SVE je počelo 1995. i trajalo je 15 godina. Tijekom svih tih godina pravi kršćani u Rusiji trpjeli su napade onih koji ne priznaju slobodu vjeroispovijedi. Ti protivnici željeli su da se zakonski zabrani djelovanje Jehovinih svjedoka u Moskvi i drugim dijelovima Rusije. Usprkos njihovim napadima, Jehova je pravnom pobjedom nagradio nepokolebljivost naše drage braće i sestara u Rusiji. No kako je uopće došlo do te pravne bitke?

Početkom 1990-ih naša braća u Rusiji ponovno su dobila vjersku slobodu koju su bila izgubila još 1917. Godine 1991. vlada Sovjetskog Saveza registrirala ih je kao službenu religiju. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Jehovini svjedoci bili su registrirani u Ruskoj Federaciji. Osim toga, našoj braći koja su desetljećima prije toga trpjela vjersko progonstvo država je službeno priznala status žrtava političkog progona. Godine 1993. moskovsko Ministarstvo pravosuđa registriralo je Jehovine svjedoke u tom gradu kao Vjersku zajednicu Jehovinih svjedoka u Moskvi. Pored toga, iste je godine stupio na snagu novi ruski ustav, koji jamči slobodu vjeroispovijedi. Stoga ne čudi što je jedan brat radosno izjavio: “Nikad nismo ni sanjali da ćemo imati ovakvu slobodu!” Zatim je rekao: “Ovo smo čekali 50 godina!”

Braća i sestre u Rusiji dobro su iskoristili to “povoljno vrijeme” tako što su odmah pojačali svoju propovjedničku aktivnost, pa su se mnogi odazvali na dobru vijest (2. Tim. 4:2). “Ljude je jako zanimala religija”, rekla je jedna žena. Ubrzo se broj objavitelja, pionira i skupština višestruko povećao. Zapravo, od 1990. do 1995. broj Jehovinih svjedoka u Moskvi povećao se s otprilike 300 na preko 5 000. Budući da je u Moskvi naglo rastao broj Jehovinih slugu, to je uznemirilo one koji su se protivili slobodi vjeroispovijedi. Sredinom 1990-ih napali su Božje sluge pokrenuvši protiv njih pravnu bitku. Ta se bitka odvijala u četiri iscrpljujuće faze prije nego što je konačno bila privedena kraju.

Prva faza te bitke započela je u lipnju 1995. Jedna skupina protivnika iz Moskve koja otvoreno surađuje s Ruskom pravoslavnom crkvom podnijela je tužbu protiv naše braće optuživši ih za kriminalne radnje. Ta je skupina tvrdila da zastupa interese ljudi koji su ogorčeni zato što su njihova djeca ili bračni partner postali Jehovini svjedoci. U lipnju 1996. istražitelji su počeli tražiti dokaze o kriminalnim radnjama, ali nisu ih pronašli. Ipak, ista je skupina podnijela još jednu tužbu u kojoj je ponovno optužila našu braću za kriminalne radnje. Istražitelji su još jednom proveli istragu, no sve su optužbe bile odbačene. Bez obzira na to, protivnici su podnijeli treću tužbu s istim optužbama. Jehovini svjedoci u Moskvi ponovno su se našli pod istragom, no tužiteljica je došla do istog zaključka: ne postoji temelj za pokretanje kaznenog postupka. Nakon toga protivnici su i četvrti put podnijeli istu tužbu, no i taj put tužiteljica ju je odbacila kao neutemeljenu. Nevjerojatno je da je ista grupa protivnika zatražila još jednu istragu! Na koncu je 13. travnja 1998. novi istražitelj zaključio slučaj.

No tada se, prema riječima jednog odvjetnika koji je sudjelovao u tom slučaju, “dogodilo  nešto krajnje neobično”. Premda je predstavnica tužiteljstva koje je vodilo petu istragu priznala da ne postoje dokazi o kriminalnim radnjama, predložila je da se ipak pokrene građanska parnica protiv naše braće. Tužiteljica je kao razlog za to navela tvrdnju da je Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka u Moskvi prekršila državne i međunarodne zakone. Tužitelj moskovskog Sjevernog administrativnog okruga složio se s tim i podnio građansku tužbu. * Dana 29. rujna 1998. na Okružnom sudu moskovske općine Golovinski započela je sudska rasprava. Tako je započela druga faza pravne bitke.

U prepunoj sudnici u sjevernom dijelu Moskve tužiteljica Tatjana Kondratjeva započela je napad, pozivajući se pritom na federalni zakon iz 1997. prema kojem su samo pravoslavlje, islam, judaizam i budizam tradicionalne religije. * Taj isti zakon u praksi otežava drugim religijama stjecanje zakonskog priznanja. Osim toga, zakon dopušta sudovima da zabrane religije koje promiču mržnju. Pozivajući se na taj zakon, tužiteljica je lažno optužila Jehovine svjedoke da promiču mržnju i razaraju obitelji te je tvrdila da zbog toga treba zabraniti njihovo djelovanje.

Odvjetnica koja je branila našu braću upitala je: “Koji su pripadnici moskovske skupštine krivi za kršenje zakona?” Tužiteljica nije mogla navesti nijedno ime. No tvrdila je da literatura Jehovinih svjedoka promiče vjersku netrpeljivost. Kako bi dokazala svoju tvrdnju, čitala je ulomke iz Stražarske kule i Probudite se! te iz drugih publikacija (vidi gornju sliku). Kad joj je bilo postavljeno pitanje na koji način te publikacije promiču netrpeljivost, rekla je: “Jehovini svjedoci uče da je njihova religija prava.”

Jedan odvjetnik, naš brat, dao je i sutkinji i tužiteljici primjerak Biblije te pročitao Efežanima 4:5: “Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje.” Ubrzo su sutkinja, tužiteljica i odvjetnik, svi s Biblijom u ruci, raspravljali o riječima iz Ivana 17:18 i Jakova 1:27 te o drugim biblijskim recima. Sutkinja je upitala: “Da li ti reci promiču vjersku netrpeljivost?” Tužiteljica je odgovorila da nije stručnjak za Bibliju i da stoga to ne može komentirati. Odvjetnik obrane pokazao je publikacije Ruske pravoslavne crkve koje oštro napadaju Jehovine svjedoke i upitao: “Da li se ovim izjavama krši zakon?” Tužiteljica je odgovorila: “Nisam stručnjak za kleričke rasprave, pa to ne mogu komentirati.”

Tužiteljica je svoju optužbu da Jehovini svjedoci razaraju obitelji potkrijepila izjavom da oni ne slave Božić i druge blagdane. Međutim, kasnije je priznala da ruski zakon ne zahtijeva od građana da slave Božić. Rusi, pa tako i Jehovini svjedoci u Rusiji, imaju pravo sami odlučivati o tome. Tužiteljica je usto tvrdila da naša organizacija ‘uskraćuje djeci potreban odmor i životne radosti’. No kad  joj je bilo postavljeno pitanje je li ikada razgovarala s djecom čiji su roditelji Jehovini svjedoci, priznala je da nije. Kad je jedna odvjetnica obrane upitala tužiteljicu je li ikada prisustvovala sastanku Jehovinih svjedoka, ona je odgovorila: “To nije bilo potrebno.”

Tužiteljstvo je pozvalo kao stručnog svjedoka jednog profesora psihijatrije. On je tvrdio da čitanje naše literature izaziva duševne probleme. Kad je odvjetnica obrane rekla da je profesorova pisana sudska izjava identična dokumentu koji je izdao Moskovski patrijarhat, profesor je priznao da su neki dijelovi od riječi do riječi isti. “Uzimamo podatke s iste diskete”, rekao je. Daljnje je ispitivanje pokazalo da nikad nije liječio nijednog Jehovinog svjedoka. S druge strane, na sudu je svjedočio jedan drugi profesor psihijatrije koji je vršio promatranja na više od 100 Jehovinih svjedoka u Moskvi. Zaključio je da su pripadnici te skupine bili normalnog duševnog zdravlja, a usto je dodao da su postali tolerantniji prema drugim religijama otkad su postali Jehovini svjedoci.

Sutkinja je 12. ožujka 1999. zadužila petero akademika da istraže literaturu Jehovinih svjedoka, te je odgodila suđenje. Neovisno o moskovskom suđenju, Ministarstvo pravosuđa Ruske Federacije već je bilo odredilo da jedna skupina akademika prouči našu literaturu. Ta skupina koju je imenovalo ministarstvo izvijestila je 15. travnja 1999. da nije pronašla nikakve štetne sadržaje u našim publikacijama. Stoga je 29. travnja 1999. Ministarstvo pravosuđa obnovilo registraciju Jehovinih svjedoka na nivou države. Iako je moskovski sud dobio na uvid to novoprovedeno istraživanje u kojem je naša literatura pozitivno ocijenjena, zahtijevao je da nova skupina ispita sadržaj naše literature. Tako je nastala neobična situacija — rusko Ministarstvo pravosuđa priznalo je na nivou države  Jehovine svjedoke kao religiju koja poštuje zakon, a istovremeno je moskovsko Ministarstvo pravosuđa vršilo istragu zbog optužbe da Jehovini svjedoci krše zakon.

Suđenje se nastavilo nakon gotovo dvije godine te je 23. veljače 2001. sutkinja Jelena Prohoričeva donijela presudu. Nakon što je razmotrila zaključke skupine koju je imenovala da istraži našu literaturu, donijela je sljedeću odluku: “Ne postoji temelj za raspuštanje vjerske zajednice Jehovinih svjedoka u Moskvi ni za zabranu njihovog djelovanja.” Napokon je bilo zakonski potvrđeno da su naša braća nedužna po svim točkama optužnice koja je bila podignuta protiv njih. Međutim, tužiteljica se nije složila s presudom i uložila je žalbu moskovskom Gradskom sudu. Tri mjeseca kasnije, 30. svibnja 2001, taj je sud poništio odluku sutkinje Prohoričeve. Zakazano je novo suđenje s istom tužiteljicom, ali drugom sutkinjom. Uskoro je započela treća faza pravne bitke.

Sutkinja Vjera Dubinska započela je s novim suđenjem 30. listopada 2001. * Tužiteljica Kondratjeva ponovno je iznijela optužbu da Jehovini svjedoci promiču mržnju, a zatim je dodala da će se zabranom djelovanja zakonski priznate vjerske zajednice Jehovinih svjedoka zapravo zaštititi prava moskovskih Jehovinih svjedoka! Kao odgovor na tu apsurdnu izjavu, svih 10 000 Jehovinih svjedoka u Moskvi odmah je potpisalo peticiju u kojoj su tražili od suda da odbaci “zaštitu” koju im nudi tužiteljstvo.

Tužiteljica je izjavila da nije potrebno da iznese dokaze koji potvrđuju da su Jehovini svjedoci svojim djelovanjem kršili zakon. Prema njenim riječima, sudilo se literaturi i vjerovanjima Jehovinih svjedoka, a ne njihovom djelovanju. Najavila je da će za stručnog svjedoka pozvati glasnogovornika Ruske pravoslavne crkve. Naravno, time je potvrdila da su pripadnici svećenstva bili duboko upleteni u kampanju kojoj je bio cilj zabraniti djelovanje Jehovinih svjedoka. Sutkinja je 22. svibnja 2003. naložila da skupina stručnjaka još jednom prouči publikacije Jehovinih svjedoka.

Sud je 17. veljače 2004. nastavio s radom kako bi razmotrio rezultate istraživanja odabrane skupine stručnjaka. Oni su zaključili da naše publikacije potiču čitatelje da se “trude sačuvati obiteljske vrijednosti i bračnu zajednicu” te da je tvrdnja da naša literatura promiče mržnju “neutemeljena”. I drugi su se stručnjaci s tim složili. Jednom profesoru povijesti religije bilo je postavljeno pitanje: “Zašto Jehovini svjedoci propovijedaju?” On je odgovorio sudu: “Svaki je kršćanin dužan propovijedati. To kaže evanđelje, a i Krist je dao taj zadatak svojim učenicima, rekavši: ‘Idite i propovijedajte u svim zemljama.’” Bez obzira na sve to, 26. ožujka 2004. sutkinja je zabranila djelovanje Jehovinih svjedoka u Moskvi. Moskovski Gradski sud potvrdio je tu odluku 16. lipnja 2004. * Komentirajući tu presudu, jedan je dugogodišnji Jehovin svjedok rekao: “U doba sovjetske vlasti Rus je morao biti ateist. Danas Rus mora biti pravoslavac.”

Kako su braća reagirala na zabranu? Postupila su vrlo slično Nehemiji. Kad su u njegovo vrijeme neprijatelji Božjeg naroda pokušali zaustaviti obnovu jeruzalemskih zidina, Nehemija i njegov narod nisu dopustili da ih bilo kakav oblik protivljenja zaustavi u njihovom poslu. Umjesto toga, “nastavili su graditi” te su “i dalje imali volju za rad” (Neh. 4:1-6). Slično tome, naša braća  u Moskvi nisu dopustila da ih protivnici spriječe u izvršavanju zadatka koji se danas mora obaviti — u propovijedanju dobre vijesti (1. Petr. 4:12, 16). Bili su uvjereni u to da će se Jehova brinuti za njih i bili su spremni krenuti u četvrtu fazu te duge pravne bitke.

Naša su braća 25. kolovoza 2004. uputila u Kremlj peticiju naslovljenu na tadašnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina. Peticija, u kojoj su braća izrazila duboku zabrinutost zbog zabrane, sastojala se od 76 svezaka i sadržavala je preko 315 000 potpisa. U međuvremenu je rusko pravoslavno svećenstvo pokazalo svoje pravo lice. Glasnogovornik Moskovskog patrijarhata izjavio je: “Mi se jako protivimo djelovanju Jehovinih svjedoka.” Jedan muslimanski vjerski vođa rekao je da je donošenje zabrane “vrlo značajan i pozitivan događaj”.

Stoga ne iznenađuje što su neki povjerovali lažnim optužbama i osmjelili se napadati Jehovine svjedoke. Protivnici su neke Jehovine svjedoke koji su propovijedali u Moskvi udarali šakama i nogama. Jedan gnjevni muškarac istjerao je jednu našu sestru iz zgrade u kojoj je propovijedala i udario je nogom u leđa tako snažno da je pala i razbila glavu. Sestra je zatražila liječničku pomoć, ali policija nije ništa poduzela protiv čovjeka koji ju je napao. Drugu braću policija je uhitila, uzela im otiske prstiju, fotografirala ih i zadržala u pritvoru preko noći. Upravitelji dvorana u Moskvi u kojima su se sastajala naša braća dobivali su prijetnje da će dobiti otkaz ako nastave iznajmljivati dvorane Jehovinim svjedocima. Ubrzo je brojnim skupštinama bio otkazan najam dvorana u kojima su se sastajale. Četrdeset skupština moralo se sastajati u naše četiri dvorane koje su se nalazile u istoj zgradi. Jedna skupština koja je imala sastanke u jednoj od tih dvorana morala je održavati javno predavanje ujutro u 7.30. “Da bi došli na sastanak,  objavitelji su morali ustajati u 5 sati”, rekao je jedan putujući nadglednik, “no spremno su to činili više od godinu dana.”

Kako bi dokazali da zabrana našeg djelovanja u Moskvi nema zakonskog temelja, naši su odvjetnici u prosincu 2004. zatražili pomoć Europskog suda za ljudska prava. (Vidi okvir  “Zašto se presuda donesena u Rusiji preispituje u Francuskoj”, na 6. stranici.) Šest godina kasnije, 10. lipnja 2010, taj je sud donio jednoglasnu odluku kojom su Jehovini svjedoci oslobođeni svih optužbi! * Europski sud je razmotrio sve optužbe iznesene protiv nas i ustanovio da su potpuno neutemeljene. Osim toga, Europski sud je zaključio da Rusija ima pravnu obavezu “zaustaviti ustanovljeno kršenje ljudskih prava i u što je moguće većoj mjeri nadoknaditi nastalu štetu”. (Vidi okvir  “Presuda Europskog suda”, na 8. stranici.)

Nedvosmisleni zaključci Europskog suda o tome na koji način Europska konvencija o ljudskim pravima štiti pravo Jehovinih svjedoka na vršenje vjerskih aktivnosti ne obvezuje samo Rusiju nego i 46 drugih država koje su članice Vijeća Europe. Osim toga, zbog duboke i opsežne analize zakona i činjenica, presuda Europskog suda bit će vrlo zanimljiva pravnicima, sucima, zakonodavcima i stručnjacima za ljudska prava u cijelom svijetu. Zašto to možemo reći? Pri donošenju presude Europski sud nije se pozvao samo na osam presuda koje je već bio donio u korist Jehovinih svjedoka nego i na devet pravnih pobjeda koje su Jehovini svjedoci ranije izborili na najvišim sudovima u Argentini, Japanu, Južnoafričkoj Republici, Kanadi, Rusiji, Sjedinjenim Državama, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Činjenica da se Europski sud pozvao na te sudske slučajeve i da je snažno pobio optužbe što ih je iznijelo moskovsko tužiteljstvo omogućit će Jehovinim svjedocima diljem svijeta da uvjerljivo brane svoju vjeru i pravo na vršenje svojih vjerskih aktivnosti.

Isus je rekao svojim sljedbenicima: “Zbog mene će vas voditi pred upravitelje i kraljeve, za svjedočanstvo njima i neznabošcima” (Mat. 10:18). Pravna bitka koja je trajala zadnjih petnaest godina omogućila je našoj braći da u Moskvi, a i šire, objavljuju Jehovino ime kao nikad prije. Pažnja javnosti koja je zbog istraga, sudskih procesa i presude međunarodnog suda bila usmjerena na Jehovine svjedoke doista je bila “za svjedočanstvo” i doprinijela je “širenju dobre vijesti” (Filip. 1:12). Kad Jehovini svjedoci danas propovijedaju u Moskvi, mnogi ih ljudi pitaju: “Pa zar vam nisu zabranili da to radite?” To pitanje našoj braći često daje priliku da ljudima kažu nešto više o našim vjerovanjima. Sasvim je jasno da nas nikakvo protivljenje ne može zaustaviti u propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu. Molimo se Jehovi da i dalje blagoslivlja našu dragu i hrabru braću i sestre u Rusiji te da im pruža podršku.