SVAKOG ljeta mnogi ljubitelji prirode u Rusiji napuštaju gradsku vrevu i odlaze na selo kako bi se u miru i tišini odmorili od užurbanog života. Posljednjih nekoliko godina i Jehovini svjedoci iz te zemlje u velikom broju ljeti odlaze u prirodu, ali iz sasvim drugog razloga.

Unatoč tome što u nekim gradovima ne mogu slobodno propovijedati biblijsku poruku, Jehovini svjedoci i dalje održavaju svoje vjerske sastanke, pozivajući se na ustavno pravo na slobodu vjeroispovijesti. No u posljednje vrijeme nije im lako pronaći prikladne objekte za veće skupove, primjerice oblasne kongrese, koji se obično održavaju ljeti. Naime vlasti ili svećenici Ruske pravoslavne crkve u nekim im se mjestima otvoreno protive jer imaju krivu sliku o njima. Ipak, Jehovini svjedoci ne daju se smesti. Svakog ljeta organiziraju kongrese na otvorenom — u šumama, na poljima i livadama. Od 2007. do 2009. na 25 je lokacija bilo održano oko 40 kongresa na otvorenom.

Jedan Jehovin svjedok iz Rusije, koji već dugi niz godina prisustvuje kongresima, kaže: “Proteklih godina održavali smo kongrese u velikim gradovima, bilo na stadionima bilo u kongresnim dvoranama, pa su mnogi iskreni ljudi i gradske vlasti mogli na temelju reda i mira koji među nama vladaju prosuditi kakva  je naša vjera. Sada smo prisiljeni organizirati kongrese u šumi, gdje nas ne vidi nitko doli životinja. Prava je šteta što ljudi ne mogu vidjeti naše skupove na kojima se sastaju osobe koje potječu iz različitih nacija, rasa i vjera.”

Takva su okupljanja uvijek radosne prigode. Jedan Jehovin svjedok kaže: “Doista je lijepo vidjeti braću i sestre u vjeri kako požrtvovno i odano služe Jehovi Bogu, čak i u teškim okolnostima. Ali, iskreno govoreći, kad nam vlasti stvaraju probleme i pokušavaju otežati organiziranje kongresa, prisiljeni smo snalaziti se kako znamo i umijemo, a to od nas iziskuje velik fizički i duševni napor. Mi želimo Svemogućeg Boga slaviti na dostojanstven način, ali u takvim uvjetima to nije nimalo lako.” Kako se Jehovini svjedoci u Rusiji nose s time?

Nerijetko se događa da ugovori o najmu objekta u kojem se treba održati kongres budu raskinuti u zadnji čas, pa Jehovini svjedoci zaduženi za organizaciju tog skupa imaju samo nekoliko dana da smisle što učiniti da se program ipak održi i kamo smjestiti na tisuće osoba koje dolaze na kongres. Naprimjer 2008. Jehovini svjedoci iz Čeboksarija u Republici Čuvašiji bili su prisiljeni održati kongres u jednom ogromnom kampu okruženom brezama s kojeg se pruža pogled na rijeku Volgu. Pred njima je stajao golem zadatak. Očekivalo se da će doći 1 930 Jehovinih svjedoka, a 1 700 njih trebalo je spavati u kampu. Zbog toga je bilo potrebno dovesti struju i vodu te postaviti tuševe s bojlerima, umivaonike i zahode. Osim toga svima njima trebalo je dati nešto za jelo.

Braća su zasukala rukave i prionula na posao. Na mjesto održavanja kongresa došli su stolari, električari i vodoinstalateri. S njima je surađivalo i 350 drugih Jehovinih svjedoka, a četrnaestero njih deset je dana spavalo u kampu. Svi su oni dragovoljno utrošili svoje vrijeme i snagu da obave potreban posao. Pilili su daske, dovlačili slamu, podizali šatore, postavljali tuševe i zahode. Neki su nebrojeno puta išli do grada kako bi kupili ono što je bilo potrebno. Budući da nije bilo hladnjaka, braća su zaključila da je mudrije svaki dan skuhati nešto za doručak, ručak i večeru. U pomoć im je priskočila uprava kampa tako što je zaposlila nekoliko ljudi da se brinu za hranu. Tako su na koncu svi koji su došli na kongres imali tri topla obroka dnevno, a imali su i gdje noćiti: 500 ih je donijelo svoje šatore, 150 je unajmilo smještaj u blizini kampa, 15 je spavalo u sijenu, a ostali su bili smješteni u šatore koji su bili podignuti u kampu.

Kad su braća stigla na mjesto održavanja kongresa, dočekalo ih je more uredno posloženih plastičnih stolica. Sprijeda su bile dvije jednostavne pozornice ukrašene cvijećem — s jedne su se predavanja iznosila na ruskom jeziku, a s druge na čuvaškom. Sva su braća uživala u programu i bila su veoma zahvalna volonterima za njihov naporan rad. Jedan čovjek koji je u kampu bio zadužen za kuhanje rekao je: “Da nisam svojim očima vidio, ne bih vjerovao da itko može biti tako discipliniran i napraviti toliko posla. Vaša je zajednica uistinu jedinstvena!” Neki Jehovini svjedoci rekli su da ih je taj kongres podsjetio na Blagdan sjenica koji se u biblijsko doba slavio u starom Izraelu.

U nekim su gradovima Jehovini svjedoci imali samo jedan dan da pronađu prikladno mjesto za održavanje kongresa i naprave sve potrebne pripreme. To se dogodilo u Nižnij  Novgorodu. Radili su cijeli dan i noć kako bi jedan privatni posjed pretvorili u mjesto prikladno za održavanje kongresa. Trebali su posjeći stabla i grmlje, pokositi travu i zaprašiti područje kako bi se riješili krpelja i mravi. Posložili su 2 000 plastičnih stolica, dopremili deset prenosivih zahoda, instalirali umivaonike i bojlere, podignuli pozornicu, donijeli generatore i postavili ozvučenje. Tako je u petak ujutro sve bilo spremno za početak programa. Jedan Jehovin svjedok rekao je: “Bilo mi je lijepo vidjeti da se braća koja su tako naporno radila uopće nisu ponašala kao da zaslužuju posebnu čast i pohvalu. Pokazali su poniznost i nastavili pomagati drugima tijekom cijelog kongresa. Doslovce su potrošili svu svoju snagu da bi se njihovi suvjernici mogli osjećati ugodno i uživati u duhovnoj pouci.”

Jedan drugi Jehovin svjedok napisao je: “Osjećao se pravi duh suradnje. Iako nikad prije nisu organizirala kongres na otvorenom te su imala svega nekoliko sati da obave sve potrebne poslove, braća su se pobrinula za svaku sitnicu kako ništa ne bi ometalo program. Na kraju nismo bili nimalo iscrpljeni. Imali smo osjećaj da nam je Jehova dao krila.”

Istina, Jehovini svjedoci nailazili su na mnoge probleme prilikom organiziranja kongresa, no suradnja ih je zbližila. Bilo je očito da imaju podršku Božjeg duha. Primjerice u Smolensku su večer prije kongresa bile otkazane mnoge rezervacije za smještaj. Jedan je starješina rekao: “U jedan sat ujutro pristiglo je nekoliko autobusa punih braće, a nismo ih imali kamo smjestiti. Počeo sam plakati jer sam se osjećao tako bespomoćno. Pomolio sam se Jehovi i tražio od njega da nam pomogne riješiti taj problem. Bio sam presretan što smo samo sat vremena kasnije uspjeli pronaći smještaj za sve njih! To je uistinu bilo čudesno, pravi dokaz da Jehova ne ostavlja svoje vjerne sluge na cjedilu.” Na jednom drugom kongresu koji se održavao u šumi braća su se za pomoć obratila stanovnicima obližnjeg sela. Budući da su u tom kraju Jehovini svjedoci na dobrom glasu, seljani su na tri dana primili 2 000 njih u svoje domove. Jedan Jehovin svjedok o tom je kongresu rekao: “Sama činjenica da se kongres održao jasno pokazuje koliko je važno uvijek se oslanjati na Jehovu.”

Braća u Novošahtinsku također su imala problema jer su na njihov kongres došli nepozvani “gosti” i počeli ometati program. Naime svećenici Ruske pravoslavne crkve i još neki prosvjednici na mikrofon su pjevali crkvene pjesme pokušavajući nadglasati govornika. No policija ih je spriječila u njihovoj namjeri da prekinu kongres. Kad se jedna prosvjednica onesvijestila zbog velike vrućine, braća su je odvela na kongresni odjel za prvu pomoć i pobrinula se za nju. Nije mogla vjerovati da su joj Jehovini svjedoci pružili pomoć.

Veliki skupovi obično privlače pažnju ljudi, bilo znatiželjnih mještana i prolaznika bilo policije. Budući da u Rusiji vlada strah od terorizma, policija na velike skupove šalje svoje  odrede da paze na red. Tako je bilo i u gradu Volžskiju. Na kongres Jehovinih svjedoka koji se održavao u obližnjoj šumi došli su pripadnici protuterorističkog odreda. Kad je jedan policajac tijekom kongresa izgubio mobitel, braća su ga odvela do kongresnog odjela za izgubljene stvari, gdje ga je i pronašao. Kratko nakon toga nazvao ga je njegov zapovjednik i pitao ga ima li na kongresu ikakvih znakova nasilja ili ekstremističkog djelovanja. Policajac mu je rekao: “Sve je u redu. Ovdje ima 5 000 ljudi i nema nikakvih prekršaja. Zašto ih uopće moramo držati na oku? Oni nemaju veze s ekstremizmom! Čovjek ne može biti ravnodušan dok ih promatra. Ja sam izgubio mobitel, a ovi su ga ljudi pronašli i vratili mi ga.” Jednog se drugog policajca posebno dojmila čistoća. Iako je na kongresu bilo puno djece, na podu se nije mogao naći ni jedan jedini omot od bombona.

U jednom drugom gradu policija je dobila dojavu da se u obližnjem kampu održava veliki vjerski skup, pa je poslala policajce na mjesto događaja. Vlasnik kampa našao se s njima i odveo zapovjednika na drugi kat jedne zgrade te ga izveo na balkon s kojeg se lijepo mogao vidjeti cijeli kamp. Rekao mu je: “Pogledajte ih samo! Čovjek ne može vjerovati da među njima vlada takav red!” Vlasnik kampa bio je zadivljen što nitko od prisutnih nije pušio niti pio, a i time što su na odlasku sa sobom ponijeli čak i smeće! Rekao je da je, dok ih je promatrao, imao osjećaj da je u raju.

Nakon završetka jednog kongresa, koji se održao u šumi u blizini jednog malog mjesta, gradonačelnik je rekao Jehovinim svjedocima: “Znam da ste samo obični ljudi, ali moram vam reći da je ta vaša vjera uistinu moćna. Ljudi danas žive samo za sebe, a vi ste uspjeli postići pravo jedinstvo!” Stanovnici Rusije, od Kalinjingrada do Kamčatke, zadivljeni su jedinstvom koje vlada na kongresima Božjeg naroda. Bez obzira na to što su često u zadnji čas i potpuno neočekivano prisiljeni promijeniti mjesto održavanja kongresa, Jehovini sluge ipak poštuju svoje bližnje i vlasti koje su nad njima.

Iako ne znaju što im nosi budućnost, Jehovini svjedoci u Rusiji i dalje se radosno sastaju sa suvjernicima kako bi slušali duhovnu pouku. Oni se mole “za kraljeve i sve koji su na vlasti, da mogu voditi miran i tih život u potpunoj odanosti Bogu i čestitosti” (1. Timoteju 2:2).