TO JE blago akademik Ivan Javakišvili otkrio krajem prosinca 1922. dok je istraživao razvoj gruzijskog pisma. Proučavajući jedan stari primjerak Jeruzalemskog Talmuda, zapazio je da se ispod hebrejskog teksta nalazi djelomično izbrisan tekst pisan gruzijskim pismom. *

Taj “skriveni” tekst bio je prijevod jednog dijela biblijske knjige proroka Jeremije koji potječe iz 5. stoljeća. Dotad se najstarijim gruzijskim prijevodom Biblije smatrao rukopis koji datira iz 9. stoljeća. Uskoro su bili pronađeni i dijelovi drugih biblijskih knjiga koji potječu iz petog, a neki čak i iz četvrtog stoljeća. Sigurno je bio izuzetan osjećaj pronaći biblijski prijevod načinjen svega nekoliko stotina godina nakon smrti Isusa i njegovih apostola!

Tko je napravio taj prijevod? Je li to bila samo jedna osoba ili čitava grupa marljivih prevoditelja? Dosad nije otkriven nikakav zapis pomoću kojeg bi se mogao saznati odgovor na to pitanje. Bilo kako bilo, očito je da je Biblija barem djelomično, a možda i u cijelosti, bila prevedena na gruzijski jezik već u 4. stoljeću. Dakle Božja je Riječ već tada bila dostupna Gruzijcima na njihovom materinjem jeziku.

U knjizi Šušanikine muke, koja je vjerojatno napisana krajem 5. stoljeća, nalazi se izvještaj koji pokazuje u kojoj su mjeri Gruzijci poznavali Sveto pismo. Prepričavajući tragičnu životnu priču kraljice Šušanik, pisac je citirao Psalme, Evanđelja i druge dijelove Biblije te parafrazirao neke biblijske retke. Izvještaj kaže da je Šušanikin suprug Varsken, upravitelj gruzijskog kraljevstva Kartli, napustio “kršćanstvo” kako bi ugodio perzijskim vladarima, obratio se na zoroastrizam te zahtijevao od svoje supruge da i ona to učini. Prema knjizi ona se nije htjela odreći svojih vjerovanja te je zbog toga bila osuđena na smrt, a u posljednjim danima svog života utjehu je nalazila u Svetom pismu.

 I u kasnijim stoljećima mnogi su prepisivali i prevodili Bibliju na gruzijski jezik. Velik broj biblijskih rukopisa na tom jeziku svjedoči o trudu marljivih osoba koje su radile na prevođenju i prepisivanju Biblije. U nastavku ćemo navesti neke zanimljive pojedinosti o prevođenju i tiskanju Biblije na gruzijski jezik.

“Ja, Giorgi, ponizan kaluđer, uložio sam puno truda kako bih ovu knjigu Psalama preveo s novogrčkog na gruzijski jezik.” To su riječi Giorgija Mthacmindelija, gruzijskog redovnika iz 11. stoljeća. Zašto je on preveo Bibliju na gruzijski kad je ona već nekoliko stoljeća postojala na tom jeziku?

U 11. stoljeću moglo se naći još svega nekoliko rukopisa prve gruzijske Biblije. Neke biblijske knjige bile su u potpunosti izgubljene. Osim toga čitateljima je bilo teško razumjeti stari prijevod jer se jezik s vremenom poprilično izmijenio. Iako su brojni prevoditelji nastojali revidirati gruzijsku Bibliju, najznačajniju ulogu u tome odigrao je Giorgi Mthacmindeli. On je uspoređivao postojeće gruzijske prijevode s grčkim rukopisima te prevodio dijelove teksta koji su nedostajali, pa čak i cijele knjige. Tijekom dana obnašao je dužnost predstojnika manastira, a navečer je prevodio Bibliju.

Giorgijev suvremenik Eprem Mcire otišao je i korak dalje. Izradio je neku vrstu priručnika za prevoditelje, koji je sadržavao temeljna načela prevođenja. Primjerice propisivao je da prevoditelj treba prevoditi s izvornog jezika kad je god to moguće te da se mora vjerno držati izvornog teksta, no pritom treba paziti i na prirodnost. Osim toga Eprem je počeo koristiti bilješke i rubne naznake. Na njega su se kasnije ugledali i drugi prevoditelji. On je u cijelosti preveo više biblijskih knjiga. Tako su Eprem i Giorgi postavili dobar temelj za razvoj prevoditeljske djelatnosti u Gruziji.

Tijekom 12. stoljeća gruzijska književnost doživjela je velik procvat. U gradovima Gelatiju i Ikaltu osnovana su sveučilišta. Većina stručnjaka smatra da je takozvana Gelatijska Biblija, koja se danas čuva u Gruzijskom državnom zavodu za pohranu starih rukopisa, djelo jednog od učenjaka sa sveučilišta u Gelatiju ili Ikaltu. Jezikoslovci smatraju da prevoditelj nije jednostavno revidirao neke postojeće tekstove, već da je načinio sasvim novi prijevod Biblije.

Kako je prevođenje Biblije utjecalo na gruzijski narod? U 12. stoljeću gruzijski pjesnik Šota Rustaveli napisao je spjev Vephxistqaosani (Vitez u leopardovoj koži). To je djelo tijekom idućih nekoliko stoljeća postalo toliko utjecajno da  je bilo prozvano drugom gruzijskom Biblijom. Gruzijski jezikoslovac Korneli Kekelidze kaže da je Rustaveli parafrazirao različite biblijske misli te da se “neka njegova gledišta temelje na biblijskim recima”. Iako je spjev jako romantičan i pomalo nerealan, kroz njega se provlače teme kao što su pravo prijateljstvo, velikodušnost, poštovanje prema ženama i nesebična ljubav prema neznancima. Te i druge moralne vrijednosti koje naučava Biblija stoljećima su snažno utjecale na razmišljanja i stavove Gruzijaca te oni i danas drže do njih.

Krajem 17. stoljeća gruzijska kraljevska obitelj silno je željela tiskati Bibliju. Stoga je kralj Vahtang VI. izgradio tiskaru u glavnom gradu Tbilisiju. No biblijski tekst nije bio spreman za tiskanje. Postojali su samo nedovršeni rukopisi nekih dijelova Biblije, a jezik koji se u njima koristio bio je zastario. Tako je Biblija na neki način opet bila “skrivena” od ljudi. Revizija i dorada biblijskog teksta na gruzijskom jeziku bili su povjereni iskusnom jezikoslovcu Sulhan-Sabi Orbelianiju.

Orbeliani je savjesno prionuo na posao. Poznavao je nekoliko jezika, između ostalog grčki i latinski, pa se prilikom revizije uz postojeće rukopise na gruzijskom jeziku mogao služiti i tekstovima na drugim jezicima. No takav se pristup nije svidio Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi. Svećenstvo ga je optužilo za izdaju Crkve te je uspjelo uvjeriti kralja da obustavi njegov rad na reviziji Biblije. Prema nekim gruzijskim izvorima svećenstvo je na jednom crkvenom saboru prisililo Orbelianija da spali Bibliju na kojoj je godinama radio!

Vrijedno je zapaziti da jedan primjerak rukopisa iz Mchete koji je ostao sačuvan do naših dana, a poznat je i kao Sabina Biblija, sadrži komentare koje je Orbeliani napisao vlastitom rukom. No neki sumnjaju da je to ona Biblija koja je svećenstvu bila trn u oku. Orbelianiju se sa sigurnošću mogu pripisati jedino dodaci toj Bibliji.

Usprkos svim izazovima pojedini su članovi kraljevske obitelji i dalje radili na tome da Biblija ugleda svjetlo dana. Tako su između 1705. i 1711. tiskani neki dijelovi Biblije. Zahvaljujući naporima gruzijskih knezova Bakarija i Vahuštija 1743. napokon je tiskana čitava Biblija. To blago više nitko nije mogao sakriti.