UJUTRO 16. TRAVNJA 2007. čučao sam u kutu jednog ureda na drugom katu zgrade Norris Hall, koja se nalazi u sklopu Virginijskog politehničkog instituta i državnog sveučilišta, poznatog i kao Sveučilište Virginia Tech. U tom trenutku ponovno sam razmišljao o tome koliko bismo trebali biti zahvalni za svaki dan svog života i biti svjesni koliko je dragocjen.

Kratko prije toga bio sam u svom uredu i spremao se otići na prvi kat kako bih uzeo svoju poštu. Tada me jedan profesor zamolio da dođem k njemu u ured kako bih mu pomogao riješiti neki problem s kompjuterom. Dok smo ulazili u njegov ured, začuli smo pucnjavu koja je dopirala s prvog kata. Ne znajući što se događa, uletjeli smo u profesorov ured, zaključali vrata i uplašeno čekali što će se dogoditi. Skrio sam se u kutu i usrdno se obratio Jehovi Bogu, moleći ga da bude uz mene što god da se desi.

Dok smo tako čekali, kroz misli mi je proletjelo nešto što mi se dogodilo prije 15 godina. U to vrijeme radio sam kao automehaničar u jednoj radionici. Jednom mom kolegi zapalila se posuda s benzinom koju je držao u ruci. U panici je zapaljeni benzin nehotice bacio meni u lice! Udahnuo sam goruće pare te sam zadobio opekline drugog i trećeg stupnja po gornjem dijelu tijela. Helikopterom su me odveli u kliniku za opekline. Ondje sam tri i pol mjeseca proveo na odjelu intenzivnog liječenja, boreći se za život. Nakon pet mjeseci liječenja i rehabilitacije vratio sam se kući. Bio sam sretan što sam uopće živ. Taj me događaj poučio da bih svaki dan života trebao smatrati vrlo dragocjenim. Osim toga, bio sam još odlučniji da služim onome koji mi je dao život — Jehovi Bogu — kao jedan od njegovih Svjedoka (Psalam 90:12; Izaija 43:10).

Zbog posljedica nesreće više nisam mogao raditi kao automehaničar, pa sam naučio raditi s kompjuterima i zaposlio se na Virginia Techu. Zato sam tog jutra bio u zgradi Norris Hall.

Dok je trajala pucnjava, nismo bili svjesni toga da se samo kat niže odvija najsmrtonosniji napad vatrenim oružjem u povijesti Sjedinjenih Država. Pokolj je završio kad si je ubojica oduzeo život, nakon što je pobio 32 nedužnih ljudi. Dvadesetak minuta nakon što je pucnjava počela čuli smo policiju u hodniku. Pozvali smo ih i oni su nas odveli na sigurno.

To potresno iskustvo naučilo me da je život uistinu prolazan i da ga lako možemo izgubiti (Jakov 4:14). Stoga je jako važno da se uzdamo u onoga koji nam daje život, Jehovu Boga, i da svaki dan smatramo njegovim dragocjenim darom (Psalam 23:4; 91:2).