ABEL se načas prenuo iz razmišljanja i pogledom potražio stado ovaca koje je mirno paslo na obronku brežuljka. No već sljedeći trenutak ponovno je utonuo u misli i upro pogled prema horizontu. Iako je u daljini vidio samo nejasne obrise, znao je da se mač plamene oštrice, postavljen pred ulazom u edenski vrt, ne prestaje vrtjeti i da više nitko nikad neće moći ući u nekadašnji dom njegovih roditelja. Osjetivši povjetarac na licu, Abel je uzdahnuo, podignuo oči prema nebu i po tko zna koji put upitao sam sebe: “Hoće li se ikad premostiti jaz koji je nastao između ljudi i njihovog Stvoritelja?”

Abel je bio drugi Adamov sin. Živio je na samom početku ljudske povijesti i umro prije gotovo 6 000 godina. Iako se njegovo tijelo odavno pretvorilo u prah, Biblija kaže da on još uvijek govori. Što to znači? Zar u Bibliji ne piše da “mrtvi nisu svjesni ničega”? (Propovjednik 9:5, 10). Osim toga u Bibliji nije zabilježena niti jedna Abelova riječ. Kako je onda moguće da on još i danas govori?

Apostol Pavao pod Božjim je nadahnućem napisao tu intrigantnu izjavu o Abelu. Što znače njegove riječi: “Iako [je] mrtav, još uvijek govori”? (Hebrejima 11:4). Abel je bio prvi čovjek koji je izgradio snažnu vjeru u Boga. Vjera koja je krasila njegovu osobnost toliko je upečatljiva da može promijeniti život i nama, premda nas od Abelovog vremena dijele tisućljeća. Ako se ugledamo na tog izuzetnog Božjeg slugu i trudimo se izgraditi snažnu vjeru poput njegove, mi “slušamo” što nam on govori.

No kako se možemo ugledati na Abela i izgraditi vjeru sličnu njegovoj kad u Bibliji nalazimo tek nekoliko redaka o njemu i njegovom životu? Ipak, i to malo što je zapisano o tom Božjem sluzi puno otkriva o njemu.

Isus je rekao da je Abel živio “od postanka svijeta” (Luka 11:50, 51). Je li te riječi izgovorio samo zato što se Abel rodio na početku ljudske povijesti? Nije. Pod izrazom “svijet” vjerojatno je mislio na ljude koji će biti otkupljeni od robovanja grijehu. Iako je Abel bio četvrti čovjek na svijetu, najvjerojatnije je prvi na kojeg je Bog naumio primijeniti vrijednost otkupne žrtve svog Sina. * Njegovi roditelji, a ni stariji brat, nisu imali Božju naklonost, što očigledno pokazuje da Abelu nisu pružili najbolji primjer u životu.

Već od samog početka tamni su se oblaci nadvili nad ljudski rod. Abelovi roditelji, Adam i Eva, sigurno su bili prekrasni ljudi puni života. Međutim učinili su kobnu pogrešku koja ih je skupo stajala. Bili su savršeni i mogli su živjeti vječno, ali pobunili su se protiv Jehove Boga i zato su bili istjerani iz svog doma, iz edenskog vrta. Sve su podredili svojim željama i tako zanemarili i Božju volju i budućnost svojih potomaka. Sebičnost i neposluh lišili su ih savršenosti i vječnog života (1. Mojsijeva 2:15–3:24).

Adam i Eva brzo su uvidjeli koliko je život izvan Edena težak. No kad im se rodio prvi sin, u njima  se probudila nada. Nadjenuli su mu ime Kajin, što znači “dobiven, stečen”, a Eva je znakovito rekla: “Dobila sam sina uz pomoć Jehovinu.” Njene riječi daju naslutiti da je na umu možda imala obećanje koje je Bog izrekao u Edenu — obećanje da će žena roditi potomka koji će u budućnosti uništiti zlo duhovno biće koje je ljude navelo na pobunu protiv Boga (1. Mojsijeva 3:15; 4:1, bilješka). Je li možda smatrala da bi ona mogla biti ta prorečena žena, a Kajin obećani potomak?

Ako jest, nije mogla biti više u krivu. Štoviše, ako su ona i Adam odgajali Kajina u tom duhu, nanijeli su mu više štete nego koristi jer su time samo potaknuli ponos u njegovom nesavršenom srcu. Njih su dvoje s vremenom dobili još jednog sina, ali njegovo rođenje nisu pratile teatralne izjave. Nazvali su ga Abel, što može značiti “ispraznost, ništavnost” (1. Mojsijeva 4:2). Jesu li izborom tog imena htjeli pokazati da od Abela ne očekuju previše? O tome možemo samo nagađati.

Bilo kako bilo, današnji roditelji mogu izvući važnu pouku iz postupaka Adama i Eve. Roditelji, na što ćete poticati svoju djecu? Hoćete li svojim riječima i postupcima u njima buditi ponos, sebičnost i želju za isticanjem ili ćete ih učiti da zavole Jehovu Boga i trude se biti njegovi prijatelji? Nažalost, prvi roditelji nisu dobro izvršili svoju roditeljsku dužnost. Ali nije sve bilo izgubljeno.

Adam je svoje sinove vjerojatno poučavao raznim poslovima koje je trebalo obaviti da bi njihova obitelj bila zbrinuta. Kajin je tako postao zemljoradnik, a Abel pastir.

No Abel je znao da postoji nešto važnije od pukog zadovoljavanja fizičkih potreba. Tijekom godina izgradio je vjeru u Boga, odliku po kojoj je ostao trajno zapamćen u Božjoj Riječi. Kako mu je to pošlo za rukom kad su njegovi roditelji okrenuli leđa Bogu? Što mu je pomoglo da upozna Jehovu i izgradi snažnu vjeru u njega? Spomenut ćemo tri pouzdana temelja na kojima je počivala njegova vjera.

Jehovina djela stvaranja.

Kad je Jehova izgnao Adama i Evu iz edenskog vrta, prokleo je zemlju, rekavši da će rađati samo trnje i korov. Otada je obrađivanje zemlje bilo mukotrpan posao, ali Adam i njegova obitelj mogli su živjeti od njenog uroda. Osim toga to prokletstvo nije utjecalo na mnoge prirodne ljepote. Abel se sigurno divio raznolikom životinjskom svijetu, veličanstvenim gorama i planinama, rijekama, jezerima i morima, a pažnju mu je zaokupljalo i nebo posuto treperavim zvijezdama te Sunce, Mjesec i snježnobijeli oblaci. Kamo god je pogledao, mogao je prepoznati neizmjernu ljubav, mudrost i dobrostivost Jehove Boga, Stvoritelja svega što postoji (Rimljanima 1:20). Duboko razmišljanje o djelima stvaranja i cijenjenje koje je osjećao prema Stvoritelju zacijelo su ojačali njegovu vjeru.

Abel je nesumnjivo često razmišljao o Jehovi. Budući da je bio pastir, svoje je ovce vodio preko gora, rijeka i dolina tražeći najbolje zelene pašnjake, kristalno čistu vodu i skrovita mjesta na kojima mogu provesti noć pod vedrim nebom. Takvo mu je okruženje pružalo izvrsne prilike da razmišlja  o Stvoritelju. Promatrajući svoje ovce, koje su trebale pastira da ih vodi na ispašu, štiti ih i brine se za njih, možda je puno puta pomislio kako i mi ljudi trebamo nekoga puno mudrijeg i moćnijeg da nas vodi, štiti i brine se za nas. Svoje je misli vjerojatno podijelio s Jehovom u molitvi, a njegova je vjera zahvaljujući tome sve više rasla.

Jehovina obećanja.

Možemo pretpostaviti da su Adam i Eva svojim sinovima ispričali zašto ih je Bog istjerao iz edenskog vrta. Abel je očito imao o čemu razmišljati.

Svuda oko sebe mogao je vidjeti da se ispunjava ono što je Jehova rekao njegovim roditeljima. Zemlja je rađala trnje i korov, baš kao što je Jehova i kazao kad ju je prokleo. Obistinilo se i ono što je rekao Evi — da će joj trudnoća i porođaj biti bolni — što je Abel iz prve ruke mogao vidjeti kad je njegova majka bila trudna s njegovom mlađom braćom i sestrama. Jehova je kazao i da će Eva imati neuravnoteženu potrebu za ljubavlju i pažnjom svog muža, a da će on gospodariti nad njom. Abel je od malih nogu promatrao kako grijeh utječe na odnos između njegovog oca i majke. Svuda oko sebe zamjećivao je dokaze da se Jehovina riječ uvijek ispuni. Stoga je s dobrim razlogom vjerovao da će se ispuniti i Jehovino obećanje o “potomku” koji će ukloniti posljedice grijeha počinjenog u Edenu (1. Mojsijeva 3:15-19).

Jehovini sluge.

Abel u svojoj obitelji nije mogao naći uzor na koji bi se bilo vrijedno ugledati, ali ljudi nisu bili jedina razumom obdarena stvorenja koja su u ono doba živjela na Zemlji. Kad je Adama i Evu istjerao iz edenskog vrta, Jehova se pobrinuo da ni oni ni njihovi potomci nikad više ne kroče onamo. Na ulaz u edenski vrt postavio je kerube, vrlo moćne anđele, te mač plamene oštrice koji se stalno okretao i priječio put prema vrtu (1. Mojsijeva 3:24).

Abel je nedvojbeno vidio te anđele još dok je bio dječak. Ta su stvorenja svojim izgledom odražavala silnu moć. A plameni mač, koji se neprestano okretao, sigurno je izazivao strahopoštovanje. Je li Abel, dok je odrastao, ikad primijetio da je kerubima dosadilo stalno stajati na istom mjestu? Je li negdje iz prikrajka vidio da su otišli s dužnosti koju im je Jehova povjerio? Ni govora! Iz dana u dan, iz godine u godinu, ta su moćna i inteligentna stvorenja desetljećima stajala na ulazu u edenski vrt. Koliko su se ti vjerni Božji sluge samo razlikovali od njegovih roditelja! Promatrajući kerube, Abel je mogao shvatiti što znači biti odan Bogu, a to mu je pomoglo da i sam izgradi nepokolebljivu vjeru u njega.

Razmišljanje o Jehovinim djelima stvaranja, njegovim obećanjima i njegovim vjernim slugama pomoglo je Abelu da stekne jaku vjeru u Jehovu. Nije li onda istina da nam on, “iako [je] mrtav, još uvijek govori”? Naročito mladi mogu mnogo naučiti od Abela. Čak i ako članovi njihove obitelji ne služe Jehovi, mladi mogu izgraditi vjeru u njega. Djela stvaranja još uvijek otkrivaju mnogo toga o svom Stvoritelju. Pored toga mi danas imamo cijelu Bibliju i mnoštvo Božjih slugu na čiju se vjeru možemo ugledati. Ako svoju vjeru u Jehovu gradimo na tim temeljima, možemo biti sigurni da će ona biti čvrsta i nepokolebljiva, poput Abelove.

Abela je snažna vjera potaknula da pokaže Jehovi da mu želi ugoditi. No što običan smrtnik može dati Stvoritelju čitavog svemira? Ljudi mu ne mogu dati ništa što on nema. Ipak, Abel je došao do važne spoznaje: Ako svom nebeskom Ocu punom ljubavi dade najbolje što ima i ako to učini od srca, on će se tome jako obradovati.

Stoga je Abel odlučio na žrtvu prinijeti nekoliko ovaca iz svog stada. Pomnjivo je odabrao najbolje ovce što je imao, prvine, i kao žrtvu dao najkvalitetnije dijelove životinja. U međuvremenu je i Kajin odlučio zatražiti Božju naklonost i blagoslov, pa je pripremio žrtvu od plodova zemlje. Ali motivi koji su se krili u njegovom srcu bili su posve drugačiji od Abelovih. To je vrlo brzo izašlo na vidjelo kad su prinijeli žrtve Jehovi.

Obojica su, po svoj prilici, izgradila žrtvenike i žrtve spalila vatrom. Moguće je da su te žrtvenike podignuli negdje u blizini edenskog vrta, gdje su ih mogli vidjeti kerubi, Jehovini predstavnici koji su  u ono vrijeme bili na Zemlji. Kako je Jehova reagirao na Kajinovu i Abelovu žrtvu? Biblija kaže: “Jehova je s odobravanjem pogledao na Abela i na žrtvu njegovu” (1. Mojsijeva 4:4). Izvještaj ne otkriva na koji je način Jehova pokazao da mu je Abelova žrtva po volji. No zašto je s odobravanjem pogledao na Abela, a na Kajina nije?

Jesu li razlog tome bile žrtve koje su prinijeli? Istina, Abel je na žrtvu prinio živo biće i prolio njegovu dragocjenu krv. Je li možda na neki način naslutio koliko bi takva žrtva mogla biti vrijedna u Jehovinim očima? Jehova je nekoliko stoljeća nakon Abelove smrti rekao pripadnicima svog naroda da mu na žrtvu prinose janjad bez mane. Te su žrtve predočavale žrtvu njegovog savršenog Sina, “Janjeta Božjeg”, koji je svoju krv prolio za grijehe mnogih (Ivan 1:29; 2. Mojsijeva 12:5-7). Teško je vjerovati da je Abel to mogao znati.

Ipak, možemo biti posve sigurni da je Abel na žrtvu prinio najbolje što je imao. Jehova nije s odobravanjem pogledao samo na Abelovu žrtvu već i na Abela zato što je vidio da je žrtvu prinio iz iskrene ljubavi i da ga je na to potaknula snažna vjera.

A što je bilo s Kajinovom žrtvom? Biblija otkriva da Jehova “na Kajina i na žrtvu njegovu nije pogledao s odobravanjem” (1. Mojsijeva 4:5). Problem nije bio u žrtvi koju je Kajin prinio jer je zakon koji je Jehova kasnije dao izraelskom narodu određivao da se na žrtvu mogu prinijeti i plodovi zemlje (3. Mojsijeva 6:14, 15). Biblija za Kajina kaže da su “djela njegova bila zla” (1. Ivanova 3:12). On je očito, poput mnogih ljudi u današnje vrijeme, mislio da je dovoljno hiniti bogobojaznost. No iz njegovih je postupaka bilo očito da ne ljubi Jehovu i da u njegovom srcu nema vjere.

Je li Kajin, nakon što je vidio da Jehova nije prihvatio njegovu žrtvu, pomislio kako bi bilo dobro da se ugleda na svog brata? Nažalost, nije. Što je još gore, njegovo se srce ispunilo mržnjom. Jehova je vidio kako Kajin razmišlja i strpljivo mu je nastojao pomoći da se urazumi. Upozorio ga je i rekao mu da ga njegovo razmišljanje može dovesti do ozbiljnog grijeha. Želeći mu pomoći da promijeni svoj način razmišljanja i postupanja, upitao ga je: “Ako počneš činiti dobro, nećeš li mi biti mio?” (1. Mojsijeva 4:6, 7).

Kajin nije poslušao Boga. Jednog je dana pozvao Abela, koji nije imao pojma što njegov stariji brat smjera, da pođe s njim u neko polje. Ondje ga je napao i ubio (1. Mojsijeva 4:8). Abel je tako, u neku ruku, postao prvi mučenik, odnosno prvi čovjek koji je umro zbog svoje vjere u Boga. Je li itko primijetio Kajinov zloban čin?

Abelova je krv, simbolično govoreći, zavikala sa zemlje k Jehovi i tražila da se zadovolji pravda. Bog je čuo taj vapaj za pravdom, te je kaznio Kajina zbog onoga što je učinio (1. Mojsijeva 4:9-12). Od Abela doista imamo što naučiti. Iako je, u usporedbi s drugim ljudima onog doba, živio kratko, možda svega stotinjak godina, ostavio je neizbrisiv trag u biblijskoj povijesti. Umro je znajući da ga njegov nebeski Otac Jehova ljubi i s odobravanjem gleda na njegove postupke (Hebrejima 11:4). Možemo biti sigurni da ga Jehova čuva u svom sjećanju i da će ga uskrsnuti u raju koji će uskoro uspostaviti na Zemlji (Ivan 5:28, 29). Hoćemo li se i mi naći ondje? Hoćemo, ako se ugledamo na Abela i trudimo se izgraditi snažnu vjeru nalik njegovoj.