IMAM 98 godina. Sretna sam što već 70 godina služim Jehovi, no kroz to se vrijeme moja vjera više puta našla na ispitu. Tijekom Drugog svjetskog rata završila sam u koncentracijskom logoru. U jednom trenutku bila sam toliko obeshrabrena da sam donijela odluku zbog koje sam kasnije požalila. Nekoliko godina kasnije prošla sam još jedno bolno iskustvo. No sretna sam što služim Jehovi, iako sam prošla mnoge kušnje.

Život mi se promijenio u listopadu 1940. Živjela sam u nizozemskom gradu Hilversumu, koji se nalazi oko 25 kilometara jugoistočno od Amsterdama. Nizozemska je tada bila pod nacističkom vlašću. U to sam vrijeme već pet godina bila u braku s Jaapom de Jongeom. On je bio brižan suprug i imali smo prekrasnu trogodišnju kćerkicu Willy. U našem susjedstvu živjela je jedna siromašna obitelj s osmero djece. Nije bilo nimalo lako prehraniti sva ta gladna usta. Usprkos tome, oni su usto dugo vremena pružali hranu i smještaj jednom mladiću. Pitala sam se zašto su preuzeli na sebe taj dodatni teret. Kad sam im jednom prilikom odnijela nešto hrane, saznala sam da je taj mladić pionir. On mi je pričao o Božjem Kraljevstvu i blagoslovima koje će ono donijeti. Duboko me se dojmilo ono što sam čula, pa sam ubrzo prihvatila istinu. Te iste godine predala sam se Jehovi i krstila se. Godinu dana nakon mog krštenja i moj je suprug odlučio služiti Jehovi.

Iako sam malo znala o Bibliji, bilo mi je jasno da sam se, kad sam postala Jehovin svjedok, pridružila organizaciji čije je djelovanje bilo zabranjeno. Isto tako, znala sam da su mnogi Jehovini svjedoci završili u zatvoru zato što su propovijedali vijest o Kraljevstvu. Unatoč tome, odmah sam počela propovijedati od kuće do kuće, a moj suprug i ja počeli smo u svoj dom primati pionire i putujuće nadglednike. Osim toga, u našem je domu bilo skladište biblijske literature, koju su nam dostavljala braća i sestre iz Amsterdama. Na svoje masivne bicikle natovarili bi knjige, koje su pokrivali ceradom. Ta braća i sestre uistinu su bili hrabri i žarko su ljubili svoje suvjernike, pa su zbog njih bili spremni riskirati svoj život (1. Ivan. 3:16).

Otprilike šest mjeseci nakon što sam se krstila na našim su se vratima pojavila tri policajca. Ušli su u kuću i pretražili je. Iako nisu pronašli mjesto na kojem smo držali literaturu, pronašli su neke knjige koje su bile skrivene pod krevetom. Odmah su mi naredili da pođem s njima u policijsku postaju  u Hilversumu. Kad sam na odlasku zagrlila svoju kćer, ona me upitala: “Mama, hoćeš li se brzo vratiti?” “Da, zlato”, odgovorila sam, “mama će se brzo vratiti.” No ponovno sam je zagrlila tek nakon 18 mučnih mjeseci.

Naime, jedan me policajac vlakom odveo na ispitivanje u Amsterdam. Istražitelji su me pokušavali natjerati da potvrdim da su tri brata iz Hilversuma Jehovini svjedoci. Rekla sam im: “Poznajem samo jednog od njih. On je naš mljekar.” To je bila istina, taj je brat doista dostavljao mlijeko. Potom sam dodala: “No ako vas zanima je li on Jehovin svjedok, to trebate pitati njega, a ne mene.” Budući da im nisam htjela ništa više reći, udarili su me po licu i strpali u ćeliju, u kojoj sam provela dva mjeseca. Kad je moj suprug saznao gdje sam, uspio mi je donijeti nešto odjeće i hrane. U kolovozu 1941. poslali su me u Ravensbrück, zloglasni koncentracijski logor za žene, koji se nalazio otprilike 80 kilometara sjeverno od Berlina.

Kad smo stigli u logor, rekli su nam da možemo ići kući ako potpišemo izjavu kojom se odričemo svoje vjere. Naravno, ja je nisam potpisala. Stoga sam morala predati svoje stvari i skinuti se do gola u jednoj kupaonici, gdje sam srela neke sestre iz Nizozemske. Dobile smo logorašku odjeću s ljubičastim trokutom te tanjur, šalicu i žlicu. Prve noći spavale smo u baraci za novopridošlice. Ondje sam, prvi put nakon uhićenja, briznula u plač. “Što će se sada dogoditi? Koliko ću dugo ostati ovdje?” pitala sam se kroz suze. Iskreno govoreći, u to vrijeme nisam bila posebno bliska s Jehovom jer sam poznavala istinu samo nekoliko mjeseci. Još sam puno toga morala naučiti. Sljedeći dan na prozivci jedna je sestra iz Nizozemske vjerojatno primijetila da sam tužna, pa mi je rekla: “Glavu gore, draga sestro! Nemoj biti tužna! Što nam se zapravo može dogoditi?”

Nakon prozivke odveli su nas u drugu baraku, u kojoj nas je srdačno dočekalo nekoliko stotina sestara iz Njemačke i Nizozemske. Neke sestre iz Njemačke živjele su u toj baraci već više od godinu dana. One su me ohrabrile, pa čak i razvedrile. Isto tako, duboko me se dojmilo što je baraka u kojoj su se nalazile naše sestre bila puno čišća od drugih baraka u logoru. Osim po čistoći, naša je baraka bila poznata i po tome da se u njoj ne krade i ne psuje te da ondje nema tučnjava. Usprkos teškim uvjetima u kojima smo živjele, naša baraka bila je poput čistog otoka usred prljavog mora.

U logoru se puno radilo, a malo jelo. Morale smo ustajati u pet sati ujutro, a ubrzo nakon toga počela bi prozivka. Stražari su nas prisiljavali da oko sat vremena stojimo vani, i na suncu i na kiši. U pet sati poslijepodne, nakon cjelodnevnog napornog rada, ponovno bi uslijedila prozivka. Nakon toga pojele bismo malo juhe i kruha te mrtve umorne otišle na spavanje.

 Svaki dan osim nedjelje morala sam raditi na farmi — žela sam pšenicu, vadila mulj iz jaraka i čistila svinjce. Iako je to bio težak i prljav posao, uspijevala sam ga obavljati iz dana u dan jer sam još uvijek bila mlada i prilično snažna. Isto tako, dok sam radila, bodrila sam samu sebe pjevajući teokratske pjesme. No svaki su mi dan jako nedostajali suprug i kći.

Dobivale smo jako malo hrane, no sve smo se trudile svaki dan sačuvati komadić kruha kako bismo imale više hrane nedjeljom, kad smo se mogle sve zajedno okupiti i razgovarati o biblijskim temama. Nismo imale biblijsku literaturu, no ja sam pažljivo slušala starije, vjerne sestre iz Njemačke dok su objašnjavale učenja iz Božje Riječi. Čak smo obilježavale Kristovu smrt.

Ponekad su od nas zahtijevali da radimo nešto čime bismo izravno podupirale nacističke ratne aktivnosti. Budući da su Jehovini svjedoci neutralni u političkim zbivanjima, sve su sestre hrabro odbijale obavljati takve poslove, a ja sam se ugledala na njih. Za kaznu danima nismo dobivale hranu i morale smo nakon prozivke još satima mirno stajati. Jedne zime zatvorili su nas u baraku na 40 dana, a nisu nam dali ogrjev.

Uprava zatvora stalno je ponavljala nama Jehovinim svjedocima da ćemo biti pušteni kući ako potpišemo izjavu kojom se odričemo svoje vjere. Nakon što sam više od godinu dana provela u Ravensbrücku, bila sam potpuno shrvana. Toliko sam željela vidjeti svog supruga i kćer da sam otišla stražarima i zatražila od njih obrazac s izjavom da više ne želim biti Istraživač Biblije te sam ga potpisala.

Kad su sestre saznale što sam učinila, neke su me počele izbjegavati. No dvije starije sestre iz Njemačke, Hedwig i Gertrud, prišle su mi i dale mi do znanja da me još uvijek vole. Dok smo zajedno radile u svinjcu, ljubazno su mi objasnile koliko je važno ostati vjeran Jehovi i čvrsto se držati biblijskih načela jer tako pokazujemo da ga ljubimo. Njihova majčinska briga i ljubav duboko su me se dojmile. * Znala sam da sam pogrešno postupila, pa sam htjela poništiti svoju izjavu. Jedne večeri rekla sam jednoj sestri da ću poništiti izjavu. Izgleda da je netko od stražara čuo naš razgovor jer su me te iste večeri pustili na slobodu i vlakom poslali natrag u Nizozemsku. Jedna nadzornica, čijeg se lica i dan-danas sjećam, rekla mi je: “Ti si još uvijek Bibelforscher (Istraživač Biblije) i uvijek ćeš to biti.” Odgovorila sam joj: “Bit ću, bude li Jehovina volja.” No stalno sam razmišljala o tome kako da poništim svoju izjavu.

U izjavi je između ostalog stajalo: “Ovim izjavljujem da više nikad neću surađivati s Međunarodnim istraživačima Biblije.” Sjetila sam se što mogu učiniti! U siječnju 1943, ubrzo nakon povratka kući, ponovno sam počela propovijedati. Naravno, znala sam da će me nacističke vlasti strogo kazniti ako me ponovno uhvate kako propovijedam o Božjem Kraljevstvu.

Da bih Jehovi na još jedan način pokazala da mu uistinu želim vjerno služiti, ponovno smo počeli u svoj dom primati putujuće nadglednike i braću koja su dostavljala literaturu. Bila sam jako sretna što sam dobila još jednu priliku da dokažem koliko volim Jehovu i njegove sluge.

Nekoliko mjeseci prije završetka rata suprug i ja doživjeli smo bolan gubitak. U listopadu 1944. naša se Willy odjednom  razboljela. Dobila je difteriju. Stanje joj se brzo pogoršavalo, pa je umrla nakon tri dana. Imala je samo sedam godina.

Gubitak naše kćeri jedinice potpuno nas je shrvao. Iskreno rečeno, nijedna kušnja koju sam doživjela u Ravensbrücku ne može se usporediti s boli koju sam osjetila kad smo izgubili našu kćer. No kad god bi nas preplavila bol, tješile bi nas riječi iz Psalma 16:8: “Jehovu stalno imam pred sobom. On mi je zdesna, stoga neću posrnuti.” Moj suprug i ja čvrsto smo vjerovali u Jehovino obećanje da će uskrsnuti mrtve. Ustrajno smo mu služili i uvijek smo revno propovijedali dobru vijest. Suprug mi je sve do svoje smrti 1969. bio velika podrška i pomagao mi da budem sretna u službi Jehovi.

Već desetljećima me posebno raduje što se mogu družiti s punovremenim slugama. Kao i za vrijeme rata, imali smo običaj primati u svoj dom putujuće nadglednike i njihove supruge kad su dolazili u posjet našoj skupštini. Jedan bračni par u putujućoj službi, Maarten i Nel Kaptein, čak su živjeli s nama 13 godina. Nel je na koncu oboljela od neizlječive bolesti. Drago mi je što sam se mogla brinuti za nju tijekom posljednja tri mjeseca njezina života. Druženje s njima i dragom braćom i sestrama iz naše skupštine pomoglo mi je da osjetim blagodati duhovnog raja u kojem već sada živimo.

Godine 1995. bila sam pozvana na komemoraciju u Ravensbrücku. Bio je to jedan od najvažnijih događaja u mom životu. Ondje sam srela sestre s kojima sam bila u logoru i koje nisam vidjela više od 50 godina! Druženje s njima bilo je nezaboravno, dirljivo iskustvo i odlična prilika da jedna drugu potaknemo na to da i dalje radosno čekamo dan kad će se naši voljeni umrli vratiti u život.

Apostol Pavao je u Rimljanima 15:4 napisao: “Svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imamo nadu.” Zahvalna sam Jehovi što mi je dao tu nadu, koja mi je omogućila da budem sretna u njegovoj službi iako sam prošla mnoge kušnje.