Ne postoje dokazi na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su te dvije knjige napisane pod Božjim nadahnućem i da su se kasnije izgubile. Nadahnuti biblijski pisci više su puta spominjali neke druge zapise. Neki od tih zapisa možda su dio Biblije, ali su ih pisci nazvali drugim imenima, nepoznatima suvremenim čitateljima. Naprimjer u 1. Ljetopisa 29:29 spominju se “zapisi vidioca Samuela”, “zapisi proroka Natana” i “zapisi vidioca Gada”. Ta tri zapisa mogla bi zapravo biti biblijske knjige koje poznajemo kao 1. i 2. Samuelovu, a možda se radi o Knjizi o sucima.

S druge strane ponekad se spominju knjige sličnog naziva kao biblijske knjige, no one nisu dio Biblije. Za primjer ćemo navesti četiri drevne knjige: “Ljetopisi kraljeva Judinih”, “Knjiga o kraljevima Judinim i Izraelovim”, “Knjiga o kraljevima Izraelovim” i “Knjiga o kraljevima Izraelovim i Judinim”. Premda su nazivi tih knjiga slični nazivima biblijskih knjiga koje poznajemo kao 1. i 2. Kraljevima, te četiri knjige nisu nadahnute niti su dio biblijskog kanona (1. Kralj. 14:29; 2. Ljet. 16:11; 20:34; 27:7). Vjerojatno se radi o povijesnim zapisima koji su postojali u vrijeme kad su prorok Jeremija i Ezra pisali svoje knjige koje su dio Biblije.

Da, neki biblijski pisci spominjali su nenadahnute povijesne zapise ili dokumente koji su postojali u njihovo vrijeme i u određenoj su se mjeri njima služili. U Esteri 10:2 spominju se “ljetopisi kraljeva Medije i Perzije”. Pripremajući svoje evanđelje, Luka je “pomno ispitao sve od početka”. To vjerojatno znači da se prilikom sastavljanja Isusovog rodoslovlja koje možemo čitati u njegovom evanđelju služio pisanim izvorima koji su mu stajali na raspolaganju (Luka 1:3; 3:23-38). Premda zapisi kojima se Luka služio nisu bili nadahnuti, evanđelje koje je napisao bez ikakve je sumnje nadahnuto i vrlo korisno za nas.

Što se tiče “knjige Jašarove” i “Knjige Jehovinih ratova”, koje smo spomenuli u pitanju, izgleda da se radi o zapisima koji su stvarno postojali, ali nisu bili nadahnuti od Boga. Zbog toga se Jehova nije pobrinuo da budu sačuvani. Ono što iz Biblije saznajemo o tim knjigama navelo je bibličare da zaključe kako se radi o zbirkama poezije u kojima su opjevani ratovi koje je Izrael vodio protiv svojih neprijatelja (2. Sam. 1:17-27). Jedna biblijska enciklopedija navodi pretpostavku da su te knjige sadržavale “izbor poznatih pjesama koje su u starom Izraelu izvodili profesionalni pjevači koji su čuvali izraelske epske i lirske tradicionalne napjeve”. Čak su i neki pojedinci koje je Bog ponekad koristio kao proroke ili vidioce sastavili zapise koje Jehova nije nadahnuo niti uvrstio u Sveto pismo, koje je i danas “korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje” (2. Tim. 3:16; 2. Ljet. 9:29; 12:15; 13:22).

Premda se neke knjige spominju u Bibliji i poslužile su kao izvor informacija, to ne znači da su nadahnute od Boga. No Jehova je sačuvao sve zapise koji sadrže “riječ Boga našega” i oni će “ostati dovijeka” (Iza. 40:8). Zapisi koje je Jehova uključio u 66 knjiga Biblije upravo su ono što nam je potrebno da bismo bili “posve sposobni i potpuno opremljeni za svako dobro djelo” (2. Tim. 3:16, 17).