GODINE 1991. Jehovini svjedoci u Rusiji bili su presretni kad je nakon mnogo godina bila ukinuta zabrana njihovog djelovanja i kad su bili službeno priznati kao vjerska zajednica. U to je vrijeme malotko mislio da će se broj Jehovinih svjedoka u toj zemlji s vremenom udeseterostručiti i popeti na preko 170 000, koliko ih ima danas! Među tim marljivim propovjednicima vijesti o Kraljevstvu ima i Jehovinih svjedoka iz drugih zemalja koji su se doselili u Rusiju kako bi pomogli u duhovnoj žetvi (Mat. 9:37, 38). Upoznajmo neke od njih.

Kad je u Rusiji bila ukinuta zabrana našeg djelovanja, Matthew iz Velike Britanije imao je 28 godina. Na kongresu koji se održao te godine čuo je govor o tome kako je skupštinama u istočnoj Europi potrebna pomoć. Govornik je kao primjer naveo jednu skupštinu u Sankt Peterburgu, koja nije imala nijednog starješinu, nego samo jednog slugu pomoćnika. Ipak, objavitelji u toj skupštini vodili su nekoliko stotina biblijskih tečajeva! “Nakon tog govora”, kaže Matthew, “nisam mogao prestati razmišljati o Rusiji, pa sam molio Jehovu da mi pomogne uvidjeti mogu li ostvariti svoju želju da se preselim onamo.” Uštedio je nešto novca, prodao većinu svoje imovine te se 1992. preselio u Rusiju. Kako se snašao ondje?

“Bilo mi je teško naučiti ruski”, kaže Matthew. “Nisam znao s ljudima voditi smislene razgovore o duhovnim temama.” Imao je problema i sa smještajem. “Više se i ne sjećam koliko sam se puta morao u kratkom roku preseliti iz jednog stana u drugi.” No premda se u početku suočio s poteškoćama, Matthew kaže: “Odluka da se preselim u Rusiju bila je najbolja koju sam ikad donio.” Zbog čega? “Služeći ovdje naučio sam puno se više oslanjati na Jehovu i u mnogo sam situacija osjetio kako me on vodi.” Matthew je kasnije bio imenovan za starješinu i specijalnog pionira, a danas služi u ruskoj podružnici, koja se nalazi u blizini Sankt Peterburga.

 Godine 1999, kad je imao 25 godina, Hiroo iz Japana završio je Školu za organizacijsko osposobljavanje. Jedan od nastavnika potaknuo ga je da služi u nekoj stranoj zemlji. Hiroo je čuo da u Rusiji postoji velika potreba za starješinama, pa je počeo učiti ruski. No učinio je još nešto. On kaže: “Preselio sam se u Rusiju na šest mjeseci. Budući da su zime ondje vrlo oštre, otišao sam u studenome kako bih vidio mogu li se nositi s hladnoćom.” Nakon što je preživio rusku zimu, vratio se u Japan i znatno pojednostavio svoj život kako bi uštedio dovoljno novca da ponovno ode u Rusiju — ovaj put za stalno.

Hiroo živi u Rusiji već 12 godina i u tom je razdoblju služio u više skupština. U nekoliko navrata služio je kao jedini starješina u skupštinama koje su imale preko 100 objavitelja. U jednoj skupštini svakog je tjedna vodio Teokratsku školu propovijedanja, Razmatranje Stražarske kule i većinu točaka u Osposobljavanju za kršćansku službu, a u pet je grupa vodio Skupštinsko razmatranje knjige. Osim toga, često je odlazio na pastirske posjete. Osvrćući se na te godine, Hiroo kaže: “Bilo mi je jako lijepo pomagati braći i sestrama da duhovno ojačaju.” Kako je na njega utjecala služba na tom području? On kaže: “Prije odlaska u Rusiju služio sam kao starješina i pionir, ali imam osjećaj da se moj odnos s Jehovom ovdje iz temelja promijenio. Naučio sam više se oslanjati na njega u svim područjima života.” Godine 2005. Hiroo je oženio Svjetlanu te njih dvoje sada zajedno služe kao pioniri.

Matthew, koji ima 34 godine, i njegov brat Michael, koji ima 28 godina, došli su iz Kanade. Obojica su posjetila Rusiju i jako ih se dojmilo kad su vidjeli koliko zainteresiranih osoba dolazi na sastanke. No ujedno su se iznenadili zbog toga što je u skupštinama bilo vrlo malo braće koja su mogla voditi sastanke. Matthew kaže: “Na sastancima skupštine koju sam posjetio bilo je 200 prisutnih, ali sve sastanke vodili su jedan ostarjeli starješina i jedan mladi sluga pomoćnik. Stoga sam poželio preseliti se onamo kako bih pomogao toj braći.” U Rusiju se preselio 2002.

Četiri godine kasnije i Michael se preselio u Rusiju te je brzo uvidio da je ondje potrebno još puno braće. Budući da je bio sluga pomoćnik, vodio je brigu o računovodstvu, literaturi i područjima. Osim toga, trebao je obavljati zadatke koje inače izvršava skupštinski tajnik, držati javna predavanja te pomagati u organiziranju pokrajinskih sastanaka i u gradnji dvorana. I danas u tamošnjim skupštinama postoji velika potreba za braćom koja su spremna preuzeti odgovorna zaduženja. Premda je naporno obavljati brojna skupštinska zaduženja, Michael, koji sada služi kao starješina, kaže: “Jako sam sretan što mogu pomagati braći. To je najbolji način života!”

Matthew je s vremenom oženio Marinu, a Michael Olgu. Ta dva bračna para zajedno s mnogim drugim revnim propovjednicima i dalje pomažu skupštinama u Rusiji, koje iz dana u dan imaju sve više objavitelja.

Kad je Tatjana imala 16 godina, šestero specijalnih pionira iz Češke, Poljske i Slovačke došlo je u njenu skupštinu u Ukrajini. Bilo je to 1994. godine. Ta su joj braća i sestre ostali u lijepom sjećanju. Ona kaže: “Ti revni pioniri bili su pristupačni i dragi te su dobro poznavali Bibliju.” Tatjana je vidjela kako ih Jehova blagoslivlja zbog njihove požrtvovnosti, pa je poželjela biti poput njih.

Potaknuta primjerom tih pionira, Tatjana je tijekom školskih praznika s drugom braćom i sestrama putovala u zabačene dijelove Ukrajine i Bjelorusije u kojima Jehovini svjedoci dotad nisu propovijedali. To joj se toliko svidjelo da je odlučila preseliti se u Rusiju kako bi u većoj mjeri služila Jehovi. Najprije  je nakratko posjetila jednu sestru koja se bila preselila onamo te je potražila posao uz koji bi mogla služiti kao pionir. Zatim se 2000. preselila u Rusiju. Je li joj bilo teško priviknuti se na nove okolnosti?

Tatjana kaže: “Budući da si nisam mogla priuštiti stan, živjela sam kao podstanar u jednoj sobi. Nije bilo nimalo lako živjeti u takvim uvjetima. Bilo je trenutaka kad sam se htjela vratiti kući. No Jehova mi je svaki put pomogao uvidjeti da će mi biti dobro ako nastavim sa svojom službom.” Tatjana danas u Rusiji služi kao misionar. Ona kaže: “Tijekom ovih godina koje sam provela izvan svoje domovine doživjela sam predivna iskustva i stekla mnogo prijatelja. Što je najvažnije, ojačala sam svoju vjeru.”

Masako iz Japana, koja danas ima preko 50 godina, cijeli je život željela služiti kao misionar, ali to nije mogla zbog zdravstvenih problema. No kad joj se zdravlje donekle poboljšalo, odlučila je preseliti se u Rusiju kako bi ondje pomagala u duhovnoj žetvi. Premda joj je bilo teško pronaći prikladan smještaj i stalan posao, u pionirskoj službi uzdržavala se tako što je davala instrukcije iz japanskog i radila kao spremačica. Što joj pomaže da ustraje u svojoj službi?

Osvrćući se na preko 14 godina koje je dosad provela služeći u Rusiji, Masako kaže: “Radost koju osjećam u službi propovijedanja pomaže mi da se nosim sa svim problemima koji me snalaze. Jako je zanimljivo i uzbudljivo propovijedati u krajevima u kojima postoji velika potreba za objaviteljima.” Ona dodaje: “To što mi Jehova sve ove godine omogućava da imam hranu, odjeću i krov nad glavom za mene je pravo čudo!” Osim što je propovijedala u dijelovima Rusije u kojima je potrebno više objavitelja, Masako je propovijedala i u Kirgistanu. Osim toga, pomagala je grupama koje djeluju na engleskom, kineskom i ujgurskom. Danas služi kao pionir u Sankt Peterburgu.

Zbog teške ekonomske situacije u svijetu mnoge obitelji odlaze u druge zemlje trbuhom za kruhom.  No poput Abrahama i Sare, neke obitelji odlaze u inozemstvo kako bi se više posvetile službi Bogu (1. Mojs. 12:1-9). Uzmimo za primjer Mihajla i Ingu, bračni par iz Ukrajine. Oni su se 2003. preselili u Rusiju te su ondje ubrzo pronašli ljude koji su tragali za biblijskom istinom.

Mihajlo kaže: “Jednom smo prilikom propovijedali u kraju u kojem Jehovini svjedoci nikad nisu propovijedali. Na jednim vratima naišli smo na starijeg gospodina koji nas je upitao: ‘Jeste li vi propovjednici?’ Kad smo mu odgovorili potvrdno, rekao je: ‘Znao sam da ćete kad-tad doći. Nije moguće da se Isusove riječi ne ispune.’ Čovjek je zatim citirao Mateja 24:14.” Mihajlo dodaje: “U tom smo kraju naišli i na grupu od desetak žena koje su bile baptisti i koje su svim srcem tragale za istinom. Imale su kod sebe knjigu Vječno živjeti te su svaki vikend pomoću nje proučavale Bibliju. Satima smo odgovarali na njihova pitanja i pjevali s njima teokratske pjesme, a zatim smo zajedno večerali. To mi je jedno od najljepših iskustava u životu.” Mihajlo i Inga kažu da im je propovijedanje u krajevima u kojima je potrebno više objavitelja pomoglo da se zbliže s Jehovom i još više zavole ljude te da im je ujedno omogućilo da vode sretan i ispunjen život. Njih su dvoje danas u pokrajinskoj službi.

Jurij i Oksana iz Ukrajine, koji imaju oko 35 godina, i njihov 13-godišnji sin Oleksij bili su 2007. u obilasku podružnice u Rusiji. Ondje su vidjeli zemljopisnu kartu Rusije na kojoj je bilo označeno mnoštvo područja na kojima nitko nije propovijedao. “Tek kad smo vidjeli tu kartu”, kaže Oksana, “shvatili smo kolika je potreba za propovjednicima dobre vijesti. To nam je pomoglo donijeti odluku da se preselimo u Rusiju.” Što im je još pomoglo u tome? Jurij kaže: “Koristili su nam članci u našim publikacijama, poput onog s naslovom ‘Možeš li služiti na stranom području?’ * Podružnica nam je predložila jedno područje na koje bismo se mogli preseliti, pa smo otišli onamo potražiti smještaj i posao.” Godine 2008. preselili su se u Rusiju.

U početku im je bilo teško pronaći posao, a nekoliko su se puta trebali i seliti. Jurij kaže: “Često smo se molili Jehovi za snagu kako ne bismo klonuli duhom te smo nastavili propovijedati, uzdajući se u to da će nam on pomoći. Nastojali smo da nam Kraljevstvo bude najvažnije u životu, pa smo osjetili kako se Jehova brine za nas. Služba u tom području ojačala je našu obitelj” (Mat. 6:22, 33). A kako propovijedanje u kraju u kojem postoji veća potreba za objaviteljima utječe na mladog Oleksija? “To mu puno pomaže”, kaže Oksana. “Predao se Jehovi i krstio s devet godina. To što vidi da postoji velika potreba za propovjednicima potiče ga da svaki put tijekom školskih praznika služi kao pomoćni pionir. Jako smo sretni kad vidimo s koliko ljubavi i žara služi Jehovi.” Jurij i Oksana danas služe kao specijalni pioniri.

Kao što jasno pokazuju izjave ovih revnih propovjednika, trebamo se u potpunosti uzdati u Jehovu ako se želimo preseliti kako bismo proširili svoju službu. Istina, oni koji služe ondje gdje je potrebno više objavitelja suočavaju se s određenim problemima, ali ujedno su vrlo sretni jer mnogi ljudi kojima propovijedaju povoljno reagiraju na dobru vijest o Kraljevstvu. Možeš li i ti sudjelovati u duhovnoj žetvi u području u kojem je još uvijek potrebno puno objavitelja? Ako odlučiš preseliti se, možda ćeš se i ti osjećati poput Jurija, koji je o svojoj odluci da se preseli rekao: “Samo mi je žao što to nisam učinio ranije.”