U Knjizi o Esteri opisuje se da je kralj Ahasver za svoju kraljicu odabrao Židovku po imenu Estera, koja je kasnije upotrijebila svoj položaj da spasi židovski narod od smrtne kazne što mu je prijetila. Dugo su se vodile polemike oko toga tko je perzijski vladar koji se u Bibliji naziva Ahasver. No to je pitanje, po svemu sudeći, riješeno kad su dešifrirani natpisi s perzijskih spomenika. Ti natpisi, napisani na tri jezika, upućuju na zaključak da je Ahasver zapravo Kserkso I, sin Darija Velikog (Histaspa). Perzijski oblik Kserksovog imena, transliteriran na hebrejski, gotovo je identičan obliku njegovog imena koji se nalazi u hebrejskom tekstu Knjige o Esteri.

Izvještaj iz te biblijske knjige u mnogim detaljima potvrđuje zaključak da je riječ o Kserksu I. Ahasverova je prijestolnica bila elamski grad Suza (Šušan), iz koje je vladao nad Perzijom i Medijom te ogromnim područjem koje se protezalo od Indije pa sve do sredozemnih otoka (Estera 1:2, 3; 8:9; 10:1). “Samo se Kserksovo ime može povezati sa svim tim pojedinostima. One se ne mogu odnositi ni na jednog drugog perzijskog vladara”, kaže bibličar Lewis Bayles Paton. “Opis Ahasverovog karaktera koji nalazimo u Knjizi o Esteri slaže se s opisima tog vladara koje su zapisali Herodot i drugi grčki povjesničari.”

Biblijska knjiga Druga Mojsijeva (Izlazak) otkriva da su Egipćani od hebrejskih robova zahtijevali da prave opeke. Robovima je bilo propisano koliko opeka dnevno trebaju napraviti koristeći glinenu žbuku i slamu (2. Mojsijeva 1:14; 5:10-14).

U biblijsko doba izrada opeka od tog materijala bila je važan posao u dolini rijeke Nila. Neke građevine sazdane od tih opeka još i dan-danas postoje u Egiptu. U Tebi je pronađena jedna slika na zidu Rekhmirove grobnice, koja potječe iz 15. stoljeća pr. n. e., otprilike istog razdoblja opisanog u Drugoj Mojsijevoj, na kojoj je prikazan proces izrade opeka sušenih na suncu.

The International Standard Bible Encyclopedia o tom postupku kaže: “Robovi su miješali zemlju i vodu kako bi dobili gusto blato koje su potom nosili do mjesta na kojem su se izrađivale opeke. Blato se utiskivalo u drvene kalupe. Kalupi bi se odstranili, a opeke ostavile da se suše na suncu. Nakon sušenja slagale su se jedna na drugu i tada su bile spremne za korištenje. Takav način izrade opeka još je i danas prisutan na Bliskom istoku.”

Na papirusnim dokumentima koji datiraju iz 2. tisućljeća pr. n. e. također se spominje da su robovi izrađivali opeke od gline i slame te da je bilo određeno koliko opeka dnevno trebaju načiniti.