjeti. Kada koristimo prilike za svjedočanstvo, možemo biti sigurni da će nam pouzdanje u Jehovu pomoći da hrabro govorimo.

Sloboda govora vrlo je povezana s poučavanjem. O onima u skupštini “koji služe na dobar način”, Biblija kaže: “Stječu sebi dobar ugled i veliku slobodu govora u vjeri u Kristu Isusu” (1. Timoteju 3:13). Oni stječu tu slobodu govora time što sami primjenjuju ono čemu poučavaju druge. Na taj način štite i jačaju skupštinu.

Kada u poučavanju imamo slobodu govora, savjet koji nekome dajemo ima veću snagu i vjerojatnije je da će ga ta osoba poslušati. Budući da slušatelje u tom slučaju ne odbija loš primjer, oni su ohrabreni kada na djelu vide ono čemu ih se poučava. Ta sloboda duhovno osposobljenim osobama omogućava da ‘isprave’ svog brata prije nego što problem postane veći (Galaćanima 6:1). S druge strane, osoba koja nije dobar primjer možda oklijeva nešto otvoreno reći jer osjeća da nema pravo na to. A ako oklijevamo savjetovati nekoga kome je savjet potreban, to može imati teške posljedice.

To što možemo odvažno govoriti ne znači da smijemo biti kritični, dogmatični ili tvrdoglavi. Pavao je savjetovao Filemona “na temelju ljubavi” (Filemonu 8, 9). A apostolove riječi očito su bile dobro prihvaćene. Da, svaki savjet koji starješina daje trebao bi izvirati iz ljubavi!

Sasvim sigurno, sloboda govora izuzetno je važna kad nekome treba dati savjet. No ona je važna i u drugim prilikama. Pavao je skupštini u Korintu napisao: “Prema vama imam veliku slobodu govora. Jako se hvalim zbog vas” (2. Korinćanima 7:4). Pavao se nije ustezao pohvaliti svoju braću i sestre kad su to zaslužili. Ljubav ga je poticala da se usredotoči na dobre osobine svoje braće u vjeri, premda je znao njihove mane. I danas se kršćanska skupština na sličan način izgrađuje kada starješine spremno pohvaljuju i hrabre svoju braću i sestre.

Da bi njihovo poučavanje bilo uspješno, svi kršćani trebaju imati slobodu govora. Ranije spomenuta Sherry željela je potaknuti svoju djecu da svjedoče u školi. “Iako sam odrastala u istini”, priznaje ona, “rijetko sam svjedočila u školi. A i sada rijetko  neformalno svjedočim. No, upitala sam samu sebe: ‘Kakav primjer dajem svojoj djeci?’” To je Sherry navelo da se počne više truditi svjedočiti neformalno.

Da, drugi zapažaju naša djela i vide ako se ne držimo onoga što govorimo. Zato steknimo slobodu govora trudeći se da naša djela odgovaraju našim riječima.

Sloboda govora naročito je važna kad se molimo Jehovi. Mi bez sustezanja možemo otvoriti dušu Jehovi s pouzdanjem da on čuje naše molitve i da će ih uslišiti. Zbog toga se radujemo srdačnom i prisnom odnosu s našim nebeskim Ocem. Nikada se ne bismo trebali ustezati prići Jehovi, misleći da smo mu beznačajni. Što ako nas osjećaj krivnje zbog neke pogreške ili grijeha sprečava da mu kažemo što nam je na srcu? Možemo li ipak i tada slobodno pristupiti Vrhovnom Vladaru cijelog svemira?

Isusov uzvišeni prvosvećenički položaj daje nam dodatni razlog da se molimo s pouzdanjem u Boga. U Hebrejima 4:15, 16 čitamo: “Za prvosvećenika nemamo nekoga tko ne može suosjećati s našim slabostima, nego onoga koji je ispitan u svakom pogledu kao i mi, ali bez grijeha. Pristupimo, dakle, sa slobodom govora prijestolju nezaslužene dobrohotnosti, da bismo dobili milosrđe i našli nezasluženu dobrohotnost za pomoć u pravo vrijeme.” To nam je omogućila upravo Isusova smrt i njegova uloga Prvosvećenika.

Ako se iskreno trudimo slušati Jehovu, imamo dovoljno razloga očekivati da će nas blagonaklono saslušati. Apostol Ivan napisao je: “Ljubljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, imamo slobodu govora pred Bogom; i što god molimo, primamo od njega, jer držimo njegove zapovijedi i radimo ono što je ugodno u njegovim očima” (1. Ivanova 3:21, 22).

Neograničen pristup Jehovi u molitvi znači da mu možemo reći sve. Kakvi nas god strahovi, brige, tjeskobe ili strepnje mučili, možemo o njima govoriti Jehovi s pouzdanjem da se on nikada neće oglušiti na naše iskrene molitve. Čak i ako smo teško sagriješili, osjećaj krivnje ne mora nas spriječiti da se molimo ako se iskreno kajemo.

Nezasluženi dar slobode govora uistinu je dragocjen. On nam omogućava da slavimo Boga dok propovijedamo i poučavamo druge te da mu se još više približimo u molitvi. Zato, ‘ne odbacujmo svoju slobodu govora, koja donosi veliku nagradu’ — vječni život (Hebrejima 10:35).