Jiftah — ispunio je zavjet dan Jehovi
JEDAN ratnik vraćao se kući kao pobjednik iz bitke u kojoj je oslobodio svoj narod neprijateljskog ugnjetavanja. U susret mu je izašla kći, veselo plešući i udarajući u def. Kad ju je ugledao, ratnik se nije obradovao, nego je razderao svoje haljine. Zašto? Zar nije i on bio sretan što se živ i zdrav vratio kući? U kojoj je bici pobijedio? Tko je bio taj ratnik?
Bio je to Jiftah, jedan od sudaca u starom Izraelu. No da bismo dobili odgovor na ostala pitanja i vidjeli što biblijski izvještaj o njemu znači za nas, trebamo razmotriti što se događalo prije tog neobičnog susreta.
Teška situacija u Izraelu
Jiftah je živio u teška vremena. Njegovi su sunarodnjaci prestali služiti pravom Bogu i obožavali su sidonske, moapske, amonske i filistejske bogove. Zbog toga je Jehova dopustio da Amonci i Filistejci pokore njegov narod i da ga ugnjetavaju 18 godina. U posebno teškoj situaciji bili su stanovnici Gileada, koji se nalazio istočno od Jordana. * Izraelci su naposljetku shvatili da su krivo postupali, pokajali su se i molili Jehovu za pomoć. Počeli su mu služiti i uklanjati tuđe bogove iz svoje sredine (Suci 10:6-16).
Amonci su se utaborili u Gileadu, a Izraelci su se skupili kako bi im se suprotstavili. No Izraelci su trebali vođu (Suci 10:17, 18). U to vrijeme Jiftah je imao svojih problema. Njegova su ga pohlepna polubraća otjerala kako bi mu otela nasljedstvo. Stoga se Jiftah preselio u Tob, područje koje se nalazilo istočno od Gileada, kamo su često upadali Izraelovi neprijatelji. Oko njega su se okupili “ljudi što su bili bez posla”, najvjerojatnije oni koji nisu mogli raditi zbog neprijatelja koji su ih tlačili ili oni koji su se pobunili protiv svojih tlačitelja i nisu im više htjeli robovati. Oni su s Jiftahom “odlazili u pljačku”, što bi moglo značiti da su s njim pljačkali neprijateljski raspoložene susjede. Vjerojatno zbog junaštva koje je pokazao u borbi, za Jiftaha se u Bibliji kaže da je bio “silan i odvažan čovjek” (Suci 11:1-3). Dakle, tko je poveo Izraelce u bitku protiv Amonaca?
“Dođi i budi nam zapovjednik”
Gileadski starješine nagovarali su Jiftaha: “Dođi i budi nam zapovjednik.” No ako su očekivali da će on jedva dočekati priliku da se vrati u svoju zemlju, jako su se prevarili. Suci 11:4-7).
On im je rekao: “Niste li me vi mrzili i otjerali me iz doma oca mojega? Zašto dolazite k meni sada kad ste u nevolji?” Ti su starješine zaista postupili nepravedno jer su prvo odbacili Jiftaha, a onda su od njega tražili pomoć (Jiftah je pristao povesti gileadski narod, ali samo pod jednim uvjetom. Rekao im je: ‘Ako mi Jehova preda Amonce, bit ću vam poglavar!’ Pobjeda bi bila dokaz Božje potpore, ali Jiftah je ujedno želio biti siguran da narod neće odbaciti Božje vodstvo čim prođe nevolja (Suci 11:8-11).
Spor s Amoncima
Jiftah je pokušao sukob riješiti na miran način. Poslao je glasnike amonskom kralju kako bi saznao zašto su Amonci krenuli u rat. Kralj je optužio Izraelce da su nakon izlaska iz Egipta zauzeli amonski teritorij i da ga sada moraju vratiti (Suci 11:12, 13).
No Jiftah je dobro poznavao izraelsku povijest, pa je vješto pobio sve amonske tvrdnje o pravu na zemlju. Rekao je da Izraelci nakon izlaska iz Egipta nisu napali Amonce, Moapce ni Edomce. Osim toga, u to vrijeme Amonci uopće nisu posjedovali zemlju oko koje su se sada sporili. Ona je pripadala Amorejcima, ali Bog je njihovog kralja Sihona predao u ruke Izraelcima. Usto, Izraelci su živjeli na tom području već 300 godina. Pa zašto su onda Amonci tek sada počeli prisvajati pravo na tu zemlju? (Suci 11:14-22, 26).
Jiftah se usto usredotočio na pitanje zbog kojeg su prvenstveno i nastale nevolje koje su pogađale izraelski narod: Tko je pravi Bog? Je li to Jehova ili su to bogovi koje su obožavali stanovnici zemlje koju su Izraelci zaposjeli? Neće li Kemoš, ako je iole moćan, upotrijebiti svoju moć kako bi sačuvao zemlju svog naroda? Bio je to sukob između krive religije, koju su zastupali Amonci, i prave religije. Stoga je Jiftah razumno zaključio: “Neka Jehova, Sudac, danas sudi između sinova Izraelovih i sinova Amonovih!” (Suci 11:23-27).
No amonski kralj nije poslušao Jiftahovu odlučnu poruku. “Tada je duh Jehovin sišao na Jiftaha i on je prošao kroz Gilead i područje Manašeovo”, vjerojatno zato da bi sakupio muškarce za borbu (Suci 11:28, 29).
Jiftahov zavjet
Jiftah je silno želio imati Božje vodstvo, pa se zavjetovao Bogu: “Ako mi predaš u ruke sinove Amonove, neka Jehovi pripadne onaj tko izađe na vrata doma mojega, tko izađe meni u susret kad se vratim kao pobjednik od sinova Amonovih i njega ću prinijeti kao žrtvu paljenicu!” Bog je uslišio Jiftahovu molbu i pomogao mu da u ‘velikom pokolju’ porazi 20 amonskih gradova. Tako su Izraelovi neprijatelji bili pokoreni (Suci 11:30-33).
No kad se Jiftah vratio iz bitke, u susret mu je izašla njegova voljena kći jedinica! Biblija izvještava: “Kad ju je ugledao, razderao je haljine svoje, govoreći: ‘Jao, kćeri moja! Doista si me u tugu bacila i baš si ti ta kojoj sam nevolju nanio! Jer sam se zavjetovao Jehovi i ne mogu poreći što sam zavjetovao’” (Suci 11:34, 35).
Je li Jiftah uistinu namjeravao žrtvovati svoju kćer? Nipošto, to mu nije bilo ni nakraj pameti. Jehova mrzi prinošenje ljudskih žrtava, što je bio jedan od strašnih običaja u Kanaanu (3. Mojsijeva 18:21; 5. Mojsijeva 12:31). Jehova ne samo da je svojim duhom vodio Jiftaha kad je ovaj dao svoj zavjet nego je i blagoslovio njegovu vojnu akciju. Biblijski izvještaj pohvaljuje Jiftahovu vjeru i njegovu ulogu u izvršavanju Božjeg nauma (1. Samuelova 12:11; Hebrejima 11:32-34). Prema tome, potpuno je nezamislivo da bi Jiftah prinio ljudsku žrtvu, odnosno počinio ubojstvo. Na što je onda mislio Jiftah kad se zavjetovao da će Jehovi prinijeti kao žrtvu čovjeka?
2. Mojsijeva 38:8; 1. Samuelova 2:22). No o toj se službi ne zna mnogo, kao ni o tome je li bilo uobičajeno da osoba trajno služi na taj način. Jiftah je očigledno mislio na takvu posebnu službu kad se zavjetovao Jehovi, a njegov je zavjet po svoj prilici podrazumijevao trajni ostanak u toj službi.
Jiftah je očito mislio da će onoga tko mu izađe u susret posvetiti za posebnu službu Bogu. Mojsijev zakon dopuštao je mogućnost da se osoba zavjetom posveti Jehovi. Tako su, naprimjer, žene služile u svetom šatoru — možda su nosile vodu (Jiftahova kći, a kasnije i dječak Samuel dobrovoljno su ispunili zavjete svojih bogobojaznih roditelja (1. Samuelova 1:11). Budući da je Jiftahova kći vjerno služila Jehovi, očito je i ona poput svog oca smatrala da se očev zavjet mora izvršiti. To je uistinu bila velika žrtva, jer je ispunjenje tog zavjeta značilo da se nikada neće udati. Stoga je neko vrijeme oplakivala svoje djevičanstvo, jer je svaki pripadnik izraelskog naroda želio imati djecu kako bi sačuvao obiteljsko ime i nasljedstvo. Za Jiftaha je ispunjenje zavjeta značilo da više neće živjeti sa svojom voljenom jedinicom (Suci 11:36-39).
No život te vjerne djevojke nije izgubio smisao. Punovremena služba u Jehovinom domu bila je izvanredna i hvalevrijedna prilika da slavi Boga i vodi ispunjen život. Stoga su ‘svake godine kćeri Izraelove išle da pohvale kćer Jiftaha Gileadovca’ (Suci 11:40). A i Jiftah je sigurno bio radostan što je ona na taj način služila Jehovi.
I u naše su vrijeme mnogi pripadnici Božjeg naroda odlučili svoj život provesti u punovremenoj službi kao pioniri, misionari, putujući nadglednici ili betelski radnici. To možda znači da ne mogu viđati svoju obitelj onoliko koliko bi to željeli. Pa ipak, i oni i članovi njihove obitelji mogu se radovati što služe Jehovi u tom obliku svete službe (Psalam 110:3; Hebrejima 13:15, 16).
Pobuna protiv Božjeg vodstva
Kad se osvrnemo na prilike koje su vladale u Jiftahovo vrijeme, možemo vidjeti da su mnogi Izraelci odbacili Jehovino vodstvo. Premda je bilo očito da je Bog blagoslivljao Jiftaha, Efrajimovci su mu prigovarali. Htjeli su znati zašto ih nije pozvao u bitku. Čak su namjeravali spaliti i njega i njegovu kuću (Suci 12:1).
Jiftah je odvratio da ih je zvao u bitku, no oni se nisu odazvali njegovom pozivu. U svakom slučaju, Bog je dobio tu bitku. Jesu li se Efrajimovci razljutili zato što se Gileadovci nisu s njima savjetovali kad su izabrali Jiftaha za vođu? Njihovi prigovori zapravo su bili znak pobune protiv Jehove i stoga nije bilo drugog rješenja nego ratovati s njima. Uslijedila je bitka u kojoj su Efrajimovci bili poraženi. Oni koji su pokušali pobjeći bili su lako otkriveni jer nisu mogli pravilno izgovoriti riječ “Šibolet”. Tako je poginulo ukupno 42 000 Efrajimovaca (Suci 12:2-6).
Bilo je to uistinu žalosno razdoblje izraelske povijesti! Suci Otniel, Ehud, Barak i Gideon svojim su pobjedama donijeli mir. No u ovom se slučaju mir ne spominje. Biblijski izvještaj jednostavno završava riječima: “Jiftah je sudio Izraelu šest godina. Potom je umro Jiftah Gileadovac i bio je pokopan u gradu svojemu u Gileadu” (Suci 3:11, 30; 5:31; 8:28; 12:7).
Što možemo iz svega toga naučiti? Premda je Jiftahov život bio pun izazova, ostao je vjeran Bogu. Taj odvažan čovjek spominjao je Jehovu kad je razgovarao s gileadskim starješinama, s Amoncima, sa svojom kćeri, s Efrajimovcima, a posebno kad je davao svoj zavjet (Suci 11:9, 23, 27, 30, 31, 35; 12:3). Bog je blagoslovio Jiftaha zbog njegove odanosti te je koristio i njega i njegovu kćer kako bi poticao svoj narod da mu služi na ispravan način. Jiftah se držao Božjih načela kad to drugi nisu činili. Hoćeš li i ti uvijek biti poslušan Jehovi kao što je to bio Jiftah?
^ odl. 5 Amonci su bili vrlo okrutan narod. Nepunih 60 godina kasnije prijetili su da će iskopati desno oko svim stanovnicima jednoga gileadskoga grada koji su terorizirali. Prorok Amos pisao je da su parali trudnice u Gileadu (1. Samuelova 11:2; Amos 1:13).