“TREBAT će ti terensko vozilo, vitlo i kanistri s gorivom. Spremi se na blato do koljena. Kod rijeke Coco skreni desno.”

Moram priznati da mi te riječi mog prijatelja, koji je bio misionar kao i ja, nisu baš zvučale ohrabrujuće. Unatoč tome, jednog utorka ujutro uputio sam se u Wamblán, gradić na sjeveru Nikaragve, kako bih prisustvovao jednom kršćanskom skupu.

U zoru sam svojim starim, ali pouzdanim kamionetom krenuo na put, vozeći ravnom Panameričkom autocestom. U Jinotegi sam skrenuo na makadamsku cestu koju tamošnje stanovništvo naziva feo, što znači “ružna”. Izlazeći iz grada, ugledao sam dvije trgovine — jedna se zvala “Čudo Božje”, a druga “Uskrsnuće”.

Cesta je bila prepuna zavoja, uzbrdica i nizbrdica. Puzio sam kroz klance i jaruge. Prošao sam kraj dugog jezera smještenog na visoravni iznad koje se uzdizala oblacima prekrivena planina. Ondje sam kroz izmaglicu vidio stabla obrasla orhidejama i ukrašena španjolskom mahovinom.

Na jednom oštrom zavoju za dlaku sam izbjegao sudar s autobusom iz suprotnog smjera koji je vozio posred ceste. Iz ispušne cijevi sukljao mu je crni dim, a ispod kotača mu je frcalo kamenje. U Nikaragvi se često na prednjim staklima autobusa mogu vidjeti nadimci njihovih agresivnih vozača, naprimjer: Pobjednik, Škorpion, Piton ili Lovac.

Oko podneva vozio sam Pantasmanskom ravnicom. Prošao sam pored drvene kuće okružene pometenim zemljanim dvorištem. Prizor koji sam ondje vidio podsjetio me na slike iz nekih starih knjiga: Starac je sjedio na klupi, pod stablom je spavao pas, a dva vola bila su upregnuta u kola s drvenim kotačima. U jednom gradiću vidio sam kako je iz škole izašlo mnoštvo djece. Kad su se u svojim mornarskoplavim uniformama sručili na glavnu ulicu, izgledali su mi poput vala koji je zapljusnuo obalu.

Sunce je već dobrano pržilo kad sam se približio Wiwilíu i ugledao rijeku Coco. Ta brza, moćna rijeka dominirala je gradom. Kao što mi je bilo rečeno, skrenuo sam desno i uputio se opasnom cestom dugom 37 kilometara prema Wamblánu.

Cesta je bila sva izbrazdana, puna kamenja i rupa, a morao sam prijeći i osam ili devet potoka. Pokušavajući izbjeći duboke brazde u osušenom blatu, podigao sam velik oblak prašine. Pritom sam se, kako bi to rekli ovdašnji ljudi, stvarno “najeo prašine”. Moje se putovanje konačno  privelo kraju kad sam u sjenovitoj dolini okruženoj šumom ugledao svoje odredište — Wamblán.

Sljedećeg jutra u 4.30 učinilo mi se da su svi već na nogama. Mene je već ranije probudilo neumorno kukurikanje pijetlova, pa sam ustao i prošetao glavnom ulicom. Planinskim zrakom širio se miris tortilja što su se pekle u kamenim pećima.

Na nekim zidovima vidio sam šarolike prikaze raja koje je naslikao neki tamošnji umjetnik. Na pulperíama — malim dućanima obično smještenim na uglovima ulica — stajale su reklame za razne vrste gaziranih pića. Stari plakati podsjećali su ljude na obećanja koja su im davale zadnje tri vladajuće stranke. U dvorištima su se nalazili poljski zahodi napravljeni od sjajnog lima na betonskom temelju.

Ja sam se prvi obraćao ljudima pozdravljajući ih s adiós, kao što je uobičajeno u Nikaragvi. Ljudi bi se nasmiješili i počeli srdačno razgovarati sa mnom. Pokušavali smo nadglasati prometnu buku — topot konja i mazgi.

Do petka navečer stigle su mnoge obitelji kako bi prisustvovale dvodnevnom skupu. Došli su pješice, na konjima ili kamionima. Neki dječaci i djevojčice pješačili su šest sati u plastičnim sandalama. Premda su znali da im na riječnim prijelazima prijeti opasnost od mina i da su stajaće vode koje trebaju pregaziti pune pijavica, hrabro su prešli taj put. Neki su iz udaljenih krajeva došli s vrlo malo hrane — tek s nešto riže začinjene svinjskom masti. Zašto su svi oni došli?

Došli su ojačati svoju nadu u bolju budućnost. Došli su čuti biblijske pouke. Došli su ugoditi Bogu.

U subotu je više od 300 prisutnih pod limenim krovom sjedilo na drvenim klupama i plastičnim stolicama. Majke su hranile svoje djecu. Na obližnjem imanju roktale su svinje i kukurikali pjetlići.

Temperatura je brzo rasla, pa je vrućina uskoro postala gotovo nepodnošljiva. Unatoč tome, svi su pažljivo slušali savjete i upute koji su se iznosili. U svojim su Biblijama pratili retke koje su govornici čitali, pjevali su pjesme s biblijskim temama i s poštovanjem slušali molitve koje su se upućivale u ime svih prisutnih.

Nakon programa pridružio sam se nekim prijateljima i igrao lovice s djecom. Zatim sam s mladima ponovio neke misli iz programa uz pomoć njihovih zabilješki. Na kompjuteru sam im pokazao slike zvijezda i galaksija. Djeca su se radosno smiješila, a roditelji su bili sretni.

Vrijeme predviđeno za naš skup brzo je proletjelo. Kad je skup završio, svi su morali poći kući. Ja sam krenuo sljedećeg jutra. Sa sobom sam ponio mnogo lijepih uspomena, a srce mi je bilo puno ljubavi prema novim prijateljima koje sam stekao. Odlučio sam ugledati se na njih — biti zadovoljan onim što imam i uvijek se uzdati u Boga.