GLEDIŠTA o tome što je primjereno, a što neprihvatljivo te što je hvalevrijedno, a što zaslužuje osudu razlikuju se od zemlje do zemlje. Osim toga ta se gledišta s vremenom mijenjaju. Zato kad čitamo biblijske izvještaje o događajima koji su se odigrali u dalekoj prošlosti, trebamo uzeti u obzir općeprihvaćene nazore i mjerila vrijednosti iz biblijskih vremena, a ne procjenjivati ono što čitamo prema vlastitim mjerilima.

Uzmimo za primjer dva pojma koji se često spominju u grčkim knjigama Biblije, a to su čast i sramota. Da bismo bolje razumjeli retke koji govore o časti i sramoti, trebamo razmisliti o tome kako su na te pojmove gledali ljudi onog vremena.

“I Grci i Rimljani i Judejci gledali su na čast i sramotu kao na temeljne moralne odrednice u svojoj kulturi”, kaže jedan učenjak. “Ljudi su živjeli i umirali za to da steknu čast, ugled, slavu, priznanje i poštovanje.” Zato im je bilo jako stalo do toga što drugi misle o njima.

Ugled, položaj i čast bili su nadasve važni u društvu u kojem su ljudi imali snažno izraženu svijest o pripadnosti različitim društvenim staležima, od plemstva do robova. Čast je bila pokazatelj toga koliko čovjek vrijedi, i to ne samo u svojim očima nego i u očima drugih. Iskazati čast nekome značilo je javno priznati da se taj čovjek ponaša onako kako mu i priliči. To je također značilo biti vidno impresioniran nečijim bogatstvom, položajem ili plemenitim rodom te mu shodno tome pridavati doličnu pažnju. Čast se mogla steći činjenjem plemenitih djela ili tako da se u nečemu bude bolji od drugih. Za razliku od toga sramota je bila povezana s javnim poniženjem ili ismijavanjem pred drugim ljudima. To nije bio samo čovjekov subjektivni osjećaj ili reakcija njegove savjesti — bila je to posljedica osude kojoj je bio izložen u društvu.

Kad je Isus govorio o tome kako se nekoga može pozvati da na gozbi zauzme “najbolje mjesto” ili “posljednje mjesto”, ukazao je na nešto što je u kulturi onog vremena bilo pitanje časti ili sramote (Luka 14:8-10). Isusovi su se učenici u najmanje dvije prilike prepirali oko toga “tko bi od njih mogao biti najveći” (Luka 9:46; 22:24). Time su pokazali da im je stalo do onoga što se smatralo jako važnim u društvu u kojem su živjeli. S druge strane ponosni židovski vođe koji su bili skloni nadmetati se s drugima smatrali su da Isus svojim propovijedanjem dovodi u pitanje njihov ugled i autoritet. No njihovi pokušaji da nadmudre Isusa u raspravama koje su s njim vodili pred mnoštvima ljudi uvijek bi neslavno završili (Luka 13:11-17).

Među Židovima, Grcima i Rimljanima prvog stoljeća bilo je uvriježeno i gledište da je sramota biti uhvaćen i javno optužen za neki prijestup. Oni su smatrali da je ponižavajuće biti svezan ili bačen u zatvor. Takvim bi se postupanjem čovjeka uvrijedilo pred njegovim prijateljima, obitelji i ljudima među kojima je živio — bez obzira na to je li bio osuđen ili nije. Time bi se bacilo ljagu na njegovo ime, a to je moglo uništiti njegovo samopoštovanje i narušiti njegov odnos  s drugim ljudima. No koliko god da je bilo sramotno biti svezan, još je veće poniženje bilo kad bi se čovjeku skinulo odjeću ili kad bi ga se išibalo. Time bi ga se izvrgnulo ruglu i preziru te bi se pogazilo njegovo dostojanstvo.

Onaj tko je bio pogubljen na mučeničkom stupu bio je izvrgnut najvećoj mogućoj sramoti. Takvo pogubljenje bilo je “kazna za robove”, kaže učenjak Martin Hengel. “Stoga je ono bilo simbol krajnjeg poniženja, sramote i mučenja.” Na obitelj i prijatelje onoga tko je bio tako osramoćen vršilo se pritisak da ga se odreknu. Budući da je Krist bio pogubljen na taj način, svi oni koji su u 1. stoljeću željeli biti kršćani morali su se suočiti s time da će ih drugi ismijavati. Većini ljudi vjerojatno je bilo nezamislivo da se netko izjašnjava kao sljedbenik čovjeka koji je bio pogubljen na stupu. “Mi propovijedamo Krista pribijenog na stup, koji je Židovima kamen spoticanja, a neznabošcima ludost”, napisao je apostol Pavao (1. Kor. 1:23). Kako su se prvi kršćani nosili s tim izazovom?

Kršćani prvog stoljeća poštivali su zakon i trudili su se izbjeći sramotu koja bi bila posljedica neispravnog postupanja. “Neka nitko od vas ne trpi zato što je ubojica ili lopov ili zločinac ili zato što se miješa u tuđe poslove”, napisao je apostol Petar (1. Petr. 4:15). No Isus je prorekao da će njegovi sljedbenici biti progonjeni zbog njegovog imena (Ivan 15:20). “Ako [netko] trpi zato što je kršćanin”, napisao je Petar, “neka se ne stidi, nego neka slavi Boga” (1. Petr. 4:16). Ne stidjeti se trpjeti kao Kristov sljedbenik značilo je odbaciti društvene norme tog vremena.

 Kršćani nisu mogli dopustiti da nazori drugih ljudi određuju kako će se oni vladati. U 1. stoljeću smatralo se ludošću prihvatiti kao Mesiju nekoga tko je bio pribijen na stup. Zbog toga su kršćani mogli biti izloženi pritisku da se priklone općeprihvaćenom načinu razmišljanja. No oni su vjerovali da je Isus Mesija i zbog toga su ga trebali slijediti, čak i ako su bili izvrgnuti ruglu. Isus je rekao: “Tko se god postidi mene i riječi mojih u ovom preljubničkom i grešnom naraštaju, i Sin čovječji postidjet će se njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima” (Mar. 8:38).

I mi se danas možemo suočiti s pritiskom da se odreknemo svoje kršćanske vjere. Na nas mogu vršiti pritisak vršnjaci u školi, susjedi ili kolege s posla koji nas pokušavaju navesti da se upustimo u nemoralno ili nepošteno ponašanje ili da činimo nešto drugo što nije na mjestu. Takvi pojedinci možda nas žele navesti da se postidimo zbog toga što zastupamo pravedna načela. Kako mi trebamo reagirati?

Da bi ostao vjeran Jehovi, Isus je dopustio da bude pogubljen na najsramotniji mogući način. “Podnio je mučenički stup ne mareći za sramotu” (Hebr. 12:2). Njegovi su ga neprijatelji šamarali, pljuvali, skinuli mu odjeću, izbičevali ga, pribili na stup i izvrijeđali (Mar. 14:65; 15:29-32). No Isus nije mario za sramotu koju su mu time htjeli nanijeti. Kako je to pokazao? Tako što se nije dao slomiti premda se s njim krajnje ružno postupalo. Isus je znao da nije izgubio dostojanstvo u Jehovinim očima i sasvim sigurno nije tražio slavu od ljudi. Premda je Isus bio pogubljen kao rob, Jehova mu je iskazao čast tako što ga je uskrsnuo i dao mu da sjedne do njega, čime ga je postavio na najuzvišeniji položaj. U Filipljanima 2:8-11 stoji: “[Isus Krist] ponizio se i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu. Zato ga je Bog i uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom i da svaki jezik javno prizna Isusa Krista za Gospodina na slavu Boga, Oca.”

Isus nije bio imun na stid i sramotu koji su bili povezani s njegovim pogubljenjem. Božjeg Sina mučila je pomisao da bi mogao nanijeti sramotu svome Ocu bude li osuđen za hulu na Boga. Molio je Jehovu da ga poštedi te sramote. “Ukloni ovu čašu od mene!” rekao je u molitvi. Unatoč tome Isus se podložio Božjoj volji (Mar. 14:36). Odupro se pritiscima kojima je bio izložen i nije mario za sramotu. Uostalom, takvu bi sramotu mogli osjećati samo oni koji su u potpunosti prihvaćali uvriježena mjerila vrijednosti onog vremena. Isus ih očito nije prihvaćao.

I Isusove su učenike neprijatelji više puta uhvatili i išibali. Zbog toga što se s njima tako postupalo pali su u očima mnogih ljudi. Bili su omalovaženi i prezreni. No nisu se dali obeshrabriti. Pravi Isusovi učenici nisu podlegnuli utjecaju općeprihvaćenih nazora i nisu marili za sramotu (Mat. 10:17; Djela 5:40; 2. Kor. 11:23-25). Oni su znali da trebaju ‘uzeti mučenički stup svoj i ići za Isusom’ (Luka 9:23, 26).

A kako je s nama danas? Ono što ovaj svijet smatra ludim, slabim i neplemenitim Bog smatra mudrim, moćnim i časnim (1. Kor. 1:25-28). Ne bi li bilo nerazumno kad bismo se u potpunosti prepustili utjecaju nazora ljudi među kojima živimo?

Svi oni koji žele čast i priznanje drugih moraju pridavati važnost onome što svijet misli o njima. S druge strane mi poput Isusa i njegovih sljedbenika iz 1. stoljeća želimo da Jehova bude naš prijatelj. Stoga držimo do onog što je časno u njegovim očima i smatramo sramotnim ono što on smatra sramotnim.