Godine 1999. članovi skupštine koja djeluje na znakovnom jeziku u gradu Kobeu, u Japanu, saznali su da na njihovom području živi jedan gluhi čovjek koji se zove Hirofumi. Kad je jedan brat htio posjetiti Hirofumija kako bi mu svjedočio, njegova majka nije mu dala da ga vidi. No brat se nije pokolebao. Više je puta dolazio na njihova vrata i molio tu ženu da mu dopusti vidjeti Hirofumija.  Na koncu je popustila i dovela svog sina do ulaznih vrata. On je bio sav zapušten. Imao je dugu i raščupanu kosu i neurednu bradu. Izgledao je kao kakav brodolomac koji se nasukao na nekom pustom otoku i već godinama živi daleko od civilizacije. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Taj je siroti čovjek bio gluh i slijep. Brat se u prvi mah zaprepastio kad je vidio kako Hirofumi izgleda, ali ubrzo je uzeo njegove ruke i pokušao s njim komunicirati pomoću taktilnog znakovnog jezika. No on uopće nije reagirao. Problem je bio u tome što punih deset godina ni s kim nije komunicirao. Oslijepio je kad je imao 31 godinu i otad je izgubio svaku vezu sa svijetom oko sebe.

Dva dana kasnije brat je ponovno navratio da vidi Hirofumija. Njegova majka zinula je od čuda kad ga je vidjela. Bila je uvjerena da će Jehovin svjedok dignuti ruke od njenog sina kad shvati da ne može s njim komunicirati. Brat je opet zamolio ženu da mu dopusti vidjeti Hirofumija, našto je ona otišla po sina i dovela ga do ulaznih vrata. Idućih mjesec dana brat ga je redovito posjećivao, no Hirofumi uopće nije reagirao na njegove pokušaje da mu se približi i komunicira s njim. Zato mu je njegova majka rekla da prestane dolaziti jer to nema nikakvog smisla. Međutim, brat se nije predao. Donosio je Hirofumiju kolače i davao sve od sebe kako bi mu pokazao da mu je stalo do njega. Tako su prošla još dva mjeseca, a Hirofumi ni na koji način nije pokazao da ga zanima ono što mu taj dobrodušni posjetilac želi reći. Tada se brat pokolebao i pomislio da se uzalud trudi oko njega.

No ipak je odlučio još jednom otići k njemu. Prije nego što se zaputio prema njegovoj kući, pomolio se Jehovi da mu pomogne odlučiti treba li ga i dalje posjećivati. Kad je  došao k njemu, uzeo ga je za ruke te mu je pomoću znakova objasnio da postoji Bog kojem je ime Jehova te da ga on uvijek brižno gleda s neba i bolje od ikoga drugog razumije koliko mu je teško. Potom je dodao da je Jehovi jako stalo do njega i da ga želi osloboditi patnje te da je upravo zato poslao k njemu jednog od svojih slugu. Hirofumi u početku nije reagirao, a onda je bratu čvrsto stisnuo ruku. U tom času niz lice mu je potekla suza. Brata je to toliko dirnulo da je i on zaplakao. Nakon toga počeli su proučavati Bibliju.

Hirofumi je 11 godina proučavao Bibliju i daleko putovao kako bi pohađao sastanke skupštine koja djeluje na znakovnom jeziku. No to mu je s vremenom postalo prilično naporno, pa se povezao sa skupštinom koja održava sastanke nedaleko od njegovog doma. U toj novoj skupštini  isprva nitko nije znao znakovni jezik, ali mnogi su bili spremni učiti. Tako je u godinu i pol dana čak 22 braće i sestara naučilo komunicirati s Hirofumijem pomoću taktilnog znakovnog jezika. U siječnju 2012. Hirofumi je uz pomoć prevoditelja održao svoj prvi govor u Teokratskoj školi propovijedanja. U listopadu te godine postao je nekršteni objavitelj.

Pionir Floren, koji živi na Filipinima, svaki mjesec vodi u prosjeku 25 biblijskih tečajeva, i to većinom sa zaštitarima i noćnim čuvarima. Ti ljudi često rade do kasnih večernjih sati, a katkad i cijelu noć. Stoga Floren mora prilagođavati svoj raspored termina za službu propovijedanja. Sa zaštitarima proučava za vrijeme pauze ili u neko drugo prikladno vrijeme, no uvijek pazi da ih ne ometa u poslu. Neke tečajeve vodi u razdoblju od sedam do jedanaest sati navečer, a neke od pet do devet sati ujutro. Ponekad se sa zaštitarima dogovori da dođe k njima u vrijeme kad završava jedna smjena i počinje druga. Tako ima priliku proučavati s radnikom čija smjena uskoro treba započeti, a potom i s onim čija je smjena netom završila. Floren kaže: “Jako mi je drago što imam tako mnogo biblijskih tečajeva. Ničemu se u životu nisam toliko radovao!” Neki od tih zaštitara i noćnih čuvara sada dolaze na naše sastanke. Jedan se već krstio te sada služi kao stalni pionir.

Naše dvije sestre iz Armenije jednog su kišnog dana bile u službi propovijedanja. Na ulici su ugledale jednu ženu i njenu kćer te su im ponudile traktat. Jako su se iznenadile kad im je ta žena, kojoj je ime Marusja, kazala da ona i njena kći Eva po tom ružnom vremenu već dva sata hodaju gradom nadajući se da će naići na Jehovine svjedoke. Zašto su baš s njima željele razgovarati? Marusjin brat čuo je za  istinu dok je bio u zatvoru. Ondje je imao prilike razgovarati s braćom koja su bila zatvorena zato što nisu htjela služiti vojsku. Marusja je mislila da će se nakon izlaska iz zatvora njen brat ponašati kao bešćutni grubijan. No na njeno veliko iznenađenje, on je bio dobar i miroljubiv. Nastavio je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te je učinio još neke pozitivne promjene u svom životu. Marusji i njenoj kćeri to je bilo jako čudno jer su o Jehovinim svjedocima čule sve najgore. U gradu su često nailazile na plakate kojima se nastojalo ocrniti Jehovine svjedoke, a i na televiziji su svako malo znale vidjeti emisije u kojima se pogrdno govorilo o našoj vjerskoj zajednici. Eva se pitala: “Zašto ljudi tako ružno govore o Jehovinim svjedocima? Pa moj je ujak tako divna osoba!” Čvrsto je odlučila razriješiti tu nedoumicu te je rekla majci: “Nikad nećemo saznati pravu istinu o tim ljudima ako nešto ne poduzmemo. Hajdemo odmah potražiti Jehovine svjedoke i porazgovarati s njima.” Tako su izašle na ulicu te su na koncu naišle na naše sestre. Dva dana kasnije Marusja i njena kći počele su proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Sada dolaze i na naše sastanke te su toliko duhovno napredovale da su postale nekršteni objavitelji.

Jedna žena iz grada Adane, u Turskoj, suočavala se s teškim osobnim i obiteljskim problemima te je čak razmišljala o tome da si oduzme život. A onda je jednog dana pred svojim vratima ugledala dva naša časopisa. Djeca iz susjedstva našla su časopise na ulici te su ih ostavila pred njenim vratima misleći da su njeni. Ženi su se jako svidjele životne priče koje je pročitala u časopisima. Čeznutljivo je pomislila kako bi bilo lijepo kad bi se i njoj život tako promijenio nabolje. Kad je nazvala telefonski broj koji je bio napisan na časopisu, javila joj se jedna pionirka koja živi blizu nje. Tako je žena ubrzo počela proučavati Bibliju.  Svidjelo joj se sve što je naučila, pa je rekla da bi voljela ići i na naše sastanke. Bilo joj je drago kad je čula da se dvorana Jehovinih svjedoka nalazi nedaleko od njenog doma. Odmah je počela dolaziti na sastanke te ih i dalje redovito pohađa.

Bam iz Nepala radio je kao policajac te je redovito išao u crkvu. Dok je jednom bio na dužnosti, na ulici su mu prišli jedan specijalni pionir i njegova žena. Duboko ga se dojmilo to što su svaki put kad ih je nešto upitao otvorili Bibliju te pomoću nje odgovorili na postavljeno pitanje. Bam je prihvatio biblijski tečaj te je uskoro počeo dolaziti na naše sastanke i lijepo duhovno napredovati. No nakon nekog vremena počela ga je peći savjest zbog toga što kao policajac mora biti naoružan. Stoga je zamolio svoje nadređene da mu daju neki uredski posao kako više ne bi morao nositi oružje. Oni su udovoljili njegovoj molbi. Nakon što je prisustvovao oblasnom kongresu, ponovno ga je počela mučiti savjest, pa je odlučio dati otkaz u policiji.

Bamovoj ženi nije se svidjela ta odluka jer je posao u policiji njenom mužu jamčio ne samo ugled u društvu nego i dobru plaću, razne povlastice i prilično visoku mirovinu. Želeći ga nagovoriti da se predomisli, predložila mu je: “Ako ostaneš u policiji, proučavat ću Bibliju s Jehovinim svjedocima.” Kada tom taktikom nije ostvarila svoj cilj, nagovorila je načelnika policije da strpa Bama u zatvor. Nadala se da će ga to naučiti pameti. Nakon deset dana Bam je bio pušten iz zatvora, no i dalje je ostao pri odluci da ode iz policije i potraži neki drugi posao. Zaposlio se kao vozač rikše, pa je cijele dane naporno radio po žarkom suncu. Premda je teško zarađivao za kruh, bio je istinski sretan. Nastavio je duhovno napredovati te je postao nekršteni objavitelj. Njegova se žena s vremenom prestala ljutiti na njega i praviti mu probleme. Budući da su braća i sestre iz  skupštine prema njoj bili jako dobri i ljubazni, promijenila je stav o Jehovinim svjedocima te je počela proučavati Bibliju. Bam se i dalje dobro brine za materijalne potrebe svoje obitelji. Kao vozač rikše zarađuje čak i više nego što je zarađivao dok je bio policajac. Krstio se na pokrajinskom sastanku u veljači 2013. Sada njegova žena i sin dolaze s njim na naše sastanke.

Naša sestra Myeong-hee, koja živi u Južnoj Koreji, oboljela je od dječje paralize kad su joj bile dvije godine. Zbog toga i danas ima problema s jednom nogom. Brzo se umara, a katkad zna i pasti. Zbog lijekova koje uzima često ima napadaje panike i muku muči s raznim drugim tegobama. Ponekad teško diše, a zbog silne napetosti i tjeskobe trpi čak i fizičku bol. Unatoč svim tim problemima žarko je željela biti pomoćni pionir. Tu je svoju želju i ostvarila, pa je u protekle dvije godine gotovo svaki mjesec služila kao pomoćni pionir. Zahvalna je Jehovi što joj je dao snage da izvrši svoju službu.

Misionarka Agnes, koja živi u Indoneziji, više je puta svjedočila jednoj ženi srednjih godina koja je bila trudna. Ta je žena prodavala povrće na tržnici i voljela je čitati naše časopise. Rado je razgovarala s Agnes kad nije imala previše posla. Jednoga dana Agnes je otišla na tržnicu kako bi posjetila tu ženu, no ondje je umjesto nje zatekla njenog muža. On joj je rekao da je njegova žena nedavno rodila. Agnes ju je odlučila posjetiti. Sa sobom je ponijela Moju knjigu biblijskih priča, koju je lijepo omotala kao prigodni  poklon. Žena se ugodno iznenadila kad je vidjela da Agnes nije štedjela vremena ni truda da bi došla vidjeti nju i njezino dijete. No još se više iznenadila kad joj je Agnes dala poklon. Nakon što ga je odmotala, s nevjericom je pogledala knjigu i rekla: “Pa gdje ste je samo pronašli? Ja je tražim već 30 godina! Obišla sam sve knjižare i pitala sve žive jesu li čuli za tu knjigu. Nitko od ljudi s kojima sam razgovarala nema tu knjigu niti je ikad čuo za nju. To je stvarno izvrsna knjiga, najbolja koju sam ikad pročitala!” Naime, žena je zavoljela Biblijske priče kad je bila mala. Njen je ujak imao tu knjigu i ona ju je uvijek rado čitala. Sada opet čita Biblijske priče, a i njena najstarija kći voli čitati tu knjigu. Obje su počele proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.