HERODOT, grčki povjesničar koji je živio prije 2 500 godina, ovako je opisao jedan običaj koji je vladao u starom Egiptu: “Na gozbama njihovih bogataša, kad završe s jelom, jedan čovjek nosi uokolo u lijesu drveni kip mrtvaca, posve vjerno obojen i izrađen, a velik sve u svemu jedan ili dva lakta, te ga pokazuje svakome od gostiju i govori: ‘Gledaj ga, pij i raduj se; takav ćeš, naime, biti kad umreš’” (Herodot, Povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 2000).

Nisu samo Egipćani imali takvo gledište o životu i smrti. I danas mnogi smatraju da je najvažnije uživati u životu i uzeti sve što on pruža. Pitaju se ima li uopće smisla živjeti drugačije ako je smrt kraj svega. Zašto se zamarati moralnim vrijednostima i žrtvovati za nekakve plemenite ideale? Ako je ovaj život sve što imamo, najbolje je živjeti samo za danas. Govoreći o razmišljanju svojih suvremenika koji nisu vjerovali u uskrsnuće, apostol Pavao kazao je: “Ako mrtvi ne uskrsavaju, ‘jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti’” (1. Korinćanima 15:32).

Naravno, Pavao nije mislio da je čovjek stvoren za ovako kratak život ni da je smrt kraj svega. Bio je uvjeren da će se mrtvi vratiti u život i da će čak dobiti priliku živjeti vječno. Svoje uvjerenje temeljio je na jednom izuzetno važnom događaju koji je za njega bio neosporna činjenica — na uskrsnuću * Isusa Krista. Taj je događaj očigledno bio presudan za vjeru prvih kršćana.

No ima li Isusovo uskrsnuće ikakvo značenje za nas danas? Kako možemo znati je li Isus doista uskrsnuo? Pogledajmo koje je argumente iznio Pavao kad je sukršćanima koji su živjeli u drevnom Korintu pisao o uskrsnuću.

Nekim kršćanima iz Korinta učenje o uskrsnuću nije bilo potpuno jasno, a neki su pak govorili da uskrsnuća mrtvih nema. U svom prvom pismu korintskoj skupštini Pavao je objasnio što za sobom povlači tvrdnja da mrtvi ne uskrsavaju. Rekao je: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje doista uzaludno i naša je vjera uzaludna. A onda smo i lažni svjedoci Božji (...). Ako Krist nije uskrsnuo, vaša je vjera uzaludna — još ste u svojim grijesima. Onda su propali i oni koji su umrli u Kristu” (1. Korinćanima 15:13-18).

“Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. (...) Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima. A posljednjem od svih ukazao se i meni” (1. Korinćanima 15:6-8)

Pavao je svoju argumentaciju započeo vrlo logičnom izjavom: Ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. U tom je slučaju dobra vijest o Božjem Kraljevstvu laž, a propovijedanje te vijesti posve uzaludno. Zašto to možemo reći? Zato što je vjerovanje u uskrsnuće Isusa Krista jedan od temelja kršćanstva. Na tom vjerovanju počivaju i druga važna biblijska učenja — učenje o Božjem imenu i Kraljevstvu, Božjem pravu da bude Vrhovni Vladar te spasenju ljudskog roda. Ako mrtvi ne uskrsavaju, tada je poruka koju su prenosili Pavao i drugi apostoli sasvim isprazna, ona je mrtvo slovo na papiru.

Tvrdnja da Krist nije uskrsnuo ruši same temelje kršćanske vjere jer se njome kršćanska učenja proglašavaju neistinitima. Pođemo li od te pretpostavke, dolazimo do zaključka da su apostol Pavao i njegovi sukršćani naučavali laži o Isusovom uskrsnuću te o Jehovi Bogu, koji je Isusa vratio u život. Izjava “Krist je umro za naše grijehe” također bi bila neistinita jer ako se naš Spasitelj nije oslobodio okova smrti, ne može spasiti ni druge (1. Korinćanima 15:3). Tada ne bi bilo nikakve nade za kršćane koji spavaju smrtnim snom, od kojih su mnogi zbog svoje vjere umrli mučeničkom smrću.

Pavao je stoga zaključio: “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, od svih ljudi nas treba najviše žaliti” (1. Korinćanima 15:19). On je, kao i mnogi njegovi suvjernici, pretrpio razne gubitke, bio progonjen, doživio mnoge nevolje, a na koncu je i umro zbog svojih uvjerenja. Sve je to bio spreman podnijeti zato što je vjerovao u uskrsnuće i sve što će ono u budućnosti omogućiti. Život svih vjernih kršćana, pa tako i apostola Pavla, bio bi čisti promašaj da uskrsnuća mrtvih nema.

Naravno, Pavao nije smatrao da kršćanska vjera počiva na laži. Bio je siguran da je Isus ustao iz mrtvih i suvjernicima u Korintu napisao je snažne argumente koji su išli u prilog tome. Rekao je: “Krist je umro za naše grijehe, kao što piše u Pismima; bio je pokopan i uskrsnuo je treći dan, kao što piše u Pismima; ukazao se Kefi, a zatim dvanaestorici. * Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Većina njih još je živa, a neki su pomrli. Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima. A posljednjem od svih ukazao se i meni” (1. Korinćanima 15:3-8).

Na početku svog izlaganja o uskrsnuću Pavao je naveo da je Krist umro za naše grijehe, bio pokopan, a zatim i uskrsnut. Zašto je tako čvrsto vjerovao u to? Jedan od razloga bila je činjenica  da je uskrsnulog Krista vidjelo mnogo ljudi. Isus se nakon uskrsnuća pojavio pojedincima (pa čak i samom Pavlu), manjim skupinama ljudi, a jednom i mnoštvu od 500 osoba, od kojih su mnogi vjerojatno bili skeptični kad su čuli vijest da se Isus vratio iz mrtvih (Luka 24:1-11). Većina njih još je uvijek bila živa kad je Pavao pisao pismo Korinćanima. Svi su oni mogli potvrditi da je Isus doista uskrsnuo (1. Korinćanima 15:6). Svjedočanstvo jednog svjedoka ili dvojice njih još bi se i moglo dovesti u pitanje, ali tko bi mogao pobiti svjedočanstvo 500 ili više osoba?

Vrijedno je zapaziti da je Pavao dvaput rekao kako su se Isusova smrt, pokop i uskrsnuće zbili “kao što piše u Pismima”. To dokazuje da su se proročanstva o Mesiji zapisana u hebrejskim knjigama Biblije obistinila i tako potvrdila da je Isus obećani Mesija.

Unatoč svjedočanstvu mnogih ljudi i dokazima iz Božje Riječi u Pavlovo je vrijeme bilo onih koji nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo. Ni danas nije puno drugačije. Neki kažu da su Isusovi učenici ukrali njegovo tijelo i potom razglasili da je uskrsnuo. No učenici nisu mogli svladati rimske vojnike koji su čuvali stražu na ulazu u grobnicu u koju je bio položen Isus niti su na bilo koji drugi način mogli utjecati na njih. Drugi tvrde da su osobe koje su govorile da su vidjele uskrsnulog Isusa zapravo vidjele utvaru, a ne stvarnog čovjeka. Međutim ta teorija nema osnove. Isus se ukazao mnogim ljudima u različitim situacijama. Osim toga Biblija pokazuje da je pomogao svojim učenicima da shvate kako je on doista uskrsnuo. Naprimjer evanđelja kažu da je nakon uskrsnuća ispekao ribu i poslužio je svojim učenicima (Ivan 21:9-14).  Jednom drugom prilikom pozvao ih je da ga opipaju ne bi li se uvjerili da nije duh, nego čovjek od krvi i mesa (Luka 24:36-39). Bi li to imalo smisla da je Isus bio utvara?

Vratimo se nakratko na tvrdnju onih koji kažu da su Isusovi učenici proširili laž da je njihov Učitelj uskrsnuo. Bi li taj postupak imao logike? Ne bi, jer su kršćani upravo zbog svjedočenja o Kristovom uskrsnuću bili izvrgnuti poruzi i zlostavljanju, a mnogi od njih zbog toga su i izgubili život. Teško je vjerovati da bi svoj život doveli u pitanje zbog obične laži te da bi o Isusovom uskrsnuću svjedočili najprije u Jeruzalemu, pred očima svojih protivnika koji su samo tražili priliku da ih osude.

Isusovi učenici nisu dopustili da ih okrutan progon ušutka. Snagu da i dalje propovijedaju imali su baš zato što su bili sigurni da se Isus uistinu vratio u život. Uskrsnuće njihovog Učitelja bilo je ključno za njihovu vjeru. Isusa nisu smatrali samo mudrim čovjekom koji im je davao dobre savjete. Imali su hrabrosti svima otvoreno svjedočiti da je on ustao iz mrtvih zato što je njegovo uskrsnuće dokazalo da je on obećani Mesija i Božji Sin, koji je nakon uskrsnuća otišao na nebo i od svog Oca dobio neizmjernu moć da vodi i štiti svoje sljedbenike. Njegovo im je uskrsnuće bilo pouzdano jamstvo da ni njih smrt neće zauvijek držati u svom zagrljaju. I doista, da Krist nije uskrsnuo, ne bi bilo kršćanske vjere. Štoviše, da Krist nije uskrsnuo, vjerojatno nikad ne bismo ni čuli za njega.

No ima li Kristovo uskrsnuće kakvo značenje za nas danas?