U ŽELJI da ubije malog Isusa, Herod Veliki, kralj Judeje, poslao je svoje ljude da u Betlehemu pobiju svu mušku djecu mlađu od dvije godine. U povijesti su zabilježeni mnogi događaji koji su se odigrali “u danima kralja Heroda” i koji nam pružaju jasniju sliku o okolnostima koje su vladale u vrijeme Isusovog života i službe (Matej 2:1-16).

Zašto je Herod želio ubiti Isusa? I kako to da je u vrijeme Isusovog rođenja Židovima vladao kralj, a u vrijeme Isusove smrti rimski upravitelj Poncije Pilat? Da bismo bolje razumjeli ulogu koju je Herod odigrao u povijesti i zašto je on važan čitateljima Biblije, trebamo se vratiti u prošlost, nekoliko desetljeća prije Isusovog rođenja.

U prvoj polovici 2. stoljeća pr. n. e. Judejom je vladala jedna od četiri dinastije koje su nastale nakon raspada carstva Aleksandra Velikog. Bila je to sirijska dinastija Seleukida. No kada je otprilike 168. pr. n. e. seleukidski kralj pokušao u jeruzalemskom hramu obožavanje Jehove nadomjestiti obožavanjem Zeusa, izbila je židovska pobuna pod vodstvom Makabejaca. Makabejci, odnosno Hasmonejci, vladali su Judejom od 142. do 63. pr. n. e.

Godine 66. pr. n. e. dva hasmonejska kneza, Hirkan II. i njegov brat Aristobul, borili su se za prijestolje. Izbio je građanski rat i obojica su zatražila pomoć Pompeja, rimskoga generala koji je u to vrijeme bio u Siriji. Pompej je jedva dočekao priliku da se umiješa u sukob.

Rimsko Carstvo širilo se na istok i u to je vrijeme pod svojom vlašću imalo velik dio Male Azije. No zbog cijelog niza slabih vladara koji su vladali Sirijom, u tom je području zavladalo bezvlađe, što je ugrožavalo mir koji su Rimljani željeli sačuvati na istoku. Stoga se Pompej umiješao kako bi pripojio Siriju Rimskom Carstvu.

Sukob Hasmonejaca Pompej je riješio tako što je stao na Hirkanovu stranu. Godine 63. pr. n. e. Rimljani su napali Jeruzalem i na prijestolje postavili svog štićenika. No nisu  željeli da Hirkan bude neovisan vladar. Rimljani su učvrstili svoj položaj na tom području i nisu imali namjeru odreći se svog utjecaja. Hirkan je postao rimski etnarh, odnosno vođa židovske etničke zajednice. Vladao je milošću Rima i njegov ostanak na vlasti ovisio je o dobroj volji i podršci njegovih zaštitnika. Judejom je mogao upravljati kako je želio, no vanjsku politiku morao je voditi u skladu s uputama koje je dobivao od Rima.

Hirkan je bio neodlučan vladar. No imao je podršku Idumejca Antipatera, oca Heroda Velikog. Antipater je ustvari bio vladar u sjeni. Uspio je obuzdati buntovne židovske političke frakcije i uskoro je počeo donositi sve važne političke odluke u Judeji. Pomogao je Juliju Cezaru poraziti njegove neprijatelje u Egiptu, pa su ga Rimljani za nagradu postavili za upravitelja Judeje, odgovornog izravno njima, i dali mu titulu prokuratora. Antipater je svoje sinove imenovao lokalnim upraviteljima. Fazaelu je povjerio upravu nad Jeruzalemom, a Herodu nad Galilejom.

Antipater je poučio svoje sinove da ništa ne mogu postići bez pristanka Rima. Herod je to jako dobro upamtio. Tijekom cijele svoje političke karijere pokušavao je uskladiti zahtjeve svojih rimskih zaštitnika sa željama svojih židovskih podanika. U tome su mu koristile njegove organizacijske sposobnosti i iskustvo koje je stekao kao vojskovođa. Ubrzo nakon što je bio imenovan za upravitelja, 25-godišnji Herod zadobio je divljenje i Židova i Rimljana jer je odlučno uklonio bande razbojnika s područja nad kojim je vladao.

Nakon što su 43. pr. n. e. politički protivnici otrovali Antipatera, Herod je postao najmoćnija osoba u Judeji. No i on je imao neprijatelje. Jeruzalemska aristokracija smatrala je da je nezakonito prigrabio vlast i željela je uvjeriti Rim da ga svrgne. No taj pokušaj nije uspio. Rimljani nisu zaboravili Antipaterove zasluge i cijenili su sposobnosti njegovog sina.

Mnogi su bili jako nezadovoljni načinom na koji je Pompej okončao hasmonejski sukob oko prijestolja. U sljedećih dvadesetak godina poražena politička frakcija u više je navrata pokušala preuzeti vlast. To im je na koncu i uspjelo 40. pr. n. e. uz pomoć Parta, koji su bili neprijatelji Rima. Iskoristivši kaos koji je nastao zbog građanskog rata u Rimu, napali su Siriju, svrgnuli Hirkana i postavili na prijestolje člana hasmonejske obitelji koji je bio protivnik rimske vlasti.

Herod je pobjegao u Rim, gdje su ga srdačno dočekali. Rimljani su željeli protjerati Parte iz Judeje te ponovno steći vlast nad tim područjem i ondje postaviti vladara koji njima odgovara. Trebali su pouzdanog saveznika i smatrali su da bi Herod mogao odigrati tu ulogu. Stoga je rimski senat okrunio Heroda za kralja Judeje. Herod je vodio svečanu povorku od senata do Jupiterovog hrama, gdje je prinio žrtve poganskim bogovima. Taj je čin simbolizirao mnoge kompromise koje je Herod kasnije morao napraviti da bi se održao na vlasti.

Uz pomoć rimske vojske Herod je porazio svoje neprijatelje u Judeji i preuzeo vlast. Okrutno se obračunao sa svojim protivnicima. Dao je pogubiti Hasmonejce i židovsku aristokraciju koja ih je podržavala, kao i sve one koji nisu željeli da nad njima vlada netko tko je saveznik Rimljana.

Kad je Oktavijan (koji je kasnije postao car August) 31. pr. n. e. porazio Marka Antonija u bici kod Akcija i postao apsolutni vladar Rima, Herod je shvatio da bi njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Markom Antonijem moglo pobuditi sumnju. Stoga je odlučio brže-bolje uvjeriti Oktavijana u svoju odanost. Novi rimski vladar zauzvrat je potvrdio Heroda kao kralja i dao mu vlast nad još većim područjem.

 U narednim godinama Herod je učvrstio svoju vlast i osigurao veliko bogatstvo svom kraljevstvu, a Jeruzalem je pretvorio u središte helenističke kulture. Započeo je velike građevinske projekte — izgradio je palače, lučki grad Cezareju i veličanstvene nove građevine u sklopu jeruzalemskog hrama. Cijelo to vrijeme njegovo prijateljstvo s Rimom bilo je glavna okosnica njegove politike i izvor njegove moći.

Herod je imao potpunu vlast nad Judejom — bio je apsolutni vladar. Imao je i snažan utjecaj na velike svećenike i u tu je službu postavljao koga je htio.

Herod je imao buran osobni život. Imao je deset žena i mnoge od njih željele su da njihov sin naslijedi svog oca na prijestolju. Dvorske spletke dodatno su povećale Herodovu sumnjičavost i okrutnost. U napadu ljubomore dao je pogubiti svoju najdražu ženu Mariamnu, a kasnije je dao zadaviti dva njena sina koja su navodna skovala zavjeru protiv njega. Izvještaj o pokolju djece u Betlehemu, koji je zapisan u Evanđelju po Mateju, uklapa se u ono što se zna o Herodovoj naravi i o njegovoj odlučnosti da ukloni sve moguće suparnike.

Prema nekim izvorima, Herod je bio svjestan da ga narod ne voli, i zato je odlučio pobrinuti se da njegova smrt bude popraćena velikom žalošću, a ne radovanjem. Da bi to postigao, uhitio je istaknute građane Judeje i naredio da budu pogubljeni nakon što bude objavljeno da je on umro. No ta zapovijed nikad nije bila izvršena.

Nakon Herodove smrti, Rim je proglasio njegovog sina Arhelaja novim vladarem Judeje, a njegova druga dva sina postala su nezavisni knezovi, odnosno tetrarsi — Antipa je vladao Galilejom i Perejom, a Filip Iturejom i Trahonitidom. Arhelaja nisu voljeli niti njegovi podanici niti gospodari. Nakon jednog desetljeća neuspješne vladavine, Rimljani su ga svrgnuli i postavili svog upravitelja, koji je bio prethodnik Poncija Pilata. U međuvremenu su Filip i Antipa, kojeg Luka jednostavno naziva Herod, nastavili vladati nad dodijeljenim područjem. Takva je bila politička situacija u vrijeme kad je Isus započeo svoju službu (Luka 3:1).

Herod Veliki bio je lukavi političar i nemilosrdni ubojica. Njegovo najgore zlodjelo vjerojatno je bio pokušaj da ubije Isusa koji je u to vrijeme još bio dijete. Čitateljima Biblije korisno je razmotriti Herodovu povijesnu ulogu. To nam pomaže razumjeti ključne događaje koji su se odigrali u to vrijeme te kako su Rimljani počeli vladati nad Židovima i što se sve događalo u Judeji prije Isusovog rođenja i njegove zemaljske službe.