POVJERAVANJE zaduženja bilo je poznato još i prije stvaranja Zemlje. Naime Jehova je stvorio svog jedinorođenog Sina, a potom je taj Sin “kao vješt graditelj” sudjelovao u stvaranju svemira (Izr. 8:22, 23, 30; Ivan 1:3). Kad je Bog stvorio prvi ljudski par, rekao im je da “napune zemlju i sebi je podlože” (1. Mojs. 1:28). Dakle Stvoritelj je dao ljudima zadatak da prošire raj po cijeloj Zemlji. Na temelju toga možemo zaključiti da je povjeravanje odgovornosti od samog početka bilo obilježje Jehovine organizacije.

Što sve uključuje povjeravanje odgovornosti? Zašto bi starješine trebali naučiti drugima povjeravati određena skupštinska zaduženja? Kako to mogu učiniti?

Povjeriti odgovornost znači uključiti druge u izvršavanje određenih zadataka. To zahtijeva da se na njih prenesu i određene ovlasti.

Od osoba u skupštini kojima je povjereno određeno zaduženje očekuje se da ga obave, da izvještavaju o tome kako posao napreduje i da se po potrebi savjetuju s onim tko im je povjerio zadatak. No glavnu odgovornost nosi imenovani brat koji je dao zaduženje. On treba pratiti kako posao napreduje i dati potrebne savjete. No netko bi se mogao upitati: Zašto drugome dati posao koji mogu sam obaviti?

Razmisli o sljedećem: Jehova je stvorio svog jedinorođenog Sina i potom ga uključio u daljnje stvaranje. Da, “preko njega je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo” (Kol. 1:16). Stvoritelj je mogao sve stvoriti sam, no želio je da i njegov Sin osjeti koliku radost donosi stvaralački posao (Izr. 8:31). To je omogućilo Sinu da još bolje upozna osobine svog Oca. A Otac je iskoristio tu priliku kako bi poučavao svog jedinorođenog Sina.

Kad je bio na Zemlji, Isus Krist oponašao je svog Oca i povjeravao zadatke drugima. Poučavao je svoje učenike. Najprije je poslao pred sobom dvanaestoricu apostola, a potom i 70 drugih učenika kako bi propovijedali u mjestima u koja je on kasnije namjeravao doći (Luka 9:1-6; 10:1-7). Kad je stigao u ta mjesta, nastavio je graditi na dobrom temelju koji su oni postavili. Odlazeći sa Zemlje, Isus je svojim osposobljenim učenicima povjerio odgovornije zadatke, naprimjer zapovjedio im je da propovijedaju dobru vijest po cijelom svijetu (Mat. 24:45-47; Djela 1:8).

Povjeravanje odgovornosti i poučavanje postalo je obilježje kršćanske skupštine. Apostol Pavao rekao je Timoteju: “Ono što si čuo od mene (...) povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge” (2. Tim. 2:2). Dakle iskusniji pojedinci trebaju poučavati osobe koje će zatim ono što su naučile prenositi drugima.

Povjeravajući dio skupštinskih zaduženja drugima, starješina im daje priliku da osjete radost koja proizlazi iz poučavanja i brige za stado. Budući da su ljudske sposobnosti ograničene, starješine itekako imaju razloga uključiti druge u izvršavanje određenih zaduženja. U Bibliji stoji: “Mudrost je u skromnih” (Izr. 11:2). Skroman čovjek svjestan je svojih ograničenja. Pokušaš li sve poslove obaviti sam, mogao bi se iscrpiti i nepotrebno izgubiti vrijeme koje bi mogao provesti s obitelji. Zato je mudro s drugima podijeliti teret odgovornosti. Uzmimo kao primjer brata koji je koordinator starješinstva. On može zamoliti druge starješine da naprave reviziju skupštinskog računovodstva. Tako se i oni mogu upoznati s financijskim stanjem skupštine.

Kad se drugima povjeravaju određeni zadaci, omogućava im se da stječu potrebne vještine i iskustvo. S druge strane osoba koja povjerava zadatak može vidjeti sposobnosti onih koje je zadužila da ga obave. Time što pojedinoj braći prepuštaju neka skupštinska zaduženja, starješine mogu ispitati udovoljavaju li oni preduvjetima za sluge pomoćnike (1. Tim. 3:10).

Naposljetku povjeravajući drugima određena zaduženja, starješine pokazuju da imaju u njih povjerenja. Pavao je poučavao Timoteja dok su zajedno služili kao misionari. Postali su vrlo bliski. Pavao je nazvao Timoteja “pravim sinom u vjeri” (1. Tim. 1:2). Snažna povezanost razvila se i između Jehove i Isusa dok su surađivali pri stvaranju. Povjeravajući zaduženja braći, starješine se mogu jako zbližiti s njima.

Premda znaju za sve spomenute prednosti, neki starješine nerado drugima povjeravaju zaduženja. Možda smatraju da se time donekle odriču svojih ovlasti. Možda misle da uvijek moraju biti na kormilu. No ne smijemo zaboraviti da je Isus prije uzlaska na nebo ovlastio svoje učenike da izvrše odgovoran zadatak, a pritom je znao da će činiti i veća djela od njegovih (Mat. 28:19, 20; Ivan 14:12).

Neki starješine možda su prije povjeravali drugima obavljanje određenih zadataka, ali nisu bili zadovoljni postignutim rezultatima. Možda misle da su taj posao mogli sami bolje i brže napraviti. No prisjetimo se Pavla. On je znao koliko je važno podijeliti teret odgovornosti, ali bio je svjestan toga da braća kojima je povjerio zadatak neće uvijek ispuniti njegova očekivanja. Na svoje prvo misionarsko putovanje poveo je mladog suradnika Marka kako bi ga poučavao. Bio je jako razočaran kad je Marko otišao sa svog zadatka i vratio se kući (Djela 13:13; 15:37, 38). No Pavao zbog toga nije prestao poučavati druge. Kao što smo već rekli, pozvao je mladog kršćanina Timoteja da ga prati na njegovim putovanjima. Kad je Timotej bio spreman nositi veću odgovornost, Pavao ga je ostavio u Efezu i povjerio mu zadatak da u tamošnjoj skupštini imenuje starješine i sluge pomoćnike (1. Tim. 1:3; 3:1-10, 12, 13; 5:22).

Slično tome ni danas starješine ne bi trebali odustati od poučavanja braće zato što neki pojedinac nije dobro obavio povjereni zadatak. Vrlo je važno i razumno naučiti vjerovati drugima i poučavati ih. Na što trebaju starješine obratiti pažnju kad nekome žele povjeriti određeni zadatak?

Kad se pojedinoj braći želi povjeriti odgovornost, treba imati na umu njihove sposobnosti. Prisjetimo se jednog primjera iz prvog stoljeća. Kad je u Jeruzalemu trebalo organizirati svakodnevno dijeljenje hrane, apostoli su izabrali “sedam ljudi na dobrome glasu, punih duha i mudrosti” (Djela 6:3). Ako nepouzdanoj osobi povjeriš neki zadatak, možda ga jednostavno neće obaviti. Zato najprije povjeravaj manje zadatke. Ako se osoba pokaže pouzdanom, možda će moći preuzeti odgovornija zaduženja.

No to nije sve. Svi smo različiti kao osobe i imamo različite sposobnosti. Stekli smo i različita iskustva. Naprimjer susretljiv i ljubazan brat mogao bi biti dobar redar, a onaj koji je metodičan i organiziran možda bi bio korisniji kao pomoćnik skupštinskog tajnika. Sestri koja ima smisla za lijepo možda se može povjeriti aranžiranje cvijeća za obilježavanje Kristove smrti.

Kad nekome povjeravaš zadatak, točno objasni što se od njega očekuje. Prije nego što je poslao svoje učenike Isusu, Ivan Krstitelj objasnio im je što želi saznati i točno im rekao što da upitaju Isusa (Luka 7:18-20). S druge strane kad je Isus rekao svojim učenicima da skupe preostalu hranu koju je čudom dao okupljenom mnoštvu, pojedinosti  je prepustio njima (Ivan 6:12, 13). Dakle puno ovisi o vrsti zadatka i o sposobnostima osobe kojoj je zadatak povjeren. I onaj tko je dao posao i onaj tko će ga obaviti trebaju znati kakvi se rezultati na kraju očekuju i kako će se pratiti napredak u obavljanju posla. Obje strane trebaju znati koliku slobodu ima osoba kojoj je povjeren posao. Ako posao treba završiti do određenog datuma, daleko je bolje zajednički dogovoriti rok umjesto da ga odredi onaj tko je povjerio posao.

Osobi kojoj je povjeren zadatak treba staviti na raspolaganje potreban novac i opremu, pa i pomoć ako je zatreba. Ponekad je korisno i druge obavijestiti kako je neki posao organiziran. Isus je “ključeve kraljevstva nebeskog” povjerio Petru u prisutnosti drugih učenika (Mat. 16:13-19). Slično tome ponekad je dobro obavijestiti skupštinu tko je odgovoran za obavljanje nekog zadatka.

Naravno, treba biti oprezan. Ako se pokušavaš miješati u posao koji si nekome povjerio, time kao da mu kažeš: “Zapravo, nemam povjerenja u tebe.” Istina, posao ponekad možda neće biti obavljen točno onako kako si očekivao. No ako bratu koji je preuzeo taj zadatak daš određenu slobodu, on će vjerojatno steći samopouzdanje i iskustvo. Naravno, to ne znači da ne trebaš pratiti kako obavlja zadatak. Jehova je svom Sinu povjerio određenu ulogu u stvaranju, no ipak nije sve prepustio njemu. Tom je “vještom graditelju” rekao: “Načinimo čovjeka na sliku svoju” (1. Mojs. 1:26). Dakle trudi se svojim riječima i postupcima dati podršku osobi koja obavlja određeni zadatak i pohvali je za njezin trud. Bilo bi korisno da s vremena na vrijeme s njom ukratko prokomentiraš postignuto. Ako nešto ne radi kako treba, nemoj se ustručavati dati joj savjet ili pružiti pomoć. Nemoj zaboraviti da je onaj tko je povjerio zadatak na kraju odgovoran za njegovo izvršavanje (Luka 12:48).

Mnogima je koristilo što su im starješine povjerili skupštinska zaduženja te se iskreno zanimali za njih i pomagali im da ih izvrše. Doista, svi starješine trebaju naučiti zašto je važno podijeliti teret odgovornosti i kako to mogu učiniti. Trebaju imati na umu da na taj način oponašaju Jehovu.