“U POČETKU stvorio je Bog nebo i zemlju”, počeo sam potajno čitati u svojoj sobi. Zašto nisam želio da netko sazna što čitam? Znao sam da mom ocu, uvjerenom ateistu, ne bi bilo drago da me vidi da u rukama držim Bibliju.

Nikad prije nisam čitao Bibliju, pa su me uvodne riječi iz 1. Mojsijeve pogodile poput munje. Pomislio sam: “Napokon sam pronašao objašnjenje za usklađene fizikalne zakone kojima sam se oduvijek divio.” Sav oduševljen, čitao sam od osam sati uvečer do četiri sata ujutro. Tako sam počeo čitati Božju Riječ, što mi je postalo navika koju sam zadržao sve do danas. Ispričat ću vam kako mi je čitanje Biblije davalo snage kroz cijeli život.

Rodio sam se 1926. u Vermellesu, rudarskom mjestu na sjeveru Francuske. Ugljen je tijekom Drugog svjetskog rata bio sirovina od velikog nacionalnog značaja. Budući da sam bio rudar, bio sam oslobođen vojske. No htio sam bolje živjeti, pa sam počeo studirati elektrotehniku. Zadivio me sklad koji se očituje u fizikalnim zakonima. Kad sam imao 21 godinu, od jednog kolege s fakulteta dobio sam svoju prvu Bibliju. On mi je rekao: “Ovu knjigu vrijedi pročitati.” Nakon što sam pročitao Bibliju bio sam uvjeren da je ona doista Božja Riječ, Božja objava ljudskom rodu.

Mislio sam da će i moji prijatelji i rođaci rado čitati Bibliju, pa sam nabavio osam primjeraka. No, na moje iznenađenje, oni su mi se rugali i protivili. Praznovjerni rođaci upozorili su me: “Kad jednom počneš čitati tu knjigu, morat ćeš je čitati svaki dan!” Ja sam je pročitao i nikad nisam požalio zbog toga. Čitanje Biblije postalo mi je životna navika.

Neki znanci primijetili su da me zanima Biblija, pa su mi dali publikacije Jehovinih svjedoka koje su bili dobili. Razne brošure, naprimjer Jedan svijet, jedna vladavina * (na slici je brošura na francuskom), objašnjavale su zašto Biblija govori o Božjem Kraljevstvu kao o jedinoj nadi za čovječanstvo (Mat. 6:10). Čvrsto sam odlučio da ću drugima govoriti o nadi koju sam stekao.

Među prvima koji su od mene prihvatili Bibliju bio je Noël, moj prijatelj iz djetinjstva. Budući da je bio revan katolik, dogovorio je da se nađemo s jednim čovjekom koji je  studirao teologiju i htio postati svećenik. Bilo me pomalo strah, no na temelju Psalma 115:4-8 i Mateja 23:9, 10 znao sam da Bog ne odobrava da ga ljudi štuju pomoću idola i da osuđuje kad se svećenike oslovljava vjerskim titulama. To mi je dalo hrabrosti da branim uvjerenja koja sam tek bio stekao. Noël je naposljetku upoznao istinu i sve do danas vjerno služi Jehovi.

Posjetio sam i svoju sestru. Njen je muž imao knjige o spiritizmu i uznemiravali su ga demoni. Isprva sam se osjećao potpuno bespomoćnim, no biblijski reci poput Hebrejima 1:14 uvjerili su me da imam podršku Jehovinih anđela. Kad je moj šogor počeo primjenjivati biblijska načela i kad se riješio svega što je bilo povezano s okultizmom, oslobodio se utjecaja demona. I on i moja sestra postali su revni Jehovini svjedoci.

Godine 1947. posjetio me Arthur Emiot, Jehovin svjedok iz Sjedinjenih Država. Bio sam oduševljen našim susretom i upitao sam ga gdje Jehovini svjedoci održavaju sastanke. Rekao je da u desetak kilometara udaljenom Liévinu postoji grupa braće. Budući da je u ono vrijeme bilo teško nabaviti čak i bicikl, nekoliko sam mjeseci pješice odlazio na sastanke. U Francuskoj je djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno osam godina. U cijeloj zemlji bilo je samo 2 380 objavitelja, a mnogi od njih bili su doseljenici iz Poljske. No 1. rujna 1947. naše djelovanje u Francuskoj ponovno je bilo zakonski priznato. U Parizu je ponovno bila otvorena podružnica, u ulici Villa Guibert. Budući da u Francuskoj nije bilo niti jednog pionira, u Informatoru (danas Naša služba za Kraljevstvo) od prosinca 1947. bio je upućen poziv objaviteljima da postanu stalni pioniri, što je značilo da mjesečno trebaju provesti 150 sati u službi propovijedanja. (Taj se zahtjev 1949. smanjio na 100 sati.) Budući da sam se u potpunosti slagao s Isusovim riječima: “[Božja] riječ je istina”, zapisanima u Ivanu 17:17, krstio sam se 1948, a u prosincu 1949. postao sam pionir.

Prvi grad u kojem sam služio kao pionir bio je Agen, na jugu Francuske, ali ondje nisam dugo ostao. Budući da više nisam radio u rudniku, bio sam obvezan služiti vojni rok. No ja sam to odbio, pa sam završio u zatvoru. Iako ondje nisam smio imati Bibliju, uspio sam nabaviti nekoliko stranica knjige Psalmi. Čitanje psalama davalo mi je snage. Kad sam bio pušten iz zatvora, morao sam odlučiti hoću li prestati s punovremenom službom kako bih se skrasio. I u toj situaciji pomoglo mi je ono što sam pročitao u Bibliji. Razmišljao sam o Pavlovim riječima zapisanima u Filipljanima 4:11-13: “Sve mogu uz pomoć onoga koji mi daje snagu.” Odlučio sam nastaviti s pionirskom službom. Godine 1950. dobio sam poziv da kao pionir služim u Dunkerqueu, gradu u kojem sam već ranije propovijedao.

Kad sam došao u Dunkerque, nisam imao ništa. Budući da je grad bio jako razoren u Drugom svjetskom ratu, bilo je teško pronaći smještaj. Odlučio sam posjetiti obitelj s kojom sam nekad vodio biblijske razgovore. Gospođa se obradovala kad me vidjela i rekla: “Gospodine Leroy, pa vi ste izašli iz zatvora! Moj muž kaže da ne bilo rata kada bi bilo više ljudi poput vas.” Oni su vodili pansion, pa su mi ponudili smještaj do početka turističke sezone. Istog mi je dana Evans Emiot, brat Arthura Emiota, ponudio posao. * On je radio u luci kao prevoditelj i tražio je noćnog čuvara koji bi čuvao jedan brod. Upoznao me s jednim časnikom na tom brodu. Dok sam bio u zatvoru, jako sam smršavio, pa sam bio sama kost i koža. Kad je Evans objasnio časniku zašto sam tako mršav, on mi je rekao da mogu uzimati hranu iz hladnjaka. Tako sam u jednom danu dobio smještaj, posao i hranu. Nakon toga stekao sam još veće pouzdanje u Isusove riječi zapisane u Mateju 6:25-33.

 Kad je počela turistička sezona, pionir s kojim sam surađivao, Simon Apolinarski, i ja morali smo pronaći drugi smještaj, no čvrsto smo odlučili ostati na tom području. Pronašli smo smještaj u jednoj staroj konjušnici, gdje smo spavali na ležajevima od slame. Po cijele smo dane bili u službi propovijedanja. Svjedočili smo vlasniku konjušnice i on je prihvatio istinu kao i mnogi drugi ljudi na tom području. Ubrzo je u mjesnim novinama bio objavljen članak koji je građane Dunkerquea upozoravao da su “Jehovini svjedoci preplavili cijelo područje”. No Simon, ja i još šačica objavitelja bili smo jedini Jehovini svjedoci u tom kraju. Kad smo se suočavali s poteškoćama, hrabrilo nas je razmišljanje o našoj biblijskoj nadi i o tome kako se Jehova dotad brinuo za nas. U Dunkerqueu je bilo tridesetak redovitih objavitelja kad sam 1952. dobio zadatak da propovijedam na novom području.

Nakon što sam kraće vrijeme služio u gradu Amiensu, bio sam imenovan za specijalnog pionira u Boulogne-Billancourtu, predgrađu Pariza. S mnogim sam ljudima vodio biblijski tečaj, a neki od njih kasnije su započeli s punovremenom i misionarskom službom. Jedan mladić, Guy Mabilat, prihvatio je istinu i s vremenom je počeo služiti kao pokrajinski nadglednik, a potom i kao oblasni nadglednik. Kasnije je nadgledao izgradnju naše tiskare u Louviersu, gradiću udaljenom stotinjak kilometara od Pariza. U Louviersu se i danas nalazi Betel. Redoviti biblijski razgovori koje sam vodio u službi propovijedanja pomogli su mi da misli iz Božje Riječi još dublje usadim u svoj um, što me ispunjavalo radošću i omogućilo mi da još vještije poučavam ljude.

Sasvim neočekivano, 1953. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika u pokrajini Alsace-Lorraine, koja je u periodu između 1871. i 1945. dvaput bila pripojena Njemačkoj. Zbog toga sam morao barem malo naučiti njemački. U vrijeme kad sam započeo s pokrajinskom službom u tom je kraju malotko imao automobil, televizor ili pisaći stroj, a tranzistora i kompjutera nije ni bilo. No život mi zbog toga nije bio ni monoton ni lišen zabave. Ustvari, to je bio jako sretan period mog života. U to je vrijeme bilo mnogo lakše držati se biblijskog savjeta da imamo ‘bistro oko’ jer je bilo manje stvari koje su nam odvlačile pažnju od služenja Jehovi (Mat. 6:19-22).

Kongres “Pobjedonosno Kraljevstvo”, koji je 1955. bio održan u Parizu, za mene je bio nezaboravan doživljaj. Ondje sam upoznao svoju buduću ženu, Irène Kolanski, koja je započela s punovremenom službom godinu dana prije mene. Njeni roditelji, porijeklom iz Poljske, bili su dugogodišnji, revni Jehovini  svjedoci. U Francuskoj ih je posjećivao Adolf Weber. On je bio vrtlar brata Russella i došao je u Europu kako bi objavljivao dobru vijest. Nakon što smo se 1956. Irène i ja vjenčali, ona mi se pridružila u pokrajinskoj službi. Tijekom svih ovih godina pružala mi je veliku podršku.

Dvije godine kasnije doživio sam još jedno iznenađenje — bio sam imenovan za oblasnog nadglednika. No kako nije bilo dovoljno osposobljene braće, i dalje sam posjećivao neke skupštine kao pokrajinski nadglednik. Imao sam pune ruke posla! Osim što sam trebao propovijedati 100 sati mjesečno, svakog sam tjedna trebao držati govore, posjećivati tri grupe za razmatranje knjige, pregledavati skupštinske dokumente i pripremati razne izvještaje. Kako uz sve te obaveze pronaći vremena za čitanje Božje Riječi? Sjetio sam se da bih mogao izrezati stranice iz stare Biblije i nositi neke sa sobom. Kad god bih nekoga čekao, čitao bih te stranice. Ti trenuci u kojima sam barem nakratko mogao čitati Bibliju duhovno su me jačali i davali mi snage da ustrajem u svojoj službi.

Godine 1967. Irène i ja postali smo stalni članovi betelske obitelji u Boulogne-Billancourtu. Počeo sam raditi u Službenom odjelu, gdje radim već preko 40 godina. U mom poslu naročito me raduje što mogu odgovarati na biblijska pitanja koja pismeno stižu u podružnicu. Uživam istraživati Božju Riječ i ‘braniti dobru vijest’ (Filip. 1:7). Osim toga, rado vodim jutarnju biblijsku pouku koja se održava prije doručka. Godine 1976. imenovan sam za člana Odbora podružnice u Francuskoj.

Premda sam u prošlosti doživio mnoge teške trenutke, sada prolazim kroz najteže razdoblje u životu, jer zbog starosti i zdravstvenih problema Irène i ja više ne možemo služiti kao prije. No zajedničko čitanje i proučavanje Božje Riječi pomaže nam da naša nada ostane živa. Volimo autobusom ići na područje svoje skupštine i govoriti drugima o nadi koju imamo. Budući da smo moja žena i ja proveli ukupno preko 120 godina u punovremenoj službi, možemo je od sveg srca preporučiti svima koje žele voditi uzbudljiv, sretan i ispunjen život. Kralj David je u Psalmu 37:25 rekao da je ‘ostario, ali nikad nije vidio pravednika ostavljena’. I ja sam se uvjerio u istinitost tih riječi.

Jehova me cijeloga života jačao putem svoje Riječi. Prije više od 60 godina moji su rođaci predvidjeli da će mi čitanje Biblije postati navika koja će me pratiti cijeli život. I bili su u pravu. Čitanje Biblije doista mi je postalo svakodnevna navika i zbog toga nikad nisam požalio!