SIROMAŠTVO. Već i sama riječ zvuči zastrašujuće, a kad je čovjek prisiljen živjeti u bijedi, može se reći da mu je svakodnevica prava mora. Siromašni često nemaju dovoljno hrane ni pitke vode, a pristojan smještaj, zdravstvena skrb i obrazovanje za njih su gotovo nepoznati pojmovi. Procjenjuje se da u svijetu ima milijardu siromašnih. Ta brojka odgovara ukupnom broju stanovnika američkih kontinenata. Ipak, većina ljudi u zemljama zapadne Europe i Sjeverne Amerike ne može ni zamisliti što znači živjeti u bijedi. Kako izgleda život ljudi koji se iz dana u dan bore s neimaštinom?

Mbarushimana živi u Ruandi sa svojom ženom i petero djece. Jedno im je dijete umrlo od malarije. On kaže: “Imam petero braće i sestara. Naš je otac razdijelio zemlju koju je posjedovao na šest dijelova. Dio koji je pripao meni bio je toliko malen da moja obitelj i ja nismo mogli živjeti od njega, pa smo se morali preseliti u grad. Sada živimo u maloj kući koja nema prozora, a po vodu moramo ići na bunar u blizini policijske postaje. Žena i ja zarađujemo za kruh noseći vreće kamenja i pijeska. Obično imamo samo jedan obrok dnevno, ali kad nema posla, nema ni hrane. Tada naprosto ne mogu biti u kući. Ne mogu slušati kako djeca plaču i mole da im damo jesti.”

Victor i Carmen imaju petero djece i žive u jednom zabačenom gradiću u Boliviji. Jedva spajaju kraj s krajem popravljajući cipele. Stanuju u unajmljenoj sobici u trošnoj kući s limenim krovom koji prokišnjava. Nemaju struje. Škola u koju ide Victorova kći ne može omogućiti djeci ono što im je potrebno da normalno prate nastavu. Stoga je Victor svojoj kćeri sam izradio klupu. On i žena moraju pješačiti deset kilometara da bi nasjekli drva za vatru kako bi mogli kuhati hranu i prokuhavati vodu za piće. Carmen kaže: “Nemamo zahod, pa nuždu vršimo pored rijeke. U istoj toj rijeci ljudi se peru i u nju bacaju smeće. Djeca su nam zbog toga često bolesna.”

Francisco i Ilídia žive u jednom selu u Mozambiku. Imali su petero djece, ali jedno je umrlo od malarije zato što ga bolnica nije htjela primiti na liječenje. Na malo zemlje što imaju uzgajaju rižu i slatki krumpir, no od onoga što izraste mogu živjeti tek tri mjeseca. Francisco kaže: “Urod nam ponekad propadne zbog duge  suše ili ga ukradu lopovi. Ipak, nešto novca zaradim sijekući i prodajući bambus. Žena i ja skupljamo drva u šumi do koje moramo pješačiti dva sata. Ponesemo koliko možemo natovariti na leđa. Polovinu koristimo da bismo tjedan dana imali na čemu kuhati, a polovinu prodamo.”

Nije li tužno što svaka sedma osoba na našem planetu živi poput Mbarushimane, Victora, Francisca i njihovih obitelji, dok milijuni drugih uživaju u obilju? Mnogi se ne mogu pomiriti s tom groznom nepravdom i smatraju da se siromaštvu treba što prije stati na kraj. Neki su čak i pokušali nešto učiniti kako bi se taj problem riješio. Je li im to pošlo za rukom?