Odrastao sam u Alicanteu, gradu na istočnoj obali Španjolske. Moja je obitelj bila jako problematična, pa sam u mladosti puno vremena provodio na ulici. U blizini moje kuće nalazila se vulkanizerska radionica u kojoj je radio José María. Sprijateljio sam se s njim jer je bio vrlo srdačan i poklanjao mi pažnju koja mi je toliko nedostajala u mojoj obitelji. U teškim trenucima bio mi je poput brata — pokazao se pravim prijateljem iako je bio 20 godina stariji od mene.

José María proučavao je Bibliju s Jehovinim svjedocima. Vidio sam da voli Božju Riječ i često mi je pričao o onome što je naučio iz nje. Slušao sam ga s poštovanjem, ali zapravo me nije zanimalo ono o čemu mi je govorio. Bio sam tinejdžer i imao sam sasvim drugačije interese. Međutim, to se uskoro promijenilo.

Ne volim puno pričati o prometnoj nesreći koju sam doživio. Samo ću reći da sam bio nerazuman i neodgovoran. U jednom jedinom danu cijeli mi se život nepovratno promijenio — od tinejdžera punog života odjednom sam postao invalid koji je potpuno paraliziran ležao u bolnici. Jako sam se teško mirio s tim. Stalno sam se pitao ima li uopće smisla živjeti.

José María došao me vidjeti i odmah je organizirao da me Jehovini svjedoci iz obližnje skupštine * posjećuju u bolnici. Oni su redovito dolazili k meni i njihova me pažnja duboko dirnula. Čim su me otpustili s odjela intenzivne njege, počeo sam proučavati Bibliju. Saznao sam istinu o tome zašto ljudi pate i umiru te zašto Bog dopušta zlo. Naučio sam i da je Bog obećao da će u budućnosti na cijeloj Zemlji živjeti savršeni ljudi i da nitko neće biti bolestan (Izaija 33:24). Prvi put u životu počeo sam se nadati ljepšoj budućnosti.

Nakon izlaska iz bolnice brzo sam napredovao u proučavanju Biblije. Zahvaljujući posebnim invalidskim kolicima čak sam mogao ići na neke sastanke Jehovinih svjedoka i sudjelovati u propovijedanju. Na koncu sam se 5. studenoga 1988, u dobi od 20 godina, krstio — bio sam potpuno podronjen pod vodu u posebnoj kadi. Jehova mi je pomogao da počnem sasvim drugačije gledati  na život. No pitao sam se kako da mu izrazim svoju zahvalnost za to.

Nisam htio dozvoliti da me moje fizičko stanje spriječi u tome da služim Jehovi najviše što mogu. Želio sam duhovno napredovati (1. Timoteju 4:15). To u početku nije bilo lako jer se moja obitelj nije mogla pomiriti s mojim novim vjerskim uvjerenjima. No podršku su mi pružali suvjernici, moja braća i sestre u vjeri. Pobrinuli su se da budem na svakom sastanku i da redovito propovijedam.

Međutim, s vremenom je postalo jasno da ću trebati danonoćnu stručnu njegu. Nakon duge potrage na koncu sam u Valenciji, otprilike 160 kilometara sjeverno od Alicantea, pronašao odgovarajuću ustanovu koja pruža njegu osobama s invaliditetom. Ondje sam se trajno preselio.

Odlučio sam da ću i dalje davati sve od sebe u službi Jehovi usprkos tome što sam vezan za krevet. Novcem od invalidske mirovine i socijalne naknade uspio sam kupiti računalo koje sam dao postaviti uz svoj krevet. Kupio sam i mobitel. Svakog jutra njegovatelj uključi moje računalo i mobitel. Računalom upravljam pomoću upravljačke palice, koju pomičem bradom. Imam i poseban štapić koji pridržavam ustima. Tim štapićem tipkam slova na tipkovnici i biram brojeve na mobitelu.

Kako mi pomažu ti uređaji? Kao prvo, zahvaljujući njima imam pristup internetskoj stranici jw.org i Internetskoj biblioteci Watchtower. Informacije koje na taj način dobivam doista su mi neprocjenjive! Obično svaki dan satima proučavam i pretražujem biblijske publikacije kako bih što više naučio o Bogu i njegovim divnim osobinama. A kad sam usamljen ili pomalo obeshrabren, na našoj internetskoj stranici uvijek pronađem nešto što me oraspoloži.

Računalo mi omogućava i da slušam skupštinske sastanke te da sudjelujem na njima. Mogu davati komentare, moliti se, iznositi govore, pa čak i čitati časopis Stražarska kula kad sam na rasporedu. Iako ne mogu dolaziti u našu dvoranu na sastanke, itekako osjećam da sam dio skupštine.

Mobitel i računalo omogućavaju mi i da redovito propovijedam. Istina, ne mogu ići od kuće do kuće poput većine Jehovinih svjedoka, ali to me ne sprečava da svjedočim o svom Bogu. Zahvaljujući svojim elektroničkim uređajima mogu drugima govoriti o svojoj vjeri. Toliko uživam razgovarati telefonom o biblijskim istinama da su me starješine iz moje skupštine zamolili da organiziram propovijedanje telefonom. Takav način propovijedanja posebno je koristan članovima  skupštine koji ne mogu izlaziti iz svog doma.

No moj se život ne svodi samo na pretraživanje interneta i telefoniranje. Svaki dan posjećuju me dragi prijatelji. Sa sobom dovode članove obitelji i poznanike koje zanima Biblija. Često me znaju zamoliti da ja objasnim tim osobama neka biblijska učenja. Posjećuju me i cijele obitelji kako bismo svi zajedno proučavali Bibliju. Posebno mi je drago kad djeca sjede pored mog kreveta i pričaju mi zašto vole Jehovu.

Zahvalan sam što me posjećuje toliko ljudi. U mojoj sobi stalno se nešto događa, dolaze mi prijatelji koji žive u blizini, ali i oni izdaleka. Kao što možete pretpostaviti, moji su njegovatelji iznenađeni kad vide koliko mi ljubavi i pažnje prijatelji poklanjaju. Svaki dan zahvaljujem Jehovi što mi je dopustio da budem dio njegove organizacije u kojoj sam okružen divnom braćom i sestrama u vjeri.

Kad me netko pozdravi i upita kako sam, jednostavno kažem: “Evo me, ne predajem se!” Naravno, znam da nisam jedini koji se bori s problemima. Svi kršćani, bez obzira na svoje životne okolnosti i probleme, vode “dobru bitku vjere” (1. Timoteju 6:12). Što mi pomaže da se i nakon toliko godina ne predajem? Molim se svaki dan i zahvaljujem Jehovi što je mom životu dao smisao. Trudim se dati sve od sebe u službi Bogu i razmišljam o divnoj budućnosti kojoj se nadam.

Često razmišljam o novom svijetu i o tome kako ću ponovno trčati i skakati. Ponekad se znam našaliti sa svojim dobrim prijateljem Joséom Maríom, koji boluje od dječje paralize, da ćemo trčati maraton. Tada ga pitam: “Tko će pobijediti?” Nato mi on kaže: “Nije važno tko će pobijediti. Važno je da se nađemo u raju da možemo otrčati tu trku.”

Nije mi bilo lako prihvatiti činjenicu da sam invalid. Znam da sam kao tinejdžer napravio glupost koja me skupo koštala. No neizmjerno sam zahvalan Jehovi što me nije napustio. Dao mi je toliko toga — veliku obitelj suvjernika, želju za životom, radost koju osjećam dok pomažem drugima i divnu nadu u bolju budućnost. Kad bih morao sve svoje osjećaje sažeti u jednu rečenicu, vjerojatno bih rekao da mi je Jehova dao više nego što zaslužujem.