PREMDA milijuni žive u obilju, još uvijek ima mnogo onih koji nemaju niti najosnovnije za život. Sva dosadašnja nastojanja da se siromaštvu stane na kraj neslavno su propala. Zašto? Zato što, općenito govoreći, imućni ne žele da išta ugrozi njihovo bogatstvo, koje im donosi lagodan život, utjecaj i moć. Mudri kralj Salamun, koji je u davnoj prošlosti vladao u Izraelu, napisao je: “Gle, suze potlačenih, a nikoga nema da ih utješi. Moć je u rukama tlačitelja njihovih” (Propovjednik 4:1).

Mogu li svjetski moćnici promijeniti društvo i zauvijek iskorijeniti siromaštvo? Salamun je pod Božjim nadahnućem napisao: “Sve je ispraznost i trčanje za vjetrom. Što je iskrivljeno, ne može se ispraviti” (Propovjednik 1:14, 15). Dovoljno je osvrnuti se na pokušaje da se riješi problem siromaštva kako bismo se uvjerili u istinitost tih riječi.

U 19. stoljeću, kad su se pojedine zemlje jako obogatile zahvaljujući trgovini i industriji, neki su utjecajni ljudi počeli posvećivati pažnju problemima koje uzrokuje siromaštvo. Razmišljali su o tome mogu li se prirodna dobra raspodijeliti na pravedniji način.

Neki su tvrdili da će socijalizam i komunizam stvoriti besklasno društvo koje se temelji na pravičnoj raspodjeli materijalnih dobara. Ne treba ni reći da bogatima ta zamisao nije bila nimalo privlačna. No mnogim se ljudima svidjela parola: “Svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.” Nadali su se da će sve države prihvatiti socijalističku ideologiju te da će ljudsko društvo uskoro živjeti u idealnom okruženju u kojem će vladati jednakost i blagostanje. Nekoliko bogatih zemalja usvojilo je načela socijalizma kako bi svojim građanima osiguralo ekonomsku i socijalnu zaštitu. Tvrdili su da nitko od njihovih građana ne živi u bijedi.

Međutim socijalizam nije uspio stvoriti društvo lišeno sebičnosti. Ideja da će ljudi raditi za opće dobro, a ne za svoje vlastito pokazala se neostvarivom.  Neki su bili protiv toga da se dio njihove zarade daje siromašnima. Svoje su mišljenje podupirali tvrdnjom da zbog socijalne pomoći koju dobivaju od države neki ne žele raditi. Ono što stoji u Bibliji doista se pokazalo istinitim: “Nema čovjeka pravedna na zemlji koji čini samo dobro i nikad ne griješi. (...) Pravi je Bog ljude načinio čestitima, ali oni idu za mnogim zamislima svojim” (Propovjednik 7:20, 29).

S druge strane svijeta razvio se posve drugačiji sustav od socijalizma koji je doveo do takozvanog američkog sna — mišljenja da svatko tko je spreman naporno raditi može postati bogat i uspješan. Mnoge su države smatrale da će im demokracija i kapitalizam donijeti blagostanje slično onome koje vlada u Sjedinjenim Državama te su svoje političke sustave počele graditi po uzoru na njih. No nisu sve uspjele postići željeni cilj jer su s uma smetnule činjenicu da se Sjedinjene Države nisu obogatile samo zahvaljujući društvenom uređenju već da su blagostanju te zemlje uvelike doprinijela i ogromna prirodna bogatstva te pristup važnim međunarodnim trgovačkim putevima. Idealizirajući kapitalizam kao sustav koji donosi samo blagostanje, zaboravile su da je on odgovoran za sudbinu mnogih koji su spali na prosjački štap. Je li se išta poduzelo kako bi se siromašnim zemljama pomoglo da se izvuku iz bijede?

Nakon Drugog svjetskog rata Europa je bila porušena, a mnogim je ljudima prijetila glad. Osim toga ondje je bilo sve više zagovornika komunizma, što je Sjedinjenim Državama bio razlog za zabrinutost. Zato je ta zemlja četiri godine izdvajala ogromne svote novca kako bi europskim državama koje su bile spremne prihvatiti njene uvjete i provesti političke reforme pomogla obnoviti industriju i poljoprivredu. Taj program za oporavak Europe, poznat kao Marshallov plan, donio je vrlo dobre rezultate. Sjedinjene Države postigle su ono što su htjele — ojačale su svoj utjecaj u zapadnoj Europi. Isto tako siromaštvo je svedeno na najmanju moguću mjeru. Je li Marshallov plan utro put rješavanju problema siromaštva na svjetskoj razini?

Zbog uspjeha tog programa američka je vlada ponudila pomoć i drugim siromašnim zemljama diljem svijeta kako bi potaknula razvoj poljoprivrede, zdravstva, obrazovanja i prometa. No same su Sjedinjene Države priznale da ih na to navodi briga za vlastite interese. I druge su države nudile financijsku pomoć zemljama u razvoju, nastojeći ojačati svoj utjecaj. Ipak, šezdeset godina kasnije, nakon što je potrošeno puno više novca nego što je izdvojeno u okviru Marshallovog plana, mnoge od njih bile su razočarane onim što je postignuto. Točno je da je u nekim zemljama, naročito u istočnoj Aziji, došlo do ekonomskog procvata. Točno je i da je stopa smrtnosti djece u nekim zemljama manja i da se više djece školuje. Međutim u mnogim dijelovima svijeta ljudi još uvijek žive na rubu egzistencije.

Vrijeme je pokazalo da je puno teže pomoći nekoj zemlji da se izvuče iz siromaštva nego oživiti gospodarstvo zemlje koja je bila pogođena ratom. Europa je prije Drugog svjetskog rata imala razvijenu industriju, trgovinu i promet, a njeno je gospodarstvo samo trebalo poticaj da se oporavi. No u siromašnim zemljama situacija je drugačija. Iako su uz stranu financijsku pomoć izgrađene ceste, škole i bolnice, te su zemlje još uvijek jako siromašne zbog velike stope nezaposlenosti, manjka prirodnih bogatstava i nemogućnosti pristupa trgovačkim putevima.

Siromaštvo se često čini poput začaranog kruga iz kojega nema izlaza. Primjerice bolest vodi  do siromaštva, a siromaštvo pogoduje širenju mnogih bolesti. Mnogima koji su u djetinjstvu bili pothranjeni ostala su fizička i psihička oštećenja zbog kojih nisu u stanju brinuti se za vlastitu obitelj. Nadalje kad bogate države “pomažu” zemljama u razvoju šaljući im viškove hrane, poljoprivrednici i trgovci iz tih zemalja ostaju bez posla, što ljude gura u još veću neimaštinu. Pomoć koja stiže u siromašne zemlje može biti uzrok još nekim problemima. Budući da je tu pomoć lako ukrasti, dolazi do korupcije, a korupcija vodi do još veće bijede. U osnovi, strana pomoć ne donosi očekivane rezultate jer se njome samo pokušavaju zakrpati posljedice siromaštva, dok se nitko ne hvata u koštac s uzrokom problema.

Siromaštvo je neminovna posljedica sebičnosti. Mnogi pojedinci i čitave države spremni su na sve kako bi zaštitili svoje interese. Naprimjer vlade bogatih zemalja često ne ulažu puno truda u rješavanje svjetskog problema siromaštva zato što su izabrane demokratskim putem te moraju ugađati svojim glasačima kako bi ostale na vlasti. Ne žele da njihovi poljoprivrednici izgube posao i zaradu, pa poljoprivrednicima iz zemalja u razvoju ne dopuštaju da svoje proizvode plasiraju u bogate zemlje. Pored toga subvencioniraju svoje poljoprivrednike kako bi njihovi proizvodi na međunarodnom tržištu bili konkurentniji.

Budući da se iza siromaštva krije sebično nastojanje da se zaštite vlastiti interesi, sasvim je jasno da je čovjek glavni uzročnik tog problema. Na današnju situaciju u svijetu mogu se primijeniti riječi mudrog kralja Salamuna, zapisane u Bibliji: “Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9).

Ima li ikakve nade da će siromaštvo biti iskorijenjeno? Može li ijedna vlast promijeniti ljudsku prirodu i sebičan način razmišljanja?