RODILA sam se 1927. u engleskom gradu Sheffieldu. Tijekom Drugog svjetskog rata na našu je kuću pala bomba pa su me roditelji poslali kod bake, gdje sam dovršila školovanje. Pohađala sam katoličku školu i ondje sam često redovnice pitala zašto ima toliko zla i nasilja u svijetu. Ni one, a ni drugi pobožni ljudi kojima sam postavila isto pitanje nisu mi mogli dati prihvatljiv odgovor.

Po završetku Drugog svjetskog rata školovala sam se za medicinsku sestru. Preselila sam se u London i počela raditi u općoj bolnici Paddington. No vidjela sam da u velikom gradu ima još više nasilja. Naprimjer, kratko nakon što je moj stariji brat otišao u Korejski rat, vidjela sam nasilnu tučnjavu koja je izbila pred samom bolnicom. Nitko nije htio pomoći napadnutom čovjeku koji je uslijed udaraca zadobivenih u tučnjavi izgubio vid. U to sam vrijeme s majkom odlazila na spiritističke sastanke, ali ni to mi nije pomoglo da razumijem zašto ima toliko zla.

Jednog dana u posjet mi je došao moj najstariji brat John, koji je u međuvremenu postao Jehovin svjedok. “Znaš li zašto se sve te ružne stvari događaju?” upitao me. “Ne znam”, odgovorila sam mu. On je otvorio Bibliju i pročitao mi riječi iz Otkrivenja 12:7-12. Iz toga sam shvatila da su zapravo Sotona i demoni glavni uzrok zla u svijetu. John mi je predložio da počnem proučavati Bibliju i ja sam ubrzo poslušala njegov savjet. No u to vrijeme dozvolila sam da me strah od čovjeka spriječi da se krstim (Izr. 29:25).

Moja sestra Dorothy također je postala Jehovin svjedok. Godine 1953. kad su se ona i njezin zaručnik Bill Roberts vratili s međunarodnog kongresa u New Yorku, rekla sam im da sam proučavala Bibliju. Bill me upitao: “Jesi li pročitala sve biblijske retke navedene u knjizi? Jesi li podcrtala odgovore na pitanja?” Kad sam mu odgovorila da nisam, rekao mi je: “Onda zapravo nisi proučavala!  Potraži sestru koja te poučavala i krenite ispočetka!” U to su me vrijeme počeli uznemiravati demoni. Sjećam se da sam molila Jehovu da me zaštiti i oslobodi njihovog utjecaja.

Krstila sam se 16. siječnja 1954. U svibnju mi je istekao ugovor s bolnicom u kojoj sam radila, a u lipnju sam započela s pionirskom službom. Osam mjeseci kasnije bila sam kao specijalni pionir poslana u škotski grad Grangemouth. Propovijedajući na tom udaljenom području, uvjerila sam se da Jehovini anđeli “utaboreni stoje oko onih koji se Boga boje” (Psal. 34:7).

Godine 1956. bila sam poslana u Irsku. S još dvije sestre trebala sam služiti u gradu Galwayu. Već prvog dana došla sam na vrata svećeniku. Nakon samo nekoliko minuta došao je policajac te je moju suradnicu i mene odveo u policijsku postaju. Kad je saznao naša imena i adresu, odmah je pošao do telefona. Čule smo ga kako kaže: “Da, oče, znam točno gdje žive.” Po tome smo shvatile da ga je poslao svećenik. Čovjek kod kojeg smo stanovale bio je prisiljen izbaciti nas iz kuće, pa su nam braća iz podružnice savjetovala da odemo iz tog grada. Na vlak smo kasnile deset minuta, ali on je još uvijek bio na stanici, a jedan je čovjek čekao kako bi se uvjerio da smo ušle u vlak. Tako smo iz Galwaya otišle nakon samo tri tjedna!

Potom smo bile dodijeljene u Limerick, grad u kojem je Katolička crkva također imala vrlo jak utjecaj. Često bi se ljudi okupili i rugali nam se. Mnogi su se bojali otvoriti nam vrata. Godinu dana ranije u obližnjem gradiću Cloonlari jednog su brata pretukli. Zato smo bile presretne kad smo upoznale Christophera, spomenutog u uvodu, koji nas je zamolio da ga ponovno posjetimo kako bismo odgovorile na njegova pitanja o Bibliji. Dok smo bile kod njega, u kuću je ušao svećenik i zahtijevao da nas Christopher istjera. No on se suprotstavio svećeniku i rekao mu: “Ja sam pozvao ove žene u svoj dom i one su pokucale prije nego što su ušle. A vas niti sam pozvao niti ste pokucali prije nego što ste ušli.” Svećenik je bijesan otišao.

Mi nismo znale da je svećenik okupio veliku grupu ljudi koja nas je čekala pred Christopherovom kućom. Znajući da su neprijateljski raspoloženi prema nama, Christopher je postupio onako kako sam opisala u uvodu. Zadržao nas je dok se ljudi nisu razišli. Kasnije smo saznale da su on i njegova obitelj ubrzo nakon toga bili prisiljeni odseliti se iz tog kraja te da su otišli u Englesku.

Godine 1958. planirala sam otići u New York kako bih prisustvovala međunarodnom kongresu “Božanska volja”, a prije odlaska dobila sam poziv da pohađam 33. razred škole Gileada. Nakon kongresa nisam se vratila kući, već sam služila u Collingwoodu, gradu u kanadskoj pokrajini Ontariu, gdje sam ostala do 1959, kad je počela nastava u Gileadu. Na tom kongresu upoznala sam Erica Connella. On je 1957. upoznao istinu, a 1958. započeo s pionirskom službom. Nakon kongresa, tijekom mog boravka u Kanadi i školovanja u Gileadu, pisao mi je svaki dan. Pitala sam se što će biti s nama kad završim Gilead.

Pohađanje Gileada bilo mi je posebno drago razdoblje života. Dorothy i njezin muž pohađali su Gilead zajedno sa mnom. Saznali smo da će njih dvoje kao misionari služiti u Portugalu. Ja sam se jako iznenadila kad sam čula da sam dodijeljena u Irsku. Bila sam tako razočarana što neću biti sa svojom sestrom! Upitala sam jednog nastavnika jesam li u nečemu pogriješila. “Nisi”, rekao mi je. “Ti i tvoja suradnica Eileen Mahoney pristale ste služiti bilo gdje na svijetu”, a to je svakako uključivalo i Irsku.

U kolovozu 1959. ponovno sam stigla u Irsku te sam bila dodijeljena u skupštinu Dun Laoghaire. Eric se u međuvremenu vratio u Englesku i bilo mu je jako drago što sam mu  tako blizu. I on je želio biti misionar. Zaključio je da bi, budući da je Irska u to vrijeme bila misionarsko područje, i on mogao ondje služiti kao pionir. Preselio se u Dun Laoghaire te smo se 1961. vjenčali.

Šest mjeseci kasnije Eric je vozeći se na motoru doživio tešku prometnu nesreću. Zadobio je napuknuće lubanje i liječnici nisu bili sigurni hoće li mu uspjeti spasiti život. Tri je tjedna proveo u bolnici, a zatim sam ga pet mjeseci njegovala kod kuće dok se nije oporavio. Nastavila sam propovijedati koliko god sam mogla.

Godine 1965. poslani smo u Sligo, lučki grad na sjeverozapadnoj obali. Tamošnja skupština imala je osam objavitelja. Tri godine kasnije otišli smo još sjevernije, u Londonderry, gdje smo ponovno služili u jednoj maloj skupštini. Kad smo se jednog dana vraćali iz službe, naišli smo na ogradu od bodljikave žice koja je bila postavljena preko ulice u kojoj smo živjeli. U Sjevernoj Irskoj započelo je razdoblje velikih nemira. Grupe mladih palile su automobile. Grad je već bio podijeljen na katoličke i protestantske četvrti. Bilo je opasno prelaziti iz jedne četvrti u drugu.

Mi smo unatoč tome propovijedali po cijelom gradu. Ponovno smo osjećali da nas anđeli čuvaju. Kad bi u dijelu grada u kojem smo propovijedali izbili neredi, brzo bismo otišli odande, a vratili bismo se kad bi se situacija smirila. Jednom su nemiri izbili nedaleko od naše zgrade, pa su zapaljeni komadići predmeta iz obližnje prodavaonice boja i lakova padali na našu prozorsku dasku. Nismo se usudili otići na spavanje jer smo se bojali da bi se mogla zapaliti i naša zgrada. Nakon što smo se 1970. preselili u Belfast, saznali smo da je netko na onu prodavaonicu boja i lakova bacio Molotovljev koktel te da je tada izgorjela i zgrada u kojoj smo nekad živjeli.

Kad sam jednom prilikom bila u službi s jednom sestrom, na jednoj prozorskoj dasci primijetile smo neku neobičnu cijev. No samo smo produžile dalje. Nekoliko minuta kasnije ta je cijev eksplodirala. Stanari koji su izašli mislili su da smo mi postavile bombu! Tada nas je jedna sestra koja je ondje živjela pozvala u svoju kuću. Kad su to vidjeli njezini susjedi, zaključili su da ipak nismo krive za eksploziju.

Godine 1971. vratili smo se u Londonderry kako bismo posjetili jednu sestru. Kad smo joj opisali kojim smo putem došli i koje smo barikade prošli, upitala je: “Zar na barikadama nije bilo nikoga?” “Bilo je”, odgovorili smo joj, “ali nisu obraćali pažnju na nas.” Ona se tome nije mogla načuditi. Zašto? Zato što su prethodnih dana jednom liječniku i policajcu koji su onuda htjeli proći oteli automobile i zapalili ih.

Potom smo se 1972. preselili u Cork. Kasnije smo služili u Naasu, a zatim u Arklowu. Na koncu smo 1987. dodijeljeni u Castlebar, gdje služimo još i danas. Ovdje smo imali divnu priliku sudjelovati u izgradnji dvorane za sastanke. Eric se 1999. teško razbolio. Ipak, uz Jehovinu pomoć i svesrdnu podršku skupštine uspjela sam nositi se s tom situacijom i njegovati ga dok nije ozdravio.

Eric i ja dvaput smo pohađali Tečaj za pionire. On još uvijek u skupštini služi kao starješina. Ja bolujem od teškog oblika artritisa i zamijenjena su mi oba kuka i oba koljena. Premda sam se u životu suočila sa žestokim vjerskim protivljenjem i proživjela velike političke i socijalne nemire, malo što mi je bilo tako teško kao odreći se vožnje automobila. To mi doista nije bilo lako jer zbog toga više nisam bila samostalna kao prije. Skupština mi uvelike pomaže i pruža mi podršku. Sad se krećem uz pomoć štapa, a veće udaljenosti prelazim električnim triciklom.

Eric i ja kao specijalni pioniri služimo ukupno već više od 100 godina — od toga 98 ovdje u Irskoj — i još uvijek ne namjeravamo “otići u mirovinu”. Ne očekujemo da Jehova za nas čini čuda, ali uvjereni smo da njegovi moćni anđeli “utaboreni stoje oko onih koji se Boga boje” i koji mu vjerno služe.