JOSIP je s čežnjom gledao prema istoku i razmišljao kako bi bilo divno kad bi se mogao odvojiti od karavane i pobjeći. Negdje iza tih brda, u obližnjem Hebronu, nalazio se njegov dom. Njegov otac Jakov vjerojatno se spremao na počinak ne sluteći što se događa s njegovim najdražim sinom. No Josip se nije mogao vratiti svom ostarjelom ocu i mislio je da više nikada neće vidjeti njegovo milo lice. Trgovci su ga imali na oku dok su gonili svoje deve utabanim putem prema jugu. Budući da su ga upravo kupili, nisu ga ispuštali iz vida. Za njih je taj mladić bio poput skupocjene mirisne smole i ulja koje su prenosili na svojim devama. Smatrali su ga vrijednom robom koja će im donijeti zaradu u dalekom Egiptu.

Josip je u to vrijeme imao otprilike 17 godina. Možemo ga zamisliti kako pogledava prema zapadu, gledajući sunce koje samo što nije počelo tonuti u Sredozemno more na obzoru, i pokušava dokučiti zašto ga je snašlo takvo zlo. Nije mogao vjerovati da su ga vlastita braća najprije htjela ubiti i da su ga potom prodala u roblje. Sigurno je teškom mukom zadržavao suze. Pitao se što mu donosi budućnost.

Kako se našao u tako strašnoj situaciji? Što možemo naučiti od tog mladića koji je ostao vjeran Bogu iako su mu članovi vlastite obitelji nanijeli veliko zlo i odbacili ga?

Josip je odrastao u vrlo velikoj obitelji, ali u njoj nije bilo ni sreće ni sloge. Biblijski izvještaj o njegovoj obitelji zorno prikazuje negativne posljedice poligamije, koja je bila vrlo raširena među Božjim narodom. Bog je dopuštao mnogoženstvo sve dok njegov Sin nije među svojim sljedbenicima ponovno uspostavio monogamiju, kao što je bilo na početku ljudske povijesti (Matej 19:4-6). Jakov je imao barem četrnaestero djece, koju su mu rodile njegove dvije žene, Lea i Rahela, te njihove sluškinje, Zilpa i Bilha. Oduvijek je volio lijepu Rahelu. Takve osjećaje nikada nije gajio prema Rahelinoj starijoj sestri Lei, s kojom su ga na prijevaru oženili. Između te dvije žene vladalo je žestoko suparništvo, pa se i među djecom u obitelji razvila ljubomora (1. Mojsijeva 29:16-35; 30:1, 8, 19, 20; 37:35).

Rahela dugo nije mogla imati djece. Kad je naposljetku rodila Josipa, Jakov je pokazivao posebnu  naklonost prema tom sinu kojeg je dobio u poznim godinama. Naprimjer, kad se Jakovljeva obitelj trebala sresti s njegovim bratom Ezavom, koji ga je u prošlosti želio ubiti, Jakov je stavio Rahelu i malog Josipa na začelje povorke jer im je ondje prijetila najmanja opasnost. Taj dan pun napetosti zacijelo je ostavio dubok dojam na Josipa. Mora da se silno začudio kad je tog jutra ugledao svog ostarjelog, ali snažnog oca kako šepa! Nesumnjivo je bio zadivljen kad je čuo da se njegov otac ozlijedio zato što se cijelu prethodnu noć borio s moćnim anđelom kako bi ga Jehova Bog blagoslovio. Jakov je uistinu dobio blagoslov — Bog mu je promijenio ime u Izrael. Jedan cijeli narod trebao je nositi njegovo ime (1. Mojsijeva 32:22-31). Josip je s vremenom saznao da će od Izraelovih sinova poteći plemena od kojih će nastati taj narod.

Nakon nekog vremena mladi je Josip doživio veliku bol jer je prerano izgubio osobu koju je najviše volio — majka mu je umrla dok je rađala njegovog brata Benjamina. Njena je smrt duboko potresla Josipovog oca. Nije teško zamisliti Jakova kako Josipu nježno briše suze i tješi ga istom nadom koja je u prošlosti donijela utjehu Jakovljevom djedu Abrahamu. Josip je sigurno bio ganut kad je saznao da će Jehova jednog dana njegovu majku vratiti u život. Zbog toga je vjerojatno još više zavolio svog velikodušnog Boga Jehovu, koji je “Bog (...) živih” (Luka 20:38; Hebrejima 11:17-19). Nakon Raheline smrti Jakov se posebno vezao za dvojicu sinova koje mu je ona rodila (1. Mojsijeva 35:18-20; 37:3; 44:27-29).

Mnoga bi djeca postala razmažena ili bi se iskvarila kad bi ih roditelji obasipali tolikom pažnjom. No Josip je zahvaljujući svojim roditeljima stekao mnoge lijepe osobine, razvio jaku vjeru u Boga te naučio prosuđivati što je ispravno, a što neispravno. O tome svjedoči jedan događaj koji se zbio kad je Josip imao 17 godina. Dok je čuvao stada s nekolicinom svoje starije braće, primijetio je da čine nešto loše. Je li pomislio da bi bilo najbolje zadržati to za sebe kako im se ne bi zamjerio? Što god da mu je prolazilo kroz glavu, odlučio je postupiti ispravno i reći ocu što se događa (1. Mojsijeva 37:2). Možda je upravo zbog tog hrabrog postupka Jakov imao još više povjerenja u svog voljenog sina. Josip je uistinu pružio odličan primjer mladim kršćanima! Ako se nađu u iskušenju da zataje težak grijeh koji je počinila neka osoba, možda njihov brat ili sestra ili pak prijatelj, bilo bi dobro da se ugledaju na Josipa i razgovaraju o tome s nekim tko može pomoći onome tko je sagriješio (3. Mojsijeva 5:1).

Događaji koji su se odigrali u Josipovoj obitelji pružaju nam važnu pouku. Iako među pravim kršćanima nema poligamije, mnogi od njih žive u obiteljima s pastorcima. Iz primjera Jakovljeve  obitelji svi oni mogu naučiti da pristranost potkopava obiteljsku slogu. Razboriti će roditelji učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi svojoj djeci i pastorcima pokazali da ih vole, da je svatko od njih jedinstvena osoba koja ima neki dar i da svi oni mogu doprinijeti obiteljskoj sreći (Rimljanima 2:11).

Kao što smo vidjeli, Josip je bio hrabar i postupao je ispravno, pa mu je možda upravo zbog toga Jakov ukazao veliku čast. Naime, dao mu je sašiti posebnu haljinu (1. Mojsijeva 37:3). Po svoj prilici, radilo se o otmjenoj haljini dugih rukava koja je sezala gotovo do poda. Takve su haljine vjerojatno nosili uvaženi ljudi ili knezovi.

Jakov je sigurno imao dobre namjere kad mu je poklonio tu haljinu, a Josip je nesumnjivo bio dirnut tim očevim znakom pažnje i ljubavi. No ta mu je haljina donijela mnoge nevolje. Kao prvo, ne smijemo zaboraviti da je Josip bio pastir, što znači da je obavljao naporan fizički posao. Pokušajmo ga samo zamisliti kako se u toj raskošnoj haljini probija kroz visoku travu, penje po stijenama ili pokušava osloboditi janje koje je zalutalo i zaplelo se u grmlje. Što je još gore, ta je haljina izazvala burne reakcije njegove braće jer ih je podsjećala na to da Jakov posebno voli Josipa.

U Bibliji stoji: “Kad su braća njegova vidjela da ga otac njihov voli više nego sve njih, zamrzili su ga te mu nisu mogli mirno ni riječ reći” * (1. Mojsijeva 37:4). Njihova je ljubomora možda razumljiva, ali ipak nisu smjeli dopustiti da ta pogubna emocija ovlada njima (Mudre izreke 14:30; 27:4). Je li vas ikada obuzela zavist jer je netko drugi dobio pažnju ili čast koju ste vi željeli za sebe? Prisjetimo se Josipove braće. Ljubomora ih je navela na to da počine nedjela zbog kojih su kasnije gorko požalili. Njihov primjer podsjeća kršćane da je puno bolje postupati po ovim riječima: “Radujte se s onima koji se raduju!” (Rimljanima 12:15).

Josip je sigurno znao da ga njegova braća mrze. Je li zbog toga skrivao svoju otmjenu haljinu kad su oni bili u blizini? Možda je razmišljao da to učini. No prisjetimo se da je tom haljinom Jakov želio pokazati koliko ga voli. Josip nije želio iznevjeriti oca, pa je poslušno nosio tu haljinu. Njegov je primjer poučan za nas. U kom smislu? Iako naš nebeski Otac nije pristran, on ponekad na poseban način pokazuje naklonost svojim vjernim slugama u cjelini ili pak pojedinačno. Osim toga, potiče ih da budu drugačiji od ovog pokvarenog i nemoralnog svijeta. Kao što se Josip razlikovao od svoje braće po otmjenoj haljini, tako se pravi  kršćani razlikuju od drugih ljudi po svom ponašanju. Zbog toga su drugi ponekad ljubomorni na njih i mrze ih (1. Petrova 4:4). Trebaju li kršćani zato skrivati da služe Bogu? Ne trebaju, kao što ni Josip nije skrivao svoju haljinu (Luka 11:33).

Nedugo nakon toga Josip je usnio dva neobična sna. U prvom je vidio sebe i svoju braću kako vežu žito u snopove. No tada su snopovi njegove braće stali ukrug i poklonili se njegovom snopu, koji je stajao uspravno. U drugom snu vidio je kako mu se klanjaju sunce, mjesec i jedanaest zvijezda (1. Mojsijeva 37:6, 7, 9). Što je učinio nakon što je usnio te neobične i upečatljive snove?

Ti su snovi potjecali od Jehove Boga. Budući da su bili proročanski, Bog je želio da ih Josip ispriča svojoj obitelji. Josip je na neki način trebao učiniti ono što su kasnije činili proroci koji su objavljivali Božje poruke i osude njegovom neposlušnom narodu.

Josip je obazrivo rekao svojoj braći: “Molim vas, poslušajte san koji sam usnio!” Braća su razumjela san i nimalo im se nije svidjelo njegovo značenje. Odgovorili su mu: “Namjeravaš li možda biti kralj nad nama? Hoćeš li možda gospodariti nad nama?” U biblijskom izvještaju zatim stoji: “Tako su ga još više zamrzili zbog snova njegovih i riječi njegovih.” Kad je ocu i braći ispričao drugi san, doživio je sličnu reakciju. Biblija kaže: “Otac ga je prekorio: ‘Što znači taj san što si ga usnio? Zar ćemo doći ja, majka tvoja i braća tvoja pa ti se do zemlje klanjati?’” Međutim, Jakov je razmišljao o Josipovim riječima. Pitao se nije li možda Jehova želio preko Josipa prenijeti neku poruku njegovoj obitelji (1. Mojsijeva 37:6, 8, 10, 11).

Josip nije bio ni prvi ni posljednji Jehovin sluga koji je dobio zadatak da objavi proročansku poruku koja je izazvala negativne reakcije, pa čak i otvoreno protivljenje. Isus, najveći od svih proroka koji su objavljivali takva proročanstva, rekao je svojim sljedbenicima: “Ako su mene progonili, progonit će i vas” (Ivan 15:20). Svi kršćani, bez obzira na to koliko godina imaju, mogu puno naučiti od mladog Josipa, koji je pokazao veliku vjeru i hrabrost.

Ubrzo nakon toga Jakov je poslao mladog Josipa na put. Jakovljevi stariji sinovi čuvali su stada na sjeveru, u blizini grada Šekema, u kojem su kratko prije toga stekli ljute neprijatelje. Jakov je zbog toga bio zabrinut za svoje sinove, pa je poslao Josipa da vidi jesu li dobro. Kako li se samo Josip osjećao! Znao je da ga braća mrze iz dna duše. Možda se pitao kako će reagirati kad vide da im otac šalje poruku baš preko njega. Unatoč tome poslušno je krenuo na put (1. Mojsijeva 34:25-30; 37:12-14).

Pred njim je bilo dugačko putovanje. Vjerojatno je pješačio četiri ili pet dana. Najprije je krenuo prema Šekemu, koji se nalazi otprilike 80 kilometara sjeverno od Hebrona. No ondje je saznao da su njegova braća otišla u Dotan, koji se nalazi još dvadesetak kilometara sjevernije od Šekema. Kad je napokon stigao u blizinu Dotana, braća su ga spazila već izdaleka. Njihova je mržnja istog trena planula svom žestinom. U Bibliji stoji: “Tako su rekli jedan drugome: ‘Evo, dolazi onaj što sne sanja. Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u koju od jama za vodu! Reći ćemo da ga je proždrla divlja zvijer. Pa da vidimo onda što će biti sa snovima njegovim.’” No Ruben je uspio uvjeriti braću da Josipa živog bace u jamu, iz koje ga je kasnije namjeravao izbaviti (1. Mojsijeva 37:19-22).

Josip je došao do njih u nadi da će ga dočekati u miru, ne sluteći da ga žele ubiti. Međutim, njegova su ga braća napala. Grubo su s njega strgnuli njegovu lijepu haljinu, odvukli ga do prazne jame za vodu i bacili unutra. Josip se u trenu našao na dnu jame! Kad se malo pribrao, teškom se mukom osovio na noge, ali nije mogao izaći iz jame. Vidio je samo komadić neba, a glasovi njegove braće gubili su se u daljini. Dozivao ih je i preklinjao za pomoć, ali oni se na to nisu obazirali. Bili su toliko bešćutni da su čak i jeli u blizini. Kad je Ruben otišao od njih, ponovno su htjeli  ubiti Josipa, no Juda ih je uspio odgovoriti od toga i uvjeriti kako je bolje da ga prodaju trgovcima koji su onuda prolazili. Budući da se Dotan nalazio blizu trgovačkog puta koji je vodio u Egipat, ubrzo je naišla karavana Jišmaelaca i Midjanaca. Prije nego što se Ruben vratio, braća su sprovela u djelo svoj plan. Prodali su svog brata u roblje za 20 šekela * (1. Mojsijeva 37:23-28; 42:21).

Tako smo stigli na početak naše priče. Dok su trgovci odvodili Josipa na jug putem koji je vodio prema Egiptu, činilo se da je za njega sve izgubljeno. Bio je nasilno odvojen od svoje obitelji. Godinama nije znao kolika je bol razdirala Rubena kad je po povratku saznao da njega više nema ni koliku je tugu osjećao njegov otac Jakov kad su mu sinovi lagali da je on mrtav. Nije ništa znao o svom ostarjelom djedu Izaku ni o svom voljenom mlađem bratu Benjaminu, koji mu je silno nedostajao. No je li doista sve izgubio? (1. Mojsijeva 37:29-35).

Još je uvijek imao nešto što mu njegova braća nisu mogla oteti. Bila je to njegova vjera. On je dobro poznavao svog Boga Jehovu i to mu nitko nije mogao oduzeti. Nije izgubio vjeru ni kad je ostao bez svog doma, ni kad je kao zatočenik trpio nevolje na dugom putovanju prema Egiptu, pa čak ni kad je bio potpuno ponižen i prodan bogatom Egipćaninu Potifaru da mu služi kao rob (1. Mojsijeva 37:36). U tim je nevoljama još više rasla njegova vjera i odlučnost da ostane blizak sa svojim Bogom. U člancima koji budu objavljeni u sljedećim brojevima ovog časopisa vidjet ćemo da je Jehova činio velika djela preko Josipa upravo zbog njegove vjere. Osim toga, saznat ćemo kako je Josip zahvaljujući svojoj vjeri pomogao svojoj napaćenoj obitelji. I mi bismo trebali izgraditi jaku vjeru po uzoru na Josipa.