1, 2. Koji se mehanizam smatra temeljem evolucije?

POSTOJI još jedna teškoća s kojom se suočava teorija o evoluciji, a to je pitanje kako je uslijedila. Koji su to temeljni mehanizmi koji su doveli do toga da se jedna živa vrsta razvije u drugu? Evolucionisti tvrde da su u tome odigrale svoju ulogu različite promjene unutar jezgre stanice. Na prvome mjestu među njima su “slučajne” promjene poznate pod imenom mutacije. Vjeruje se, da su u mutacijske promjene uključeni geni i kromosomi u spolnim stanicama, te da se preko njih one mogu prenijeti na potomke.

² “Mutacije... su temelj evolucije” kaže The World Book Encyclopedia.¹ Slično tome, paleontolog Steven Stanley naziva mutacije “sirovinskim materijalom” evolucije.² A genetičar Peo Koller navodi da su mutacije “neophodne za progres evolucije”.³

3. Koja vrsta mutacija je potrebna evoluciji?

³ Međutim, evoluciji nije potrebna jednostavno bilo koja vrsta mutacije. Robert Jastrow je istakao da to mora biti “postepeno nakupljanje povoljnih mutacija”.⁴ A Carl Sagan pridodaje: “Mutacije — iznenadne promjene u naslijeđu — prenose se kao takve na sljedeće generacije. One predstavljaju sirovinski materijal evolucije. Okolina odabire onih nekoliko koje povisuju šansu za preživljavanje, što ima za posljedicu niz postepenih promjena kojima se jedan životni oblik pretvara u drugi, dok ne nastane nova vrsta.”⁵

4. Koja se teškoća javlja pri tvrdnji da mutacije učestvuju u brzim evolucijskim promjenama?

 ⁴ Također se kaže da bi mutacije mogle biti ključ za iznenadne promjene neophodne teoriji “punktuiranog ekvilibrija”. Pišući za Science Digest, John Gliedman je naveo: “Revizionistički evolucionisti vjeruju da su mutacije ključnih regulatornih gena možda genetski pneumatski čekići neophodni njihovoj teoriji kvantumskih skokova.” Međutim, britanski zoolog Colin Patterson primjećuje: “Slobodno je nagađati. Ništa mi ne znamo o tim glavnim regulatornim genima.”⁶ No, izuzev ovakvih nagađanja, općenito se prihvaća da mutacije navodno u evoluciji učestvuju kao malene slučajne promjene, a nakupljaju se tokom dugog vremenskog razdoblja.

5. Kako nastaju mutacije?

⁵ Kako mutacije nastaju? Pretpostavlja se da se većina njih javlja u normalnom toku staničnog umnažanja. No, eksperimenti ukazuju da one nastaju i zbog vanjskih faktora, kao što su radijacija i kemikalije. A kako se često događaju? Umnažanje genetskog materijala u stanici izvanredno je stabilno. Mutacije se u odnosu na broj stanica koje se dijele u živom organizmu razmjerno rijetko dešavaju. Encyclopedia Americana to potvrđuje: “Umnažanje DNK lanaca od kojih se sastoje geni izvanredno je pravilno. Greške u otisku ili kopiranju rijetki su slučajevi.”⁷

6, 7. U kom omjeru štetne mutacije nadmašuju korisne?

⁶ Ako su korisne mutacije temelj evolucije, u kom su omjeru korisne? U vezi s time evolucionisti se uvelike slažu. Naprimjer, Carl Sagan je izjavio: “Većina njih je štetna, čak smrtonosna.”⁸ I Peo Koller navodi: “Najvećim dijelom su mutacije štetne za nositelja mutiranog gena. Eksperimenti  pokazuju da na svaku uspješnu ili korisnu mutaciju dolazi mnogo tisuća štetnih.”⁹

⁷ Isključujući “neutralne”, tada štetne mutacije nadmašuju one za koje se pretpostavlja da su korisne u omjeru tisuću prema jedan. “Takvi se rezultati očekuju u slučajnih promjena bilo kojeg kompliciranog sistema”, kaže Encyclopædia Britannica.¹⁰ Zato se i kaže da su mutacije odgovorne za stotine genetski uvjetovanih bolesti.¹¹

8. Kako su stvarni rezultati potvrdili ono što se navodi u spomenutoj enciklopediji?

⁸ Zbog štetne prirode mutacija, Encyclopedia Americana priznaje: “Činjenicu da je većina mutacija štetna za organizam izgleda da je teško uskladiti s gledištem da su one izvor sirovinskog materijala za evoluciju. Mutanti, prikazani u udžbenicima biologije, zapravo predstavljaju zbirku nakaza i monstruma, i mutacije su izgleda prije razornog nego izgrađujućeg karaktera.”¹² Kad su mutantni kukci stavljeni nasuprot normalnima, rezultat je uvijek bio isti. Kao što je i izjavio Ledyard Stebbins: “Nakon većeg ili manjeg broja generacija, mutanti su istisnuti.”¹³ Nisu se mogli mjeriti s normalnima, jer su u odnosu na njih bili oštećeni, degenerirani i u nepovoljnom položaju.

9, 10. Zašto je neopravdana pretpostavka da mutacije idu u prilog evoluciji?

⁹ U svojoj knjizi The Wellsprings of Life (Vrela života), znanstveni spisatelj Isaac Asimov primjećuje: “Većina mutacija je štetna.” Međutim, iza toga je ustvrdio: “Sigurno je da mutacije tokom dužeg vremena dovode do toga da tok evolucije ide prema naprijed i naviše.”¹⁴ No, je li doista tako? Može li se jedan proces koji je štetan više od 999 puta od 1 000 smatrati korisnim? Ako želiš sagraditi kuću, da li ćeš uzeti graditelja koji jedan posao ispravno izvede a tisuću drugih učini krivo? Ili, da li bi se vozio u automobilu s vozačem koji tokom vožnje između tisuću krivih odluka donosi tek jednu ispravnu? I da  li bi dozvolio da te operira kirurg koji od tisuću pokreta izvodi samo jedan korektan?

¹⁰ Genetičar Dobzhansky jednom je rekao: “Jedva se može očekivati da nezgoda, jedna slučajna promjena u složenu mehanizmu, dovede do poboljšanja. Zabode li se štap u mehanizam sata ili radioaparata, rijetko će se desiti da proradi bolje.”¹⁵ Zato se upitaj: Izgleda li razumnim da su sve te čudesno komplicirane stanice, organi, udovi i procesi koji se odvijaju u živim organizmima, izgrađeni postupkom koji razara?

11-13. Mogu li mutacije ikada stvoriti nešto novo?

¹¹ Čak da su i sve mutacije korisne, mogu li stvoriti nešto novo? Ne, ne mogu. One samo mogu mijenjati obilježja koja već postoje. To dovodi do različnosti, no nikada do nečeg novog.

¹² The World Book Encyclopedia daje primjer što se može događati s korisnim mutacijama: “Biljka u suhu području možda posjeduje mutirani gen koji dovodi do rasta većeg i jačeg korijenja. Ona ima veću vjerojatnost da će preživjeti nego ostale biljke iste vrste, jer njeno korijenje može upiti više vode.”¹⁶ No, je li se pritom pojavilo nešto novo? Ne, to je još uvijek ista biljka. Nije se razvila u nešto drugo.

¹³ Mutacije mogu promijeniti boju ili raspored dlaka neke osobe. No, dlaka će uvijek ostati dlaka. Nikad se neće pretvoriti u perje. I čovječja ruka se može mijenjati mutacijama. Možda ima nenormalne prste. Katkad ih ima i sa šest prstiju ili nekim drugim poremećajem. No, uvijek je to ruka. Nikad se ne mijenja u nešto drugo. Ništa se novo u njoj ne pojavljuje, a niti će se ikada moći.

14, 15. Što su nakon mnoga desetljeća pokazali pokusi na vinskoj mušici?

¹⁴ Samo rijetki pokusi u vezi mutacija mogu se opsežnošću usporediti s onima koje su znanstvenici proveli na običnoj vinskoj mušici, Drosophili melanogaster. Na početku 20. stoljeća izložilo se milijune tih mušica rentgenskom zračenju. To je dovelo do učestalosti mutacija za više od stotinu puta nego što je normalno.

¹⁵ Što su nakon svih tih desetljeća pokusi pokazali? Jedan od rezultata objasnio je znanstvenik Dobzhansky: “Jasno određeni mutanti Drosophile, s kojom se napravilo mnogo klasičnih pokusa u genetici, gotovo su bez izuzetka po živosti, plodnosti i duljini života slabiji od divljeg tipa.”¹⁷ Sljedeći rezultat je bio da mutacije nisu nikada donijele ništa novo. Mutantne mušice imale su deformirana krila, noge i tijelo, te druga izobličenja, no uvijek su ostale vinskim mušicama. I kad su se mutantne mušice međusobno parile, utvrđeno je da su se nakon određenog broja generacija počele izlijegati normalne. Ako su se one zatim ostavljale u svom prirodnom stanju, nadživljavale su slabije mutantne oblike, održavši  tako onaj oblik vinske mušice koji je prvobitno postojao.

16. Kako nasljedni kôd pomaže očuvanju organizma?

¹⁶ Nasljedni kôd, odnosno DNK, ima čudesnu moć da sam popravi genetsko oštećenje. To pomaže očuvanju one vrste organizama za koji je kodiran. Scientific American iznosi da se “život svakog organizma i njegov kontinuitet s generacije na generaciju” održava “enzimima koji neprestano popravljaju” genetsko oštećenje. Zatim se nastavlja: “U slučaju kompliciranog oštećenja, DNK molekule brzo potiču sintezu velikih količina reparatornih enzima.”¹⁸

17. Zašto se genetičar Goldschmidt razočarao u vezi pokusa s mutacijama?

¹⁷ Zato u knjizi Darwin Retried (Darwin preispitan) autor u vezi s čuvenim, sada pokojnim genetičarem, Richardom Goldschmidtom iznosi sljedeće: “Nakon mnogih godina promatranja mutacija vinske mušice, Goldschmidt je zapao u očaj. Promjene su, jadikovao je, tako beznadno malene da, kad bi se udružilo i tisuću mutacija u jednom životnom obliku, to još uvijek ne bi bila nova vrsta.”¹⁹

18, 19. Što se ustvrdilo za brezovu grbu i zašto?

¹⁸ Veoma se često brezova grba, leptir rasprostranjen na britanskim otocima, nudi kao suvremeni primjer za evolucijski napredak. The International Wildlife Encyclopedia kaže: “To je jedna od najdojmljivijih evolucijskih promjena koju je ikada vidio čovjek.”²⁰ Nakon što je zamijetio Darwinovu nemogućnost da ilustrira evolucijski razvoj barem i jedne vrste, Jastrow u svojoj knjizi Red Giants and White Dwarfs (Crveni divovi i bijeli patuljci), dodaje: “Da je za to znao, imao bi primjer za dokaz koji je trebao. Slučaj je izuzetno rijedak.”²¹ Radi se, naravno, o brezovoj grbi.

¹⁹ No, što se desilo s brezovom grbom? U početku je svjetliji oblik tog leptira bio mnogo uobičajeniji  od tamnijeg. Taj svjetliji tip se dobro uklapao u svijetlo obojeno drveće i to ga je bolje štitilo od ptica. No, nakon dugogodišnjeg zagađivanja iz industrijskih područja stabla su postala tamnija. Tako je sada leptirova svijetla boja bila na njegovu štetu, jer su ga ptice brže mogle uhvatiti i pojesti. Uslijed toga je tamniji oblik leptira, za koji se tvrdi da je mutant, više preživljavao jer ga je pticama bilo teže uočavati na čađavoj podlozi drveća. Tako je ubrzo tamniji tip prevladao.

20. Kako se u jednom engleskom medicinskom časopisu pokazuje da se brezova grba nije razvijala?

²⁰ No, da li se brezova grba razvila u neku drugu vrstu insekta? Ne, i dalje je ostala leptir iste vrste, jedino uz izmijenjenu boju. Zato se u engleskom medicinskom časopisu On Call iznosi da je upotreba tog primjera kao dokaz evolucije “notorna”. Navodi  se da je “to samo odličan primjer kamuflaže, no budući da započinje i završava leptirom, dakle nije se oformila nova vrsta, sasvim je nevažan za evoluciju”.²²

21. Što se može reći o tvrdnji da su mikrobi sposobni steći otpornost prema antibioticima?

²¹ Neispravna tvrdnja da se brezova grba razvija slična je nekim drugim primjerima. Budući da su neki mikrobi postali otporni na antibiotike, objasnilo se kako je u pitanju evolucija. No, otporniji mikrobi ostali su istog tipa, nisu se razvili u nešto drugo. Čak se i priznalo da promjena nije uslijedila zbog mutacije, već početne imunosti nekih od njih. Imuni su se umnožili i prevladali, jer su ostale istrijebili lijekovi. Pridodajmo k tome komentar iz knjige Evolution From Space (Evolucija iz svemira): “Sumnjamo, međutim, da je u takvim slučajevima posrijedi bilo što osim selekcije već postojećih gena.”²³

22. Znači li imunost nekih insekata na otrov da su se razvili?

²² Isti je proces možda bio i u slučaju nekih insekata koji su imuni na otrove koji se protiv njih koriste. Dakle, ili je otrov ubio insekte ili na njih nije djelovao. Ubijeni nisu mogli razviti otpornost, jer su uginuli. Preživljenje ostalih moglo je značiti da su imuni od početka. Takva imunost genetskog je karaktera, i u nekih se insekata javlja, a u drugih ne. U svakom slučaju insekti ostaju iste vrste, nisu se razvili u nešto drugo.

23. Koje se osnovno pravilo Knjige Postanka potvrđuje i mutacijama?

²³ Osnovno pravilo, koje se još jednom iznova mutacijama potvrdilo, prema Knjizi Postanka, prvom poglavlju, glasi: Živa stvorenja razmnažaju se samo “po svojim vrstama”. Razlog tome je što genetski kôd ne dozvoljava biljnom ili životinjskom organizmu da se previše udalji od prosjeka. Mogu postojati velike različitosti (kao što se to,  naprimjer, može vidjeti u ljudi, mačaka ili pasa), no ne u tolikoj mjeri da bi se jedan živi organizam pretvorio u neki drugi, novi. Svaki eksperiment s mutacijama to dokazuje. Osim toga, dokazuje se i zakon biogeneze da život proizlazi samo iz prije postojećeg života, te da su roditeljski organizmi i njihovo potomstvo iste “vrste”.

24. Kako pokusi u vezi uzgoja pokazuju da se živi organizmi razmnažaju samo “po svojim vrstama”?

²⁴ Pokusi u vezi uzgoja također to potvrđuju. Znanstvenici su pokušavali križanjem neograničeno mijenjati različite životinje i biljke. Željeli su vidjeti da li će s vremenom one moći razviti novi oblik života. S kojim rezultatom? U časopisu On Call se u vezi s time izvještava: “Uzgajivači obično uviđaju da se nakon nekoliko generacija dostiže optimum iza kojeg daljnje oplemenjivanje nije moguće, a i ne dobija se nova vrsta... Postupci uzgoja, izgleda, prije pobijaju nego podupiru evoluciju.”²⁴

25, 26. Što se u znanstvenim publikacijama kaže o granicama unutar kojih se množe živa stvorenja?

²⁵ Gotovo jednaka primjedba iznosi se u časopisu Science: “Vrste doista posjeduju sposobnost  malenih promjena u fizičkim a i ostalim karakteristikama, no to je ograničeno, i u dužem vremenskom razdoblju one osciliraju oko prosječnih vrijednosti.”²⁵ Dakle, živi organizmi ne nasljeđuju mogućnost da se kontinuirano mijenjaju, nego (1) stabilnost i (2) ograničeni opseg varijacije.

²⁶ Tako se u knjizi Molecules to Living Cells (Od molekula do živih stanica) iznosi: “Stanice mrkve ili mišje jetre neprestano održavaju svoje staničje i istovjetnost organizma kroz nebrojene cikluse razmnažanja.”²⁶ A u knjizi Symbiosis in Cell Evolution (Simbioza u evoluciji stanice) navodi se: “Sve živo ... umnožava se čudesnom sličnošću.”²⁷ Časopis Scientific American također primjećuje: “Živa stvorenja se silno razlikuju oblikom, no on je čudesno stalan unutar bilo koje linije potomaka: svinja ostaje svinjom i hrast ostaje hrastom iz generacije u generaciju.”²⁸ Jedan znanstveni pisac komentira: “Na grmovima ruže uvijek procvjetaju ruže, nikad kamelije. Koza rađa jare, nikada janje.” On zaključuje da mutacije “ne mogu biti odgovorne za cjelokupnu evoluciju — što postoje ribe, gmazovi, ptice i sisavci”.²⁹

27. Kako je Darwin krivo protumačio različitost zebinih kljunova na otočju Galápagos?

 ²⁷ Različnost unutar vrste objašnjava nešto što je utjecalo na Darwinovo prvobitno razmišljanje o evoluciji. Kad je boravio na otočju Galápagos, promatrao je vrstu ptica imenom zeba. Te su ptice bile jednakog soja kao i njihova roditeljska vrsta na južnoameričkom kontinentu, odakle su vjerojatno migrirale. No, u njih su bile neobične razlike, kao što je naprimjer izgled kljuna. Darwin je to protumačio progresivnom evolucijom. No, to ustvari nije bilo ništa drugo nego jedan daljnji primjer raznolikosti unutar vrste, sadržane u genetičkoj strukturi živa stvora. Zebe su i dalje bile zebe. Nisu se promijenile u nešto drugo, niti će se to ikada dogoditi.

28. Kako se može reći da su znanstvene činjenice u potpunom skladu sa zakonom iz biblijske Knjige Postanka o “množenju unutar iste vrste”?

²⁸ Tako je ono što stoji u Knjizi Postanka u potpunoj suglasnosti sa znanstvenim činjenicama. Kad posadiš sjemenje, ono rađa “po svojim vrstama”. Možeš zasaditi vrt s povjerenjem u pouzdanost toga zakona. Kada se mačke omacuju, njihovo potomstvo su uvijek mace. Kad ljudi postaju roditeljima, njihova su djeca uvijek ljudi. Postoje različitosti u boji, veličini i obliku, no uvijek unutar granica vrste. Jesi li ikada osobno vidio slučaj da je bilo drugačije? Nije to vidio ni bilo tko drugi.

29. Što je u vezi mutacija rekao jedan francuski biolog?

²⁹ Zaključak je jasan. Ne postoji nikakva količina slučajnih genetskih promjena koja bi mogla dovesti do promjene jedne životne vrste u drugu. Kao što je jednom francuski biolog Jean Rostand rekao: “Ne, nipošto se ne mogu prisiliti da zamislim kako su te ‘pogreške’ u naslijeđu, uz suradnju prirodnog odabiranja, pa čak i uz pomoć silno velikog vremenskog razdoblja u kojem je  evolucija djelovala na život, mogle izgraditi cjelokupni svijet, s njegovom obilnom strukturom i profinjenošću, te njegovom zapanjujućom ‘prilagodljivošću’.”³⁰

30. Kako je jedan genetičar prokomentirao nazor o mutacijama?

³⁰ Slično je tome genetičar C. H. Waddington u vezi nazora o mutacijama izjavio: “To je doista teorija slična pokušaju da čovjek zaželi iz četrnaest redaka suvisla engleskog teksta, mijenjajući povremeno jedno slovo a zadržavajući pritom samo ono što još ima smisao, stvoriti na koncu jedan od Shakespeareovih soneta... to me se doima kao umobolni način razmišljanja, i zato mislim da bismo trebali moći činiti bolje.”³¹

31. Kako je jedan znanstvenik nazvao tvrdnju da su mutacije gena osnovni materijal za evolucijske procese?

³¹ Istina je ono što je izjavio profesor John Moore: “Uz strogo ispitivanje i analizu, svaka dogmatska tvrdnja... da su mutacije gena osnovni materijal evolucijskih procesa, uključujući i prirodno odabiranje, potpuni je mit.”³²