Jehova je moje nasljedstvo
“Ja sam tvoj dio i tvoje nasljedstvo među sinovima Izraelovim” (4. MOJS. 18:20)
1, 2. (a) U kakvoj su se situaciji našli pripadnici Levijevog plemena prilikom podjele zemlje? (b) Koje je jamstvo Jehova dao Levijevom plemenu?
NAKON što su Izraelci osvojili velik dio Obećane zemlje, Jošua je počeo dijeliti zemlju bacajući ždrijeb. Pritom je surađivao s velikim svećenikom Eleazarom i plemenskim poglavarima (4. Mojs. 34:13-29). Za razliku od ostalih plemena, Levijevo pleme nije dobilo zemlju u nasljedstvo (Još. 14:1-5). Zašto pripadnici tog plemena nisu dobili nasljedstvo, odnosno svoj dio, u Obećanoj zemlji? Jesu li bili izostavljeni kad se dijelila zemlja?
2 Odgovor na to pitanje nalazimo u riječima koje je Jehova ranije uputio Aronu u vezi s pripadnicima njegovog plemena. Naglašavajući činjenicu da ih neće napustiti, Jehova je rekao: “Ja sam tvoj dio i tvoje nasljedstvo među sinovima Izraelovim” (4. Mojs. 18:20). Kakvo im je samo snažno jamstvo Jehova dao kad je rekao: ‘Ja sam tvoje nasljedstvo.’ Kako bi se ti osjećao da je Jehova tebi to rekao? Možda bi najprije pomislio: Jesam li dostojan dobiti takvo jamstvo od Svemogućeg Boga? Možda bi se usto upitao: Može li Jehova zaista biti nasljedstvo današnjim nesavršenim kršćanima? To su važna pitanja jer se tiču tebe i tvojih voljenih. Pogledajmo stoga što znače Jehovine riječi: ‘Ja sam tvoje nasljedstvo.’ Tako ćemo lakše shvatiti u kom pogledu on može biti nasljedstvo današnjim kršćanima. Štoviše, on može biti i tvoje nasljedstvo, bez obzira na to nadaš li se životu na nebu ili u raju na Zemlji.
Jehova se brine za Levijevo pleme
3. Kako je došlo do toga da je Bog izabrao pripadnike Levijevog plemena za svetu službu?
3 Prije nego što je Jehova dao Izraelcima Mojsijev zakon, poglavari obitelji služili su kao svećenici u svojim obiteljima. Nakon što im je dao Zakon, organizirao je da iz redova Levijevog plemena budu izabrani svećenici, koji će stalno vršiti svećeničku službu, te njihovi pomoćnici. Kako je došlo do toga? Kad je Bog pogubio egipatske prvorođence, sebi je posvetio izraelske prvorođence. To je značilo da mu oni pripadaju. Potom je uveo jednu važnu promjenu: “Uzimam levite (...) umjesto svih prvorođenaca sinova Izraelovih.” Budući da je na temelju popisa utvrđeno da u ostalim izraelskim plemenima ima više prvorođenaca nego što ima muškaraca u Levijevom plemenu, za te je prvorođence trebala biti plaćena otkupnina (4. Mojs. 3:11-13, 41, 46, 47). Tako su pripadnici Levijevog plemena mogli služiti Bogu Izraelovu u ulozi koju im je on odredio.
4, 5. (a) Što je za pripadnike Levijevog plemena značilo to da će Bog biti njihovo nasljedstvo? (b) Kako se Bog brinuo za Levijevo pleme?
Još. 18:7). Kontekst retka iz 4. Mojsijeve 18:20 pokazuje da oni zbog toga nisu osiromašili. (Pročitaj 4. Mojsijevu 18:19, 21, 24.) Leviti su trebali dobiti “u nasljedstvo svaku desetinu u Izraelu za službu koju obavljaju”. Ostali Izraelci trebali su im davati deset posto od plodova zemlje i prirasta stoke. No i leviti su trebali davati desetinu onoga što su dobili, “ono najbolje”, kao prilog za svećenike (4. Mojs. 18:25-29). Pored toga, svećenici su dobivali “sve svete priloge” koje su Izraelci donosili Bogu u njegovo svetište. Dakle, svećenici su se s pravom mogli uzdati u to da će se Jehova brinuti za njih.
4 Što je ta služba značila za pripadnike Levijevog plemena? Jehova je rekao da će on biti njihovo nasljedstvo, što je značilo da oni neće dobiti zemlju u nasljedstvo, nego da će dobiti veliku čast da mu služe na poseban način. “Svećeništvo Jehovino” bilo je nasljedstvo koje su dobili (Pripadnici Levijevog plemena nisu dobili zemlju u nasljedstvo. Umjesto toga, Jehova je bio njihovo nasljedstvo u tom smislu što su imali veliku čast služiti mu na poseban način
5 Izgleda da je Mojsijev zakon određivao i odvajanje još jedne desetine, koja je bila namijenjena za zadovoljavanje materijalnih potreba obitelji dok su svake godine putovale na proslavu blagdana (5. Mojs. 14:22-27). No ta se desetina koristila u još jednu svrhu. U Izraelu je svaka sedma godina bila godina počinka. Na kraju svake treće i šeste godine tijekom tog perioda ta se desetina koristila kako bi se pomoglo siromašnima i pripadnicima Levijevog plemena. Zašto su je dobivali i pripadnici tog plemena? Zato što nisu imali “dijela ni nasljedstva” u Izraelu (5. Mojs. 14:28, 29).
6. Gdje su živjeli pripadnici Levijevog plemena budući da nisu dobili zemlju u nasljedstvo?
6 Možda se pitaš gdje su živjeli pripadnici Levijevog plemena budući da nisu dobili zemlju u nasljedstvo. Bog se i u tom pogledu pobrinuo za njih. Dao im je 48 gradova s okolnim pašnjacima. Među tim gradovima bilo je i šest gradova-utočišta (4. Mojs. 35:6-8). Tako su pripadnici Levijevog plemena imali gdje živjeti kad nisu služili u Božjem svetištu. Jehova se zaista dobro brinuo za one koji su se posvetili njegovoj službi. Pripadnici Levijevog plemena nesumnjivo su mogli pokazati da je Jehova njihovo nasljedstvo tako što su se uzdali u to da se on želi i može brinuti za njih.
7. Što su trebali imati pripadnici Levijevog plemena da bi Jehova bio njihovo nasljedstvo?
7 Mojsijev zakon nije propisivao kaznu za Izraelce koji nisu davali desetinu. No kad su zanemarivali tu svoju dužnost, to se loše odražavalo na svećenike i levite. Upravo se to dogodilo u Nehemijino vrijeme. Zbog toga su pripadnici Levijevog plemena morali zapostaviti svoju službu i raditi u poljima. (Pročitaj Nehemiju 13:10.) Dakle, o duhovnosti naroda ovisilo je hoće li Levijevo pleme dobivati sredstva za život. Osim toga, svećenici i leviti morali su imati jaku vjeru u Jehovu i pouzdati se u to da je Jehova izabrao prave načine da se brine za njih.
Pojedinci iz Levijevog plemena koji su Jehovu smatrali svojim nasljedstvom
8. Što je uznemiravalo levita Asafa?
8 Jehova je bio nasljedstvo čitavom Levijevom plemenu. No zanimljivo je da su i pojedinci iz tog plemena koristili izraz “Jehova je baština moja” kako bi pokazali da su odani Tuž. 3:24). Među njima bio je i jedan pjevač i skladatelj. Nazvat ćemo ga Asaf premda nije poznato je li se doista radilo o Asafu, levitu koji je vodio pjevače u danima kralja Davida, ili o nekom njegovom potomku (1. Ljet. 6:31-43). U 73. psalmu čitamo da su Asafa mučila neka pitanja i da je zavidio zlima koji su živjeli u blagostanju. Čak je rekao: “Doista je uzalud što sam srce svoje očistio i što sam ruke oprao da pokažem nevinost svoju.” Izgleda da je smetnuo s uma kolika je čast služiti Jehovi te je prestao s cijenjenjem razmišljati o tome da je Jehova njegovo nasljedstvo, odnosno njegova baština. Bio je uznemiren “sve dok nije u veličanstveno svetište Božje otišao” (Psal. 73:2, 3, 12, 13, 17).
Bogu i da se uzdaju u njega (9, 10. Zašto je Asaf mogao reći da je Bog “baština njegova dovijeka”?
9 Asaf je u svetištu počeo na tu situaciju gledati kao Bog. Možda se i tebi dogodilo nešto slično. Možda si u nekom trenutku svog života pomalo smetnuo s uma koliko je divno služiti Jehovi i počeo razmišljati o materijalnim stvarima koje si možda mogao imati. No proučavanje Božje Riječi i pohađanje kršćanskih sastanaka pomoglo ti je da ponovno usvojiš Jehovino gledište. Asaf je uvidio što će se na koncu dogoditi zlima. Razmišljao je o svom životu i shvatio da će ga Jehova držati za desnicu i voditi. Zbog toga je mogao reći Jehovi: “Osim tebe, radosti druge nemam na zemlji” (Psal. 73:23, 25). Potom je rekao da je Bog njegova baština, odnosno nasljedstvo. (Pročitaj Psalam 73:26.) Čak i kad je psalmistu Asafu ‘klonulo tijelo i srce’, rekao je da je Bog “baština njegova dovijeka”. Bio je uvjeren da će ga Jehova pamtiti kao prijatelja. Znao je da Bog neće zaboraviti da mu je vjerno služio (Prop. 7:1). To je Asafu sigurno pružilo veliku utjehu. On je rekao: “Meni je dobro biti blizu Boga, Svevišnji Gospodin Jehova utočište je moje” (Psal. 73:28).
10 Asafu je više značilo to što je Jehova njegovo nasljedstvo nego materijalne stvari koje je dobivao kao pripadnik Levijevog plemena. U svom psalmu prvenstveno je govorio o svojoj službi i odnosu s Jehovom, o prijateljstvu koje je razvio sa Svevišnjim (Jak. 2:21-23). Da bi ostao u bliskom odnosu s Jehovom, morao je sačuvati vjeru u Jehovu i uzdati se u njega. Morao je vjerovati da će na kraju dobiti blagoslove bude li živio u skladu s Božjim mjerilima. I ti možeš imati takvo pouzdanje u Svemogućeg Boga.
11. Što se pitao Jeremija i kako je dobio odgovor na svoje pitanje?
11 Prorok Jeremija bio je još jedan pripadnik Levijevog plemena koji je smatrao da je “Jehova baština njegova”. Razmotrimo što je pritom mislio. Jeremija je živio u Anatotu, levitskom gradu nedaleko od Jeruzalema (Jer. 1:1). U jednom periodu svog života počeo se pitati zašto zli napreduju, a pravednici pate (Jer. 12:1). Kad je vidio što se događa u Jeruzalemu i Judi, osjećao je potrebu da u vezi s tim ‘iznese svoje tužbe’. Znao je da je Jehova pravedan. Proročanstva koja je Jeremija kasnije zapisao pod Božjim nadahnućem i način na koji je Jehova ispunio ta proročanstva dali su uvjerljiv odgovor na prorokovo pitanje. U skladu s tim proročanstvima, oni koji su slušali Jehovine upute “dobili su dušu svoju kao plijen”, dok su se zli oglušili na upozorenja i bili pogubljeni (Jer. 21:9).
12, 13. (a) Što je Jeremiju potaknulo da kaže: “Jehova je baština moja”, i na što je bio spreman? (b) Zašto su sva izraelska plemena morala spremno čekati Jehovu?
12 Kad je Jeremija kasnije gledao svoju pustu domovinu, imao je osjećaj da hoda u tami. Činilo mu se da ga je Jehova “stavio da sjedi na mračnim mjestima kao oni koji su odavna mrtvi” (Tuž. 1:1, 16; 3:6). Jeremija je govorio neposlušnom narodu da se vrati svom nebeskom Ocu, no njihova je zloća bila tako velika da je Bog dopustio da Jeruzalem i Juda budu razoreni. Jeremija je zbog toga patio premda nije činio zlo. U tim teškim trenucima sjetio se koliko je Bog milosrdan. Rekao je: “Zbog milosti Jehovine nismo sasvim izginuli.” Doista, Jehovino se milosrđe “obnavlja svakoga jutra”! U toj je situaciji Jeremija rekao: “Jehova je baština moja.” I dalje se mogao radovati tome što služi kao Jehovin prorok. (Pročitaj Tužaljke 3:22-24.)
13 Izraelcima je domovina ležala pusta i razorena 70 godina (Jer. 25:11). No Jeremijine riječi “Jehova je baština moja” pokazuju da se on uzdao u to da će Bog iskazati milosrđe svom narodu. To mu je davalo snage da “spremno čeka” Jehovu. Sva izraelska plemena izgubila su svoje nasljedstvo, pa su morala čekati Jehovu kao i prorok Jeremija. Jehova im je bio jedina nada. Nakon 70 godina Božji se narod vratio u svoju domovinu i dobio priliku da mu ondje služi (2. Ljet. 36:20-23).
Jehova je i drugima bio nasljedstvo
14, 15. Tko je, osim pripadnika Levijevog plemena, smatrao Jehovu svojim nasljedstvom i zašto?
14 I Asaf i Jeremija bili su iz Levijevog plemena. Znači li to da su samo pripadnici tog plemena imali čast služiti Jehovi? Nipošto! David je kao mladić, prije nego što je postao izraelski kralj, rekao da je Bog “baština njegova u zemlji živih”. (Pročitaj Psalam 142:1, 5.) U vrijeme kad je napisao taj psalam, David nije živio u palači, pa čak ni u kući. Nalazio se u pećini, jer se skrivao od svojih neprijatelja. David je najmanje dvaput potražio skrovište u pećinama — jednom u blizini Adulama, a drugi put u engedskoj pustinji. Pretpostavlja se da je u jednoj od tih pećina napisao 142. psalam.
15 Ako je bilo tako, kralj Šaul je bio taj koji ga je progonio i želio ubiti. David je pobjegao u pećinu koja se nalazila na teško dostupnom mjestu (1. Sam. 22:1, 4). Dok se skrivao u tom zabačenom kraju, možda mu se činilo da nema nijednog prijatelja koji bi ga zaštitio (Psal. 142:4). U toj je situaciji zatražio pomoć od Boga.
16, 17. (a) Zašto se David osjećao bespomoćno? (b) Kome se David obratio za pomoć?
16 Prije nego što je David napisao 142. psalam vjerojatno je čuo što se dogodilo velikom svećeniku Ahimeleku, koji mu je pomogao ne znajući da on bježi pred Šaulom. Budući da je bio ljubomoran na Davida, kralj Šaul dao je pogubiti Ahimeleka i njegovu obitelj (1. Sam. 22:11, 18, 19). David se osjećao odgovornim za njihovu smrt. Činilo mu se kao da je on ubio svećenika koji mu je pomogao. Bi li se i ti osjećao odgovornim da si bio na Davidovom mjestu? Da stvar bude još gora, David nije mogao ni na trenutak odahnuti jer ga je Šaul i dalje progonio.
17 Nedugo nakon toga umro je prorok Samuel, koji je bio pomazao Davida za budućeg kralja (1. Sam. 25:1). To je možda bio još jedan razlog zašto se David osjećao bespomoćno. No znao je da postoji netko kome se može obratiti za pomoć. Znao je da je Jehova uvijek uz njega. David nije vršio istaknutu službu kao pripadnici Levijevog plemena, no u to je vrijeme već bio pomazan za jedan drugi zadatak, naime trebao je s vremenom postati kralj Božjeg naroda (1. Sam. 16:1, 13). Stoga je izlio svoje srce Jehovi u molitvi te je i dalje tražio njegovo vodstvo. I ti možeš i trebaš Jehovu smatrati svojim nasljedstvom i utočištem dok mu služiš najbolje što možeš.
18. Kako su Božji sluge o kojima smo govorili u ovom članku pokazali da Jehovu smatraju svojim nasljedstvom?
18 U kom je smislu Jehova bio nasljedstvo Božjim slugama o kojima smo govorili u ovom članku? U tom smislu što su od njega dobili zadatak koji su trebali izvršiti. Uzdali su se u to da će se Bog brinuti za njih dok mu služe. I pripadnici Levijevog plemena i ostali Izraelci, primjerice David, mogli su Boga smatrati svojim nasljedstvom. Kako Jehova može biti i tvoje nasljedstvo? O tome ćemo govoriti u sljedećem članku.
[Slika na stranici 7]
U kom je smislu Jehova bio nasljedstvo svećenicima i levitima?
[Slika na stranici 9]
Što je pomoglo Asafu da Jehovu i dalje smatra svojim nasljedstvom?